Broj: Rev-x 1220/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana cvijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice M. P. iz Z., (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zastupane po punomoćniku M. S., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. L. i M. S. iz Z., protiv tuženika D. K. iz Z., (u daljnjem tekstu: tuženik) zastupanog po punomoćniku J. Č., odvjetniku u Z., radi utvrđenja, raskida i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4357/12-7 od 12. ožujka 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4525/10 od 23. rujna 2011. i potvrđeno rješenje od 9. rujna 2011. te dopunska presuda prvostupanjskog suda br. P-4525/10 od 12. ožujka 2012.,  u sjednici održanoj 30. prosinca 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4357/12-7 od 12. ožujka 2013., u dijelu u kojem je odlučeno o žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, br. P-4525/10 od 23. rujna 2011., kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4357/12-7 od 12. ožujka 2013., u dijelu u kojem je odlučeno o žalbi protiv dopunske presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, br. P-4525/10 od 12. ožujka 2012., kao nedopuštena.

 

Odbacuje se revizija tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4357/12-7 od 12. ožujka 2013., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, br. P-4525/10 od 9. rujna 2011., kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev i utvrđeno da je raskinut kupoprodajni ugovor br. 111/00, sklopljen 21. lipnja 2001. između tužiteljice i tuženika u kojem je predmet prodaje suvlasnički dio uključujući i zemljište i zajedničke dijelove zgrade povezane s vlasništvom posebnog dijela nekretnine, odnosno s vlasništvom trosobnog stana br. 110 na I katu, korisne površine 63,90 m2 s pripadajućim spremištem u podrumu površine od 4 m2 kao sporednim dijelom stambene građevine, sagrađene na k.č.br. 1735/23 k.o. Š., sve pobliže opisano u izreci te presude. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 139.764,60 kn, dok je točkom III. izreke naloženo tužiteljici da tuženiku isplati iznos od 15.306,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, sve to sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom IV. i V. izreke odbijeni su tužbeni zahtjevi tužiteljice u dijelu u kojem je tražila da joj tuženik isplati iznos od 5.727,40 kn te 31.935,00 kn, sve s pripadajućim kamatama. Točkom VI. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tuženik tražio raskidanje predmetnog ugovora o kupnji stana od 21. lipnja 2001., te u dijelu u kojem je tražio da se tuženici naloži isplata iznosa od 9.540,40 kn sa zateznim kamatama dok je točkom VII. izreke određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

Dopunskom presudom br. P-4525/10 od 12. ožujka 2012.,  naloženo je tuženiku da tužiteljici vrati u posjed stan koji je bio predmetom kupoprodajnog ugovora br. 117/00 od 21. lipnja 2001. i to istovremeno kada ona njemu plati iznos određen točkom III. prvostupanjske presude od 23. rujna 2011.

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama III., IV. i V. izreke. Djelomično je odbijena i žalba tuženika te potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I., II. i VI. izreke te je potvrđena dopunska presuda. Prvostupanjska presuda je preinačena u točki VII. izreke i tužiteljici naložena isplata iznosa od 9.540,00 kn s kamatama kao u izreci, a preinačena je i odluka o troškovima postupka sadržana u točki VIII. izreke te presude pa je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove od 272.729,81 kn s tim da je istodobno naloženo i tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka od 60.492,58 kn. Posebnim rješenjem sadržanim u istoj odluci odbijena je žalba tuženika protiv rješenja suda prvog stupnja od 9. rujna 2011.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tuženik je izjavio reviziju iz članka 382. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda na način da se tužbeni zahtjev odbije, a prihvati protutužbeni zahtjev ili ukidanje nižestupanjksih presuda u pobijanom dijelu i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija protiv pobijane odluke u dijelu u kojem je odlučeno o žalbi protiv presude nije osnovana, dok u dijelu kojim je odlučeno o žalbi protiv dopunske presude i žalbi protiv rješenja (od 9. rujna 2011.) revizija nije dopuštena.

Tuženik je protiv dijela pobijane odluke u kojem nije ostvario uspjeh, u zavisnosti od tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno, podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. ZPP-a, dok je protiv drugih dijelova iste odluke podnio reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP-a, međutim, kako se radi o tužbenim zahtjevima koji su utemeljeni na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi (raskid ugovora o kupoprodaji i posljedice raskida) to vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn. Zbog toga je revizija tuženika u cijelosti razmatrana kao ona iz članka 382. stavak 1. ZPP-a.

 

U povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP-a).

 

U reviziji se navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je pobijana presuda nerazumljiva i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da su izneseni razlozi proturječni provedenim dokazima zbog čega se drugostupanjska odluka ne može ispitati.

 

Obrazlažući tvrdnje o bitnim povredama odredaba parničnog postupka revident, uz ostalo, navodi razloge kojima se prigovora (ne)primjeni određenih zakonskih odredbi, neocjenjivanju nalaza i mišljenja vještaka i činjenice obavještavanja tužiteljice o skrivenom nedostatku, sadržaja dopisa tužiteljice od 28. studenog 2001. i 20. siječnja 2002., činjenice protivljenja tužiteljice posljedicama raskida ugovora i (ne)predavanja tuženiku specijalne punomoći za prodaju.

 

Pritom, tuženik tvrdi da navedene razloge nižestupanjski sudovi nisu pravilno ocijenili s tim da neke od njih koji su bili istaknuti već u žalbi protiv presude, drugostupanjski sud uopće nije ocijenio što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Polazeći od ovakvog sadržaja revizije valja istaknuti da su navodi o neprimjenjivanju određenih zakonskih odredbi zapravo prigovori koji se odnose na pravilnost primjene materijalnog prava i činjeničnog stanja, dok tvrdnjama o nedostacima u ocjenjivanju dokaza i ocjeni žalbenih navoda, revident ukazuje na bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 8. ZPP-a te na bitnu povredu odredaba parničnog postupka učinjenu u postupku pred drugostupanjskim sudom, iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 375. stavak 1. ZPP-a.

 

Međutim, prvostupanjski sud je, postupajući sukladno ovlaštenjima iz članka 8. i 220. ZPP-a, zakonito ocijenio sve dokaze koji su bili odlučni za utvrđenje činjeničnog stanja i važni za donošenje zakonite i pravilne odluke.

 

Pritom je u obrazloženju presude izložio sve bitne okolnosti za pravilnu odluku o tužbenom i protutužbenom zahtjevu te je posebno naveo koje je odredbe materijalnog prava primijenio, a izjasnio se i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima iznesenim tijekom postupka (članak 338. ZPP-a).

 

Drugostupanjski sud je postupio sukladno odredbi iz članka 375. stavak 1. ZPP-a jer je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer obje nižestupanjske presude sadrže jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te zauzetim shvaćanjima o svim pravnim pitanjima koja su tijekom postupka bila sporna među strankama.

 

Izlažući revizijske navode o bitnim povredama odredaba parničnog postupka revident zapravo iznosi svoju ocjenu dokaza iz koje proizlazi da ne prihvaća drugačija činjenična utvrđenja i pravne zaključke nižestupanjskih sudova, međutim, takvi su revizijski navodi neprihvatljivi jer se njima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja (članak 385. ZPP-a).

 

Revizija tuženika protiv dijela drugostupanjske odluke u kojem je potvrđena dopunska presuda suda prvog stupnja nije dopuštena jer je tom odlukom prihvaćen preostali dio protutužbenog zahtjeva, dakle, suđeno je u korist tuženika i pritom nije počinjena nikakva bitna povreda odredaba parničnog postupka. Zbog toga tuženik nema pravnog interesa za podnošenje revizije protiv tog dijela pobijane odluke pa je njegova revizija u ovom dijelu odbačena kao nedopuštena (članak 392. stavak 1. i 2. ZPP-a).

 

Revizija protiv rješenja drugostupanjskog suda, kojim je potvrđeno rješenje suda prvog stupnja doneseno na osnovi članka 190. stavak 2. ZPP-a od 9. rujna 2011. (o dopuštanju preinake tužbe), nije dopuštena jer se ne radi o rješenju kojim se postupak pravomoćno završava.

 

Zbog toga je, reviziju tuženika protiv navedenog rješenja, primjenom odredbe iz članka 392. stavak 1. u svezi s člankom 400. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je raskinut ugovor o kupoprodaji stana pobliže opisanog u prvostupanjskoj presudi (točka I. izreke), sklopljen između tužiteljice i tuženika, zahtjev tužiteljice za isplatu 145.942,00 kn na ime ostvarene koristi posjedovanjem stana te zahtjev za naknadu štete na ime kamata (zbog zakašnjenja u otplati kredita) u iznosu od 31.935,00 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

Predmet spora po protutužbi je zahtjev tuženika za raskidom navedenog kupoprodajnog ugovora i zahtjev za isplatu 15.306 EUR-a (prijašnjih 30.000 DEM) sa zateznim kamatama, sve uz uvjet vraćanja posjeda odnosnog stana protutuženici kada mu ona istovremeno vrati navedeni novčani iznos te zahtjev za isplatu iznosa od 9.540,40 kn sa zateznim kamatama.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da su stranke 21. lipnja 2001. sklopile ugovor o kupoprodaji br. 117/00 kojim tužiteljica prodaje, a tuženik kupuje trosobni stan br. 101 površine 63,90 m² s pripadajućim spremištem u podrumu ukupne površine 4m², na I katu stambene zgrade u Z., …, za ugovorenu cijenu od 145.000 tadašnjih DEM plativo u kunama prema prodajnom tečaju DEM za HRK na dan isplate - što iznosi 539.400,00 kn,

- da se prodavatelj obvezao završiti sve radove na nekretnini do 10. srpnja 2001. i predati kupcu ključeve po ispunjenju svih obveza iz ugovora, da će se primopredaja izvršiti u nazočnosti ovlaštenih predstavnika prodavatelja i kupca o čemu će se obvezno sastaviti primopredajni zapisnik te da je odnosni ugovor u ime tužiteljice potpisala njezina punomoćnica,

- da je tuženik isplatio tužiteljici iznos od 30.000 DEM odmah po potpisu ugovora s tim da se preostali iznos kupoprodajne cijene obvezao isplatiti plaćanjem 180 mjesečnih rata od 1.230,20 DEM ili 30 šestomjesečnih rata po 7.381,20 DEM s tim da prve 24 rate uplaćuje u korist Z. b. prema Ugovoru o kreditu br. 280/98, koji je sastavni dio ugovora o kupoprodaji, a preostalih 6 rata kredita plaćanjem rata u korist tužiteljice,

- da je tuženik uselio u stan 1. rujna 2001. i da se kao kupac suglasio da sve do otplate kredita banke na stanu bude upisano pravo zaloga u korist Z. b. d.d. s tim da se tužiteljica suglasila da se tuženik upiše kao vlasnik na odnosnom stanu tek po isplati cjelokupnog iznosa ugovorene cijene,

- da je tužiteljica sa Z. b. d.d. sklopila ugovor o kreditu br. 280/98 i da visina otplatnih rata tog kredita odgovara visini ugovorenih otplatnih rata iz ugovora o kupoprodaji, kao i da je tužiteljica specijalnom punomoći opunomoćila treće osobe za prodaju stana u njezino ime i za njezin račun,

- da je, prema potvrdi od 19. rujna 2003., poduzeće R. d.o.o. navelo da je kupcu stana br. 101. završilo sve radove koje je tuženik tražio (izbijanje rupe za ispuh nape, ugradnja rozete te bojanje i uređenje građevinske stolarije svih prostorija stana kao i balkona i ograde) i da nije imao primjedbe na izvedbu istih,

- da je kuća u kojoj se nalazi predmetni stan etažirana te da je tužiteljica upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica predmetnog stana,

- da tuženik, osim isplate iznosa od tadašnjih 30.000,00 DEM, nije platio niti jednu ratu predviđenu ugovorom o kupoprodaji i da ga je tužiteljica pisanim putem (opomenom od 28. studenog 2001.) pozvala na ispunjenje ugovorne obveze otplatom dospjele rate kredita u roku od 8 dana, uz priopćenje da mu je 1. rujna 2001. dospjelo plaćanje šestomjesečne rate od 7.381,20 DEM, kao i da dospijeće slijedeće rate pada na dan 1. ožujka 2002.,

- da je tuženik dopisom od 12. prosinca 2001. odbio plaćanje rate kredita uz obrazloženje da mu ugovor o kreditu sa Z. b. d.d. nije predočen i da tužiteljica nije završila sve radove pa da nije u obvezi plaćanja rate kredita,

- da je tužiteljica 12. siječnja 2002. ponovno pozvala tuženika na ispunjenje obveze iz ugovora,

- da je za iznajmljivanje spornog stana bilo moguće ostvariti novčanu korist u mjesečnom iznosu od 1.233,00 kn te da je tuženik za troškove priključka električne energije platio iznos od 9.540,40 kn.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužiteljica pozvala tuženika na ispunjenje ugovorne obveze i za to mu dala naknadi rok pa kako tuženik niti u ostavljenom roku nije ispunio svoju obvezu da je, sukladno odredbi iz članka 126. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO/91), nastupio raskid kupoprodajnog ugovora po samom zakonu.

 

Pritom, polazeći od utvrđenja da je tuženik dana 12. prosinca 2001. odgovorio na opomenu tužiteljice izrijekom odbijajući ispuniti svoju ugovornu obvezu, sudovi utvrđuju da je raskid spornog ugovora o kupoprodaji, imajući na umu naknadni rok za ispunjenje od 8 dana koji je tužiteljica ostavila tuženiku, na osnovi samog zakona nastupio najkasnije s danom 21. prosinca 2001.

 

Iz tih je razloga odbijen protutužbeni zahtjev na raskid ugovora, a dopunskom presudom prihvaćen je preostali dio tog zahtjeva prema kojem je tuženik istodobno dužan vratiti posjed predmetnog stana tužiteljici onda kada ona njemu plati iznos od 15.306,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti i s pripadajućim kamatama.

 

Prihvaćajući tužbeni zahtjev na utvrđenje da je odnosni ugovor raskinut sud prvog stupnja je, pozivajući se na odredbe iz članka 480., 481. i 484. ZOO/91, odbio sve materijalnopravne prigovore tuženika kao kupca, što je bez daljnjega prihvatio i drugostupanjski sud.

 

Prema članku 480. ZOO/91, prodavatelj ne odgovara za nedostatke ako su u času sklapanja ugovora bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati. Odredbom članka 482. ZOO/91 propisano je da je kupac je dužan primljenu stvar na uobičajeni način pregledati ili je dati na pregled, čim je to prema redovnom toku stvari moguće, i o vidljivim nedostacima obavijestiti prodavaoca u roku od osam dana, inače gubi pravo koje mu po toj osnovi pripada.

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tuženik u dopisu od 12. prosinca 2001., kojim je odbio ispuniti svoju ugovornu obvezu plaćanja dospjele rate kredita, nije postupio sukladno članku 484. ZOO/91, dakle, nije potanje opisao nedostatke koje bi tužiteljica trebala otkloniti u ispunjenju svoje obveze.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je poduzeće R. d.o.o. na zahtjev tuženika uklonilo nedostatke na kupljenom stanu, koji su se sastojali od izbijanja rupe za ispuh nape, ugradnje rozete te bojanja i uređenja građevinske stolarije svih prostorija stana, kao i balkona i ograde.

 

Međutim, slijedom sadržaja odgovora na tužbu, navedeno nisu materijalni nedostaci zbog kojih je tuženik osporavao ispunjenje ugovora od strane prodavateljice, a time i svoju obvezu ispunjenja ugovora isplatom preostalog dijela kupoprodajne cijene.

 

U tom smislu, tuženik, sukladno utvrđenju suda prvog stupnja, u odgovoru na tužbu od 18. srpnja 2002. (list 20. do 25. spisa), izrijekom navodi pet razloga zbog kojih smatra da tužiteljica nije ispunila svoju obvezu, odnosno: 1. da nije “skinula“ hipoteku sa zgrade kao cjeline i prenijela je na stan koji je predmet kupoprodaje u dugujućem dijelu; 2. da mu nije predala uporabnu dozvolu za objekt koji kupuje u suvlasništvo; 3. da nije ispunila obveze po garanciji i uredila peć za grijanje, postavila sandučiće za poštu, platila dugogodišnje zaostatke vode i struje te kupila i postavila TV antene; 4. predala originalnu punomoć zastupnika prodavateljice kod sklapanja ugovora i 5. ovjerila potpis na kupoprodajnom ugovoru.

 

Prvostupanjski sud spominje i druge nedostatke prodane stvari kao što su oni zbog nepostojanja prozora na kotlovnici, nedostatka aparata za gašenje požara, nemogućnosti izlaska na krovište zgrade i nepostojanja odlagališta za smeće.

 

Prema tome, osim naznačenih razloga u vrijeme kada je tuženik svojim dopisom od 12. prosinca 2001. odbio ispuniti ugovorne odredbe, očigledno nije bilo nikakvih drugih zahtjeva tuženika prema tužiteljici.

 

Međutim, nema sumnje da su navedeni nedostaci prodane stvari u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi, prilikom pregleda stvari bili poznati tuženiku ili mu nisu mogli ostati nepoznati jer se neupitno radilo o vidljivim nedostacima koji su se lako mogli opaziti, stoga je tuženik, koji nije postupio sukladno zakonskim odredbama o materijalnim nedostacima prodane stvari, izgubio sva prava koja bi mu po toj osnovi pripadala.

 

Osim toga, polazeći od opisanih nedostataka kako pojedinačno tako i skupno, očito je da oni nisu bili takve prirode da bi se uopće mogli smatrati nedostacima na koje se odnose zakonske odredbe o materijalnim nedostacima (članak 479. ZOO/91), a sve kad ne bi bilo tako tada se u krajnjem slučaju i u najvećem dijelu radilo o neznatnim nedostacima koji se ne uzimaju u obzir (članak 478. stavak 3. ZOO/91). Uostalom, da je sporni stan imao potrebna svojstva za redovnu uporabu potvrđuje nesporna činjenica da je stan etažiran i u zemljišnim knjigama upisan na tužiteljicu te da ga tuženik sa svojom obitelji koristi za stanovanje još od 1. rujna 2001. s tim da ga tijekom ovog postupka nije napustio niti predao u posjed tužiteljici.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi, primjenom članka 221.a ZPP-a, zaključili da tuženik nije dokazao da je, kao kupac nekretnine, postupio sukladno zakonskim odredbama o dužnosti obavještavanja prodavatelja i da je propustio zakonske rokove u kojima je pravovremeno mogao obavijestiti tužiteljicu o materijalnim (vidljivim ili skrivenim) nedostacima prodane stvari.

 

Revident neosnovano tvrdi da određeni nedostaci (izrijekom navodi da su to: nedostatak toplinske izolacije vanjskih zidova te izgradnja suprotna građevinskoj dozvoli) tužiteljici, kao vlasnici i investitoru, nisu mogli ostati nepoznati pa da, u smislu članka 485. ZOO/91, nije izgubio pravo pozvati se na neki nedostatak i kad nije izvršio svoju obvezu da stvar pregleda bez odgađanja, ili da u određenom roku obavijesti prodavatelja o postojanju nedostatka, a i kad se nedostatak pokazao tek nakon proteka šest mjeseci od predaje stvari.

 

Međutim, tužiteljica je fizička osoba koja se ne bavi izgradnjom ili prodajom stanova pa je na tuženiku bio teret dokaza da joj naznačeni nedostaci stana, koji se nisu mogli otkriti uobičajenim pregledom (skriveni nedostaci) nisu mogli ostati nepoznati.

 

Uostalom, pozivajući se na odredbe članka 485. ZOO/91, tuženik na posredan način i sam potvrđuje da zapravo nije izvršio obvezu pregleda stvari bez odgađanja ili da je u zakonom određenom roku obavijestio prodavatelja o postojanju nedostatka na prodanoj stvari.

 

Nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da brisanje hipoteke nije ni bila obveza tužiteljice jer iz kupoprodajnog ugovora proizlazi suglasnost kupca za upis prava zaloga na navedenoj nekretnini u korist Z. b. d.d. do okončanja kredita, koji će otplaćivati upravo tuženik. Neosnovano je i pozivanje revidenta na nedostatak uporabne dozvole jer se izgrađena građevina upisuje u zemljišne knjige i bez uporabne dozvole. Zbog toga, a niti zbog nečeg drugog, tuženik nije bio onemogućen upisati pravo vlasništva odnosne nekretnine na svoje ime i prijenosom tog prava ostvariti svrhu konkretnog pravnog posla.

 

Prema tome, protivno navodima iz revizije, upravo zbog propusta tuženika da pravovremeno postupi po odredbama o materijalnim nedostacima prodane stvari, odnosno da dokaže sve mjerodavne okolnosti koje bi opravdale njegovo ponašanje, odnosno neispunjenje njegovog dijela obveze, nije bilo mjesta ni primjeni članka 485. ZOO/91, a niti su zbog toga bili pravno relevantni rezultati vještačenja po vještaku (V. E.).

 

Prema tome, tuženik je ona stranka koja je u ovom obveznopravnom odnosu neosnovano odbila ispuniti ugovorne obveze pa je zbog toga i kriv za neispunjenje ugovora, dok je tužiteljica, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi, uredno ispunila sve ugovorne obveze, stoga je do raskida ugovora u ovom slučaju došlo po samom zakonu (članak 126. ZOO/91).

 

Međutim, nižestupanjski sudovi pogrešno zaključuju da je raskid u konkretnom slučaju nastupio s danom 21. prosinca 2001. Naime, osim ostavljanja naknadnog (primjerenog) roka za ispunjenje ugovora, iz očitovanja vjerovnika moralo bi biti razvidno da određivanje takvog roka nema samo orijentacijsku svrhu upozorenja dužniku da je zakasnio s ispunjenjem obveze, nego bitnu svrhu iz koje se vidi želja vjerovnika za raskidom ugovora ako dužnik na ispuni obvezu u naknadnom roku (članak 124. i 126. ZOO/91).

 

Polazeći od sadržaja opomene tužiteljice od 28. studenog 2001., u kojoj je tuženiku ostavljen naknadni rok za ispunjenje ugovora, ali bez izričite izjave o raskidu ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, uz ostalo i sadržaja naknadne prijepiske stranaka, tj. dopisa tuženika od 12. prosinca 2001. i dopisa tužiteljice od 12. siječnja 2002., u ovom je slučaju do raskida ugovora po samom zakonu došlo najkasnije podnošenjem tužbe dana 23. travnja 2002. To je zato jer je želja tužiteljice za raskidom ugovora, imajući na umu izjavu tuženika da uopće nema namjeru ispuniti odnosni ugovor, u tom trenutku zasigurno bila jasna i neupitna.

 

U svijetlu toga, propusti kupca da pravodobno i na zakonit način obavijesti tužiteljicu o nedostacima ne mogu se, kako to neosnovano traži revident, sanirati drugačijim ocjenjivanjem sadržaja izvedenih dokaza, tj. dopisa tužiteljice od 28. studenog 2001. i 12. siječnja 2002., te svih ostalih dokaza koji se u istom smislu određeno navode u reviziji i po tuženiku ponovno ocjenjuju.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi osnovano odbili protutužbeni zahtjev na donošenje presude kojom će se predmetni ugovor raskinuti. Uostalom, takav je tužbeni zahtjev bio neosnovan već po svom sadržaju i činjenicama navedenim u protutužbi jer sudovi mogu (konstitutivnom) presudom raskinuti neki dvostranoobvezni ugovor samo pod pretpostavkama iz članka 133. ZOO/91, ali ne i u slučaju neispunjenja ugovornih obveza.

 

Prema odredbama iz članka 132. ZOO/91, raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete. Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora. Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti odnosno nadoknaditi.

 

Polazeći od navedenog, nema sumnje da su obje stranke u ovom ugovornom odnosu, upravo na osnovi rečenog propisa, dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile (obostrana restitucija) pa je tako tužiteljica dužna vratiti tuženiku dio plaćene kupoprodajne cijene, a tuženik je dužan vratiti tužiteljici posjed predmetnog stana.

 

Jednako tako, na osnovi navedene zakonske odredbe (načelo ekvivalentnosti uzajamnih vraćanja), ugovorne stranke jedna drugoj duguju naknadu za koristi koje su u međuvremenu imale od onoga što je svaka od njih dužna vratiti odnosno nadoknaditi. Tako je tužiteljica dužna tuženiku isplatiti zatezne kamate na plaćeni dio kupoprodajne cijene, a tuženik duguje tužiteljici naknadu za koristi koje je imao od posjeda predmetnog stana.

 

Nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je tuženik, koji je stanovao u odnosnom stanu još od 1. rujna 2001., nedvojbeno imao materijalnu korist od takvog stanovanja jer tijekom godina nije plaćao nikakvu naknadu za uporabu stana. Kako je utvrđeno da bi naknada za korištenje stana iste kvalitete iznosila mjesečno 1.233,00 kn to su nižestupanjski sudovi, pravilno primjenjujući mjerodavno materijalno pravo, osnovano naložili tuženiku plaćanje koristi od posjeda stana u ukupnom iznosu od 139.764,60 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Pritom, utvrđenje revizijskog suda o nešto kasnijem danu kada je po zakonu nastupio raskid ugovora (23.4.2002. umjesto 21.12.2001.) ništa ne mijenja u odnosu na visinu dosuđene tražbine za koristi koje je tuženik imao od posjeda stana. Naime, tužiteljicu takva korist pripada i za sve vrijeme korištenja dok ugovor nije raskinut, ali i nakon toga jer svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi od onog što je dužna vratiti i to sve dok ne vrati ono što je primila.

 

Osnovanost navedene tražbine neupitno proizlazi iz utvrđenja do kojih je sud prvog stupnja došao na temelju svih izvedenih dokaza, uz ostalo i uz pomoć odgovarajućeg vještaka, s tim da sama visina te tražbine u reviziji posebno nije ni osporena.

 

Neosnovano tuženik navodi da mu priznato „pravo zadržanja“ istodobno daje status poštenog posjednika i pravo na odbijanje plaćanja navedene koristi.

 

Protivno tome, u obrazloženju pobijane presude navodi se da je raskidom ugovora tuženik postao nepošteni posjednik i da je dužan nadoknaditi tužiteljici sve koristi koje je imao za vrijeme posjedovanja stana, kao i da se u takvom slučaju ne može osnovano pozivati na pravo zadržanja (članak 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - „Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12, u daljnjem tekstu: ZVDSP).

 

Prema tome, tuženiku ničim nije priznato „pravo zadržanja“ kako on to u reviziji pogrešno navodi, već je jednoj i drugoj ugovornoj stranci, sukladno pravilima o ispunjenju dvostrano obveznih ugovora, naloženo ispunjenje onda kad i druga ugovorna strana ispuni svoju obvezu (članak 122. stavak 2. u svezi s člankom 132. stavak 3. ZOO/91.). Dakle, pravilo istovremenog ispunjenja u slučaju raskida ugovora, odnosno nalog tuženiku da ispuni svoju obvezu kad i druga strana ispuni svoju, ni po svojoj naravi, a ni po pravnim učincima nije istovjetno pravu zadržanja (retencije) iz članka 286. ZOO/91, stoga su svi revizijski navodi koji se odnose na pravo zadržanja neosnovani.

 

Osim toga, tuženik pogrešno tvrdi da ga nakon raskida spornog ugovora pripada pravo zadržanja pa da onda, kao i svaki drugi takav vjerovnik, nije dužan vratiti ostvarene koristi.

 

Naime, sve kad bi tuženika kao vjerovnika kojim slučajem pripadalo pravo zadržanja iz članka 286 ZOO/91, niti tada ne bi imao pravo na koristi koje je ostvario držeći dužnikovu stvar u svom posjedu.

 

To je zato jer se vjerovnik koji drži dužnikovu stvar po osnovi prava zadržanja ima pravo naplatiti iz njezine vrijednosti na isti način kao i založni vjerovnik (članak 289. ZOO/91). Kako vjerovnik koji koristi pravo zadržanja ostvaruje svoja prava jednako kao i založni vjerovnik, to valja zaključiti da koristi od uporabe založene stvari, prema članku 323. stavak 1. ZVDSP-a, u svakom slučaju pripadaju založnom dužniku (u ovom slučaju vlasniku zadržane stvari) dok se, samo u slučaju da takve koristi založni vjerovnik (izrijekom) uzme za sebe one prebijaju s njegovom tražbinom (članak 323. stavak 3. ZVDSP-a).

 

Međutim, imajući na umu sadržaj protutužbe i postavljeni protutužbeni zahtjev takva prava u ovom slučaju nisu ni bila predmetom raspravljanja i suđenja.

 

Prema tome, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Neosnovano se u reviziji navodi da sud griješi i glede odluke o troškovima postupka pa da tako dosuđuje tužiteljici trošak ročišta od 2. ožujka 2002. iako tog ročišta nikako nije moglo biti jer je tužba podnesena mjesec i pol dana nakon toga dana - tek 23. travnja 2002.

 

Pobijanom presudom tužiteljici je doista priznat trošak pristupa na ročište od 3. ožujka 2002. u iznosu od 2.697,00 kn, međutim, radi se o očitoj pogrešci u pisanju (umjesto godine 2003. napisana je: „2002.“). Uostalom, potpuno istovjetan trošak priznat je i tuženiku za ročište od 3. ožujka 2002., uz istu pogrešku u naznaci godine održavanja ročišta, stoga se odluka o troškovima postupka u tom dijelu može ispitati pa je stvarno u pitanju opravdan trošak za ročište od 3. ožujka 2003. (list 47. spisa), koji je pravilno odmjeren.

 

U preostalom dijelu u kojem tuženik osporava odluku o troškovima postupka, u reviziji nedostaju određeno navedeni i obrazloženi razlozi (članak 386. ZPP-a), a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Iz navedenih je razloga, postupajući samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, valjalo odbiti reviziju tuženika i presuditi kao u izreci (članak 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 30. prosinca 2014.