Broj: Rev 2252/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žačić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. V. iz G., zastupanog po A. T. M., odvjetniku u S., protiv tuženika 1. Š. B. iz S.,  zastupane po T. K. Š., odvjetnici u S. i 2. B. Z., B., radi utvrđenja ništetnosti kupoprodajnog ugovora i uspostave prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude  Županijskog suda u Splitu broj Gžo 414/13 od 4. srpnja 2013. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sinju broj P-2/11 od 10. svibnja 2013., u sjednici održanoj 9. prosinca 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              U odnosu na dio pobijane drugostupanjske presude kojom je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu pod toč. I. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti kupoprodajnog ugovora revizija se odbija kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              U dijelu kojim je preinačen dio prvostupanjske presude u toč. II. izreke kojim je naloženo brisanje upisa prava vlasništva predmetne nekretnine i uspostava prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja, drugostupanjska presuda se ukida i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovora o kupoprodaji kojeg su tuženici sklopili 13. 10. 2010. godine, a ovjerio javni bilježnik B. J. u S. dana 14. 10. 2010. godine, pod posl. brojem OV-7355/10 u dijelu u kojem je kao predmet ugovora o kupoprodaji naveden poslovni prostor koji se nalazi u prizemlju zgrade, ukupne površine 52,16 m2, a što čini 104/464 suvlasnička dijela cijele zgrade, i da je ništetan dio aneksa ugovora o kupoprodaji kojeg su tuženici zaključili 18. 10. 2010. godine i ovjerio javni bilježnik B. J. u S., dana 18. 10. 2010. godine pod posl. brojem OV-7417/10, i to učl. 2. u kojem se navodi da je predmet kupoprodaje poslovni prostor koji se nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi kat. ozn. čest. zgr. 139 upisana u z.u. 815, a koja nekretnina je položena u k.o. S. i to jedan poslovni prostor u prizemlju zgrade koji se sastoji od poslovnog prostora i WC-a, ukupne korisne površine 52,16 m2, označen kao poslovni prostor 2, što čini 104/464 suvlasnička dijela cjeline zgrade.

 

              II. Nalaže se zemljišno-knjižnom odjelu ovog suda da izvrši brisanje upisa prava vlasništva provedenog u zemljišnim knjigama na ime tuženika pod 2/ na temelju ništetnih dijelova ugovora o kupoprodaji i aneksa ugovora o kupoprodaji utvrđenih u točki I ove presude i uspostavi prijašnje zemljišno-knjižno stanje.

 

              III. Nalaže se tuženicima da tužitelju u roku od 15 dana naknade solidarno troškove parničnog postupka u iznosu od 117.356,25 kn."

 

              Drugostupanjskom presudom prvostupanjska presuda je preinačena na način da su zahtjevi tužitelja u cijelosti odbijeni kao neosnovani, a u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka prvostupanjska presuda je ukinuta rješenjem i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Revizija je djelomično osnovana.

 

Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP) pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se reviziju prihvati, drugostupanjsku presudu ukine i potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

Tuženica je podnijela odgovor na reviziju u kojem predlaže da revizija bude odbačena, a podredno odbijena.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim se traži da se utvrdi ništetnim ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen 13. 10. 2010. između tuženice kao prodavateljice i tuženika kao kupca, s aneksom tom ugovoru od istoga dana, u dijelu kojim je prvotuženica prodala drugotuženiku B. Z. poslovni prostor površine 52,16 m2 koji se nalazi u prizemlju poslovno-stambene zgrade č.zgr. 139, upisane u zk.ul. 815 k.o. S. i da se naloži brisanje uknjižbe prava vlasništva drugotuženika na toj nekretnini provedene na temelju tog ugovora i uspostavi prijašnje zemljišno-knjižno stanje.

 

Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je on izvanknjižni vlasnik predmetnog poslovnog prostora, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sinju broj P-961/04 od 28. 7. 2006., i da je to tuženicima bilo poznato prije sklapanja kupoprodajnog ugovora, pa da su sklapanjem tog ugovora unatoč znanju da je tužitelj vlasnik te nekretnine tuženici postupili suprotno moralu i načelu savjesnosti i poštenja i da je zbog toga ugovor ništetan u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO).

 

Utvrdivši da je spomenutom pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sinju, koja je donesena u parnici vođenoj između tužitelja i prvotuženice, tužitelj utvrđen vlasnikom predmetnog poslovnog prostora, da je tom presudom tuženici naloženo trpjeti da se u zemljišnoj knjizi briše upis vlasništva tuženika uz istodobni upis vlasništva tužitelja te da je u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora tuženik znao da tuženica nije vlasnik spornog poslovnog prostora, prvostupanjski sud je zaključio da je taj ugovor ništetan navodeći da je protivno moralu društva prodati tuđu nekretninu kao i kupiti takvu nekretninu s obzirom na saznanje kupca da prodavatelj nije njezin vlasnik, i sukladno tome glavni zahtjev je prihvatio u cijelosti.

 

Suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je zaključio da sporni ugovor nije ništetan navodeći da tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru stekao temeljem ugovora o kupoprodaji sklopljenim sa E. S., pravnim sljednikom K. S., a da K. S. kao i njegov pravni sljednik nikada nisu bili vlasnici spornog poslovnog prostora, što da proizlazi iz priloženog zk izvatka i potvrde Hrvatskog fonda za privatizaciju od 7. kolovoza 2003., pa da je stoga neutemeljena tvrdnja tužitelja da je tuženica prodala tuženiku tuđu stvar, a osim toga ako bi ta tvrdnja i bila točna da to ne daje pravo trećoj osobi koja polaže pravo na prodajnoj stvari da zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovora o prodaji.

 

Sukladno tome zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanim.

 

Drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanim i zahtjev za uknjižbu vlasništva tuženika B. Z. na spornom poslovnom prostoru i uspostavu prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja s obrazloženjem da je uknjižba prava vlasništva u korist tuženika B. Z. izvršena na temelju valjane isprave, u smislu čl. 54. Zakona o zemljišnim knjigama, a osim toga da tužitelj nije nikada bio uknjižen kao vlasnik te nekretnine i da stoga njegovo knjižno pravo nije niti moglo biti povrijeđeno.

 

Sukladno zaključivanju drugostupanjskog suda sama okolnost prodaje tuđe stvari nema za posljedicu ništetnost ugovora o kupoprodaji te stvari. To proizlazi iz odredbe čl. 382. ZOO kojom je određeno da kupoprodaja tuđe stvar obvezuje ugovaratelje, ali da kupac koji nije znao niti morao znati da je stvar tuđa, može, ako se zbog toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.

 

Sukladno tome, neosnovanost zahtjeva za utvrđenje ništetnosti predmetnog kupoprodajnog ugovora proizlazi već iz samih činjeničnih navoda tužbe, pa u dijelu pobijane presude kojim je taj zahtjev odbijen revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2, toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, zbog kojih je revizija izjavljena, ne postoje.

 

Međutim, ti revizijski razlozi postoje u dijelu pobijane presude kojim je odlučeno o zahtjevu za brisanje upisa tuženikovog vlasništva i uspostavu prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja.

 

Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da je spomenutom pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sinju koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-4755/06 od 13. rujna 2008. tužitelj utvrđen vlasnikom predmetnog poslovnog prostora te je naloženo tuženici trpjeti da se ta nekretnina u zemljišnoj knjizi briše sa njezina imena uz istodobni upis tužiteljevog vlasništva.

 

Iako su tužitelj i tuženica, kao i sud, vezani tom pravomoćnom presudom tako da se njezina pravilnost i zakonitost ne može ispitivati u ovoj parnici, drugostupanjski sud je suprotno sadržaju te presude zaključio da tužitelj nije stekao vlasništvo jer da ta nekretnina nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala njegovog prednika trgovačkog društva K. S., što da proizlazi iz potvrde Hrvatskog fonda za privatizaciju od 7. kolovoza 2003., te da nekretnine koje nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe na temelju odredbe čl. 47. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine", broj 21/96, 71/97, 16/98, 73/08) postale vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju. Pritom drugostupanjski sud  ne navodi da li i zašto smatra neodlučnom navedenu presudu Općinskog suda u Sinju kojom je utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora.

 

S obzirom na navedenu proturječnost obrazloženja drugostupanjske presude i sadržaja pravomoćne presude Općinskog suda u Sinju kojom je tužitelj utvrđen vlasnikom sporne nekretnine, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer to proturječje predstavlja nedostatak presude zbog koje se ona ne može ispitati.

 

Ako u trenutku sklapanja predmetnog kupoprodajnog ugovora kojim je predmetni poslovni prostor prvotuženica prodala drugotuženiku ona nije bila stvarna vlasnica te nekretnine i da je to drugotuženiku kao kupcu bilo poznato, kao što je to utvrdio prvostupanjski sud, na temelju tog ugovora drugotuženik nije mogao steći vlasništvo nekretnine jer se od nevlasnika vlasništvo nekretnine može steći samo ako je stjecatelj bio u dobroj vjeri.

 

Prema odredbi čl. 122. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 – dalje: ZV) stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja pravnog posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.

 

Nepostojanje dobre vjere stjecatelja upis vlasništva kojeg bi on ishodio, nema pravni učinak prema vlasništvu otuđene nekretnine pa je on ovlašten zahtijevati uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja kako bi kao izvanknjižni nositelj prava vlasništva otuđene nekretnine mogao zahtijevati od otuđivatelja kao upisanog neistinitog vlasnika da mu omogući uknjižbu tog prava. Zahtjev tužitelja za uspostavu prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja nema značenje brisovne tužbe iz čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 – dalje: ZZK) pa je pogrešno zaključivanje drugostupanjskog suda da je navedeni tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što tužitelj nikada nije bio uknjižen kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora i što mu zbog toga knjižna prava nisu niti mogla biti povrijeđena.

 

Da osim nositelja knjižnog prava povrijeđenog mu uknjižbom u korist neke osobe brisanje upisa, odnosno uspostavu prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja, može zahtijevati i osoba koja nije nositelj knjižnog prava proizlazi iz odredbe čl. 125. st. 2. ZV-a kojom je određeno da u slučaju višestrukog ugovaranja otuđenja nekretnine ugovornoj strani iz jednog od ugovora o otuđenju nekretnine dano pravo zahtijevati brisanje upisa i uspostavu prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja prema stjecatelju iz drugog ugovora koji je ishodio upis vlasništva nekretnine na svoje ime, a pri tome nije bio u dobroj vjeri.

 

Ta odredba može se na odgovarajući način primijeniti i u slučaju upisa vlasništva kojeg je stjecatelj ishodio na temelju pravnog posla sklopljenog s otuđivateljem koji je bio upisan u zemljišno-knjizi kao vlasnik nekretnine premda to nije bio. Tada brisanje tog upisa može zahtijevati izvanknjižni vlasnik nekretnine ako stjecatelj nije postupao u dobroj vjeri i zbog toga nije stekao vlasništvo.

 

U konkretnom slučaju pravomoćnom presudom kojom je utvrđeno vlasništvo tužitelja na predmetnoj nekretnini i ujedno naloženo prvotuženici, koja je tu nekretninu prodala drugotuženiku, trpjeti brisanje upisa njezinog vlasništva uz istodobni upis vlasništva drugotužitelja, pa se to brisanje upisa ne bi moglo provesti ako prethodno nije provedeno brisanje upisa tuženikovog vlasništva koje se traži predmetnim tužbenim zahtjevom.

 

Odluku o navedenom zahtjevu ovisi o tome je li drugotuženik ishodio uknjižbu postupajući u dobroj vjeri.

 

O toj odlučnoj činjenici drugostupanjski sud se nije izjasnio pa se i zbog toga drugostupanjska presuda ne može ispitati.

 

Slijedom izloženog na temelju odredbe čl. 393. ZPP u odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti predmetnog kupoprodajnog ugovora revizija je odbijena kao neosnovana, a u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za uspostavu prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja, na temelju odredbe čl. 394. ZPP drugostupanjska presuda je ukinuta i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

 

Zagreb, 9. prosinca 2014.