Broj: Gž 455/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

            Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Joza Šoletića, kao predsjednika vijeća, te Emira Čustovića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, i Marije Vetma, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. F. G. pok. P. iz K. Š., P. Z. br. 2. i 2. Z. G. pok. P. iz H., koje zastupaju punomoćnici M. U., odvjetnik u Z. i J. D., odvjetnica u H., protiv tuženih 1. A. (A.) C. pok. M. iz L., kojega zastupa skrbnica M. A. iz V., po rješenju Centra za socijalnu skrb u Korčuli Klasa: UP/I-552-02/06-01/8, Ur.br.: 2138-10-2-06 od 22. svibnja 2006.godine, a nju punomoćnica I. G. B., odvjetnica u odvjetničkom društvu B. & G. B. i 2. P. L. d.o.o. Z., B. 7, kojega kao punomoćnici zastupaju odvjetnici iz odvjetničkog društva B. & G. B., radi utvrđenja i činidbe, te naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Korčuli poslovni broj P.91/08 od 16. srpnja 2010.godine, u sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2014.godine

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

            Žalba se djelomično uvažuje, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Korčuli poslovni broj P.91/08 od 16. srpnja 2010.godine:

 

            a) potvrđuje u dijelu točke 1. izreke presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti upisa uknjižbe izvršene temeljem rješenja Općinskog suda u Korčuli poslovni broj Z.1763/07 od 1. veljače 2008.godine kojim je dopuštena uknjižba stjecanja vlasništva na nekretninama A. C. iz L., za korist P. L. d.o.o., a koje se sastoji od 6/18 dijela čest. zem. 1547/77 zk. ul. 356 k.o. Nakovanj (alineja prva) i u točki 1. izreke rješenja,

 

            b) ukida u preostalom dijelu točke 1. izreke presude, u točki 2. izreke presude i u točki 2. izreke rješenja i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u ukinutom dijelu.

 

Obrazloženje

 

            Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:

 

            „I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

            „Utvrđuje se ništavost upisa uknjižbe, izvršen temeljem rješenja Općinskog suda u Korčuli, broj: Z-1763/07 od 1. veljače 2008.godine, kojim je dopuštena uknjižba stjecanja vlasništva na nekretninama A. C. iz L. za korist P. L. d.o.o. iz Z., a koje se sastoje od 6/18 dijela čest. zem. 1547/77 u zk. ul. 356 k.o. Nakovanj.

 

            Utvrđuje se da su tužitelji F. G. pok. P. i Z. G. pok. P. suvlasnici svaki za po 3/24 dijela nekretnine označene kao čest. zem. 1547/77 upisana u zk. ul. 356 k.o. Nakovanj, te su isti ovlašteni temeljem ove presude zatražiti i postići upis uknjižbe svaki za po 3/24 dijela na predmetnoj nekretnini uz istovremeni izbris istog prava s imena P. L. d.o.o. Z., odnosno njegovih prednika i to A. C., B. M. i F. B..

 

            Nalaže e tuženicima naknaditi tužiteljima parnični trošak sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos počev od dana donošenja presude prvog stupanja, pa do isplate.“

 

            II. Odbije se i tužbeni zahtjev koji glasi:

 

            „Nalaže se tuženicima na ime naknade štete isplatiti tužiteljima ad. 1. i 2. svakome iznos od po 1.033.450,00 kuna (ukupno 2.066.900,00 kuna), sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. srpnja 2007. godine, pa do isplate.

 

            Nalaže se tuženicima naknaditi tužiteljima parnični trošak sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos počev od dana donošenja presude prvog stupnja, pa do isplate.“,

 

            dok je rješenjem odbijen prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere zabranom tuženicima otuđenja ili opterećenja nekretnina u k.o. Nakovanj (točka 1. izreke) a istovremeno je tužiteljima naloženo naknaditi tuženima parnični trošak u iznosu od 104.147,00 kn (točka 2. izreke rješenja).

 

            Tužitelji su izjavili žabu protiv presude i rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, dakle, zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

            Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

            Tuženici su odgovorili na žalbu.

 

            Žalba je djelomično osnovana.

 

            Prvotuženik A. C., kao prodavatelj, i drugotuženik, P. L. d.o.o. Z., kao kupac, su 9. srpnja 2007.godine sklopili su ugovor o kupoprodaji nekretnina kojim je prvotuženik prodao drugotuženiku 6/8 dijela prava vlasništva nekretnina zemljišnoknjižne oznake čest. zem. 1547/77 k.o. Nakovanj za kupoprodajnu cijenu od 249.907 eura. Kod sklapanja ugovora prodavatelja je zastupala skrbnica M. A.. Rješenjem Centra za socijalnu skrb donesenim pod poslovnim brojem 1R.32/06 od 27. travnja 2006.godine prvotuženik je lišen poslovne sposobnosti, a M. A., njegova sestra, je imenovana skrbnicom  22. svibnja 2006.godine. Centar za socijalnu skrb Korčula je 20. lipnja 2007.godine odobrio M. A. skrbniku A. C. da u ime štićenika potpiše ugovor o kupoprodaji nekretnine označene kao čest. zem. 1547/77 k.o. Nakovanj, na kojoj je štićenik suvlasnik za 6/18 za kupoprodajnu cijenu od 249.907 eura. Na temelju navedenog ugovora, koji je solemniziran po javnom bilježniku, dopuštena je uknjižba prava suvlasništva na drugotuženika rješenjem prvostupanjskog suda donesenim pod poslovnim brojem Z.1763/07.

 

            Tužitelji tvrde da je njihov pravni prednik J. G. kupio predmetno zemljište od prvotuženika A. C. najkasnije do 1957.godine, da je J. G. stekao pravo vlasništva, a oni (tužitelji) su ga naslijedili na jednake dijelove. U biti tvrde da je prvotuženik dva puta prodao istu nekretninu, a da je drugotuženik bio nesavjestan kupac jer su tužitelji bili upisani kao posjednici nekretnine, a i zbog toga što je u ugovoru za drugotuženika potpisao u svojstvu punomoćnika S. B., koji je odvjetnik, i koji je pregovarao s prvotuženikom i izvršio uvid u zemljišnoknjižno stanje i katastarski operat.

 

            Prvostupanjski sud je s ispravnog materijalnopravnog stajališta pristupio razrješenju ovog spora.

 

            U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništav upis uknjižbe izvršen temeljem rješenja Općinskog suda u Korčuli Z.1763/07, kojim je dopuštena uknjižba prava vlasništva na ime drugotuženika za 6/8 dijela čest. zem. 1547/77 k.o. Nakovanj, prvostupanjski je utemeljeno ocijenio da se radi o brisovnoj tužbi iz članka 129. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 i 55/13 – u daljnjem tekstu: ZZK) a budući tužitelji nisu bili uknjiženi kao nositelji prava vlasništva, niti su tužitelji univerzalni sukcesori uknjiženih nositelji prava vlasništva, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev jer tužitelji nisu aktivno legitimirani za podnošenje brisovne tužbe.

 

            Za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke sud je dao jasne i uvjerljive razloge koji nisu dovedeni u pitanje navodima žalbe, kada se radi o odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti upisa uknjižbe.

 

            Opširnim žalbenim navodima tužitelji pokušavaju dovesti u pitanje valjanost uknjižbe prava vlasništva na ime drugotuženika provedene pod poslovnim brojem Z.1763/07 navodeći da ugovor nije sastavljen u formi javnobilježničkog akta, a što je uvjet za njegovu valjanost s obzirom da se radi o raspolaganju nekretninom osobe koja se nalazi pod skrbništvom, da na ugovoru nije ovjeren potpis prodavatelja, te da tabularna isprava nije u skladu s odredbom članka 43. stavak 2. ZZK-a. O valjanosti upisa se odlučivalo u zemljišnoknjižnom postupku koji je vođen pred prvostupanjskim sudom, pa su se u tom postupku mogli isticati navedeni žalbeni razlozi. U parničnom postupku koji je pokrenut radi podnošenja tužbe iz članka 129. ZZK-a za donošenje zakonite odluke o tužbenom zahtjevu za brisanje je dovoljno utvrditi je li tužitelj bio nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno određenom uknjižbom, a kako u konkretnom slučaju tužitelji nisu bili uknjiženi kao nositelji prava vlasništva, to nisu aktivno legitimirani u ovom sporu, pa stoga nije potrebno ocjenjivati osnovanost drugih razloga zbog koje tužitelji u biti pobijaju uknjižbu prava vlasništva provedenu u postupku koji se je vodio pod poslovnim brojem Z.1763/07.

 

            O zahtjevu tužitelja za utvrđenje prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini, kao i zahtjevu za uknjižbu tog prava u zemljišnu knjigu, uz istovremeno brisanje tog prava s imena drugotuženika, odnosno njegovih prednika, sud je prosuđivao primjenjujući odredbe članaka 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – u daljnjem tekstu: ZV), 122. stavak 2. i 3. i članka 130. stavak 1. ZV-a. Tužitelji, kao izvanknjižni vlasnici, da bi uspjeli u sporu protiv tuženika moraju dokazati da je prvotuženik dva puta otuđio istu nekretninu, da je predao u samostalan posjed tužiteljima, te da drugotuženik nije postupio u dobroj vjeri, jer je u trenutku sklapanja pravnog posla s otuđivateljem znao da je nekretnina drugome već valjano otuđena i predana u samostalan posjed.

 

            Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je prednik tužitelja, pok. J. G., kupio određeno zemljište od prvotuženika A. C., ali je zaključio da nije moguće utvrditi o kakvom se pravnom poslu radilo, koja je katastarska čestica bila predmetom prodaje, te da je ostalo nejasno je li zaključen usmeni ugovor između prednika stranaka u cijelosti i izvršen, tj. ostalo je nerazjašnjeno je li J. G. kupio točno određeni fizički dio neke katastarske čestice, ili je kupio suvlasnički dio neke čestice.

 

            Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je pravni prednik tužitelja sklopio ugovor o kupoprodaji sa prvotuženikom. Međutim, za sada se ne može prihvatiti zaključak suda da se ne može utvrditi o kojoj nekretnini se radi, jer iz iskaza svjedoka i oporuke, proizlazi da se radi o nekretnini koja se nalazi na predjelu zvanom „punta česminova“, a iz potvrde Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Dubrovnik, Ispostava Korčula proizlazi da je J. G. 1957.godine, tijekom izlaganja katastarskog operata i starog katastarskog operata utvrđen posjednikom dijela čest. zem. površine 18.790 m² i upisan je u posjedovni list broj 16, dakle, posjedovao je točno određeni dio nekretnine. Osim toga, ovdje valja navesti da je kontradiktorna tvrdnja prvostupanjskog suda kada na jednom mjestu tvrdi da iz raspravne građe proizlazi da je tužitelj kupio određeno zemljište od A. C., a nastavno zaključuje da nije moguće utvrditi o kakvom pravnom poslu se radilo.

 

            No, prvostupanjska se odluka temelji u pretežitom dijelu na stavu suda da je drugotuženik, sklapajući ugovor o kupoprodaji, postupao u dobroj vjeri, jer je postupao s pažnjom kakva se očekuje od svakog razumnog čovjeka u takvim okolnostima. Taj zaključak se temelji na činjenici da je prodavatelj A. C. u trenutku sklapanja ugovora bio upisan kao suvlasnik sporne nekretnine, a veličinu upisanog suvlasničkog dijela potkrijepili su svojim tabularnim izjavama i suvlasnici B. M., F. B. i I. M., a okolnost da drugotuženik nije istraživao izvanknjižno stanje nekretnine ne može dovesti do zaključka da nije postupao u dobroj vjeri. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da se eventualno pravo izvanknjižnog vlasništva tužitelja ne može suprotstaviti pravu vlasništva drugotuženika, s obzirom da je on postupao u dobroj vjeri i kao vlasnik se uknjižio u zemljišnim knjigama.

 

            Pravilan je stav prvostupanjskog suda da se drugotuženiku nedostatak vjere ne može utvrditi zbog toga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Iz stanja raspravne građe ne proizlazi da su tužitelji u ovom postupku dokazali da drugotuženik nije postupao s dobrom vjerom kada je sklopio ugovor. Okolnost da je drugotuženika zastupao kao punomoćnik osoba koja je odvjetnik po zanimanju, ne dovodi sama po sebi do zaključka da je drugotuženik znao da prodavatelj nije vlasnik prodane nekretnine.

 

            No, sud nije izveo sve dokaze koji su predloženi tijekom prvostupanjskog postupka, a kojima se pokušavaju tvrditi činjenice relevantne za donošenje zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari. Tako nije saslušao u svojstvu svjedoka S. B. a što je predloženo još u tužbi, nije izveo dokaz očevidom na licu mjesta što je predloženo tijekom postupka, a radi definiranja predmeta ugovora što su ga zaključili pravni prednik tužitelja i prvotuženik i radi provjere navoda pojedinih svjedoka koji su tijekom postupka tvrdili da je pravni prednik tužitelja obrađivao ovu nekretninu, a stanje u kakvom se nalazi nekretnina eventualno može biti i indicij za ocjenu je li tuženik postupao u dobroj vjeri kada je sklopio ugovor o kupoprodaji, naravno, pri tom treba voditi računa da bi eventualno saznanje punomoćnika ili zz drugotuženika bilo dovoljno za donošenje zaključka o eventualnom znanju drugotuženika za ranije otuđenje nekretnine. I konačno, valja navesti da je sud odustao od saslušanja prvotuženika jer se on nalazi pod skrbništvom, a ta okolnost, sama po sebi, nije razlog zbog koje se ne bi mogao izvesti dokaz saslušanjem prvotuženika, jer i osoba pod skrbništvom može iskazivati o određenim činjenicama, tim prije, što iz raspravne građe proizlazi da je prvotuženik sudjelovao i u pregovorima o prodaji predmetnih nekretnina, koji su prethodili sklapanju predugovora i ugovora. U slučaju potrebe kod donošenja odluke o saslušanju sud se može savjetovati sa liječnikom odgovarajuće struke.

 

            Prema tome, za sada se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je drugotuženik bio savjestan kod sklapanja ugovora o kupoprodaji, jer sud nije izveo sve dokaze koji su predloženi radi utvrđenja odlučnih činjenica.

 

            Radi iznesenog, a na temelju odredbe članka 370. stavak 1. ZPP-a riješeno je kao pod točkom b) izreke ove presude i rješenja.

 

            Ako u nastavku postupka sud nađe da je drugotuženik bio savjestan kod sklapanja ugovora, onda će o osnovanosti tužbenog zahtjeva moći odlučiti već na temelju te činjenice, ali, ukoliko nađe da drugotuženik nije bio savjestan kod zaključenja ugovora, onda valja utvrditi jesu li tužitelji stekli pravo (su)vlasništva na predmetnoj nekretnini.

 

            Budući je djelomično ukinuta odluka o postavljenom tužbenom zahtjevu, to je i presudu u dijelu u kojem je odbijen eventualni tužbeni zahtjev, za naknadom štete, valjalo ukinuti, jer će se o tom zahtjevu moći odlučivati tek nakon što se odluči o prvopostavljenom zahtjevu za uknjižbu tužitelja kao suvlasnika predmetne nekretnine.

 

            No, za slučaj da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u nastavku postupka, već sada valja navesti da je obrazloženje zbog kojeg je sud odbio i eventualni tužbeni zahtjev pod točkom 2. pravorijeka dijelom proturječno jer je sud zaključio da tužitelji nisu dokazali da je prvotuženik dva puta prodao istu nekretninu, dok je prethodno, odbijajući tužbeni zahtjev tužitelja, zaključio da je prednik tužitelja doista kupio određeno zemljište od prodavatelja A. C., dakle, postoji proturječje između obrazloženja u pogledu ovog činjeničnog zaključka. Ako bi se u postupku utvrdio da je prvotuženik dva puta otuđio istu nekretninu, a iz dijela raspravne građe tako proizlazi, onda bi mogla postojati odštetna odgovornost prvotuženika.

 

            Pravilno je sud odbio prijedlog za određivanje privremene mjere, jer tužitelji nisu učinili vjerojatnim da postoji opasnost nastupanja nenadoknadive štete, a iz raspravne građe ne proizlazi da drugotuženik ima namjeru otuđiti predmetnu nekretninu.

 

            Kako odluka o parničnim troškovima ovisi o konačnom ishodu spora, to je i točku 2. izreke pobijanog rješenja valjalo ukinuti.

      

            Radi iznesenog, a na temelju odredbe članka 368 stavak 1., članka 370., članka 380. točka 2. i 3. ZPP-a presuđeno je i riješeno kao u izreci.

 

U Dubrovniku, 3. prosinca 2014.godine.