Broj: Rev 1627/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice Z. V. iz Republike Slovenije, B., koju zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ž. P. iz R., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u R., radi predaje u suposjed, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3368/10-2 od 20. prosinca 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 1927/08-24 od 24. rujna 2009., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika Ž. P., kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 1927/08-24 od 24. rujna 2009., usvojen je tužbeni zahtjev u cijelosti, na način da je tuženiku naloženo predati tužiteljici u suposjed stan u R. u …, I kat, ,stan broj 2, sagrađen u zgradi na kč.br. 1591/3, 1592/5, obje k.o. Z., upisanih u z.k.ul.br. 971, koji stan se sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje, kupatila s WC-om, lođe, izbe u ukupnoj površini 68,72 m2 s pripadajućom drvarnicom. Također, tuženiku je naloženo predati tužiteljici u suposjed i nekretninu upisanu u zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda Opatija, z.k.ul. 780, k.o. V., z.č. 1286/4, koja u naravi predstavlja građevinski objekt-vikendicu izgrađenu u mjestu V.-Z., … I., koja se sastoji od suterena i prizemlja, veličine cca 45 m2, slobodne od osoba i stvari, te predati tužiteljici ključeve navedenog stana i građevinskog objekta - vikendice, kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 53.050,00 kn.

 

Županijski sud u Rijeci je presudom poslovnog broja Gž-3368/10-2 od 20. prosinca 2012., odbio žalbu tuženika i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik bez pozivanja na koji od zakonom predviđenih revizijskih razloga. Predlaže da se reviziju usvoji u cijelosti i predmet vrati na ponovni postupak.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11, dalje: ZPP) koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da revident osporava nižestupanjske odluke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje su počinjene time što (u bitnom) prvostupanjski sud nije odlučio o njegovom prigovoru vrijednosti predmeta spora, a drugostupanjski sud taj propust nije otklonio te zbog toga što se sudovi nisu očitovali o nizu činjenica koje bi ukazivale na to da je „…među strankama postojao sporazum, dogovor ili nešto slično o načinu korištenja prijepora“.

 

Prije svega, potrebno je naglasiti kako u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno tvrdnjama tuženika, pobijana drugostupanjska presuda sadrži jasne razloge iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o (ne)osnovanosti žalbe koju je tuženik podnio protiv prvostupanjske presude. Kako je drugostupanjski sud pri tome odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, to je drugostupanjska presuda valjano obrazložena (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP), pa nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. po drugostupanjskom sudu.

 

Predmetni spor vođen je povodom zahtjeva tužiteljice za predaju u suposjed nekretnina - stana u R., na adresi …, stan br. 2, te građevinskog objekta-vikendice koja se nalazi u mjestu V.-Z., I. (dalje: nekretnine). Ove nekretnine su ostavina iza pok. J. V., (oca tužiteljice) u odnosu na koje je vođen ostavinski postupak kod Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem O-811/09, u kojem je doneseno nepravomoćno rješenje o nasljeđivanju od 7. srpnja 2009. Tim su nepravomoćnim rješenjem tužiteljica kao kćerka pok. J. V. te nasljednici njegove pok. supruge L. S. V., među kojima i tuženik, proglašeni nasljednicima iza pok. J. V.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima među strankama nije bilo spora o tome da tužiteljica i tuženik, kao ni ostali suvlasnici, nisu međusobno podijelili posjed (sunasljednički posjed) predmetnih nekretnina, niti su izvršavanje posjeda povjerili isključivo tuženiku te da je tuženik uvjetovao omogućavanje posjeda tužiteljici (predajom ključeve stana i vikendice), isplatom određenog novčanog iznosa na ime dijela troškova koji terete predmetne nekretnine.

Među strankama je i u ovoj revizijskoj fazi postupka sporno ima li tuženik pravo zadržati samostalni posjed nekretnina na kojima je i tužiteljica ima suvlasničke ovlasti zbog toga što je sam namirivao troškove koji terete nekretnine, odnosno ima li pravo jedan suvlasnik uvjetovati predaju nekretnina u posjed drugom suvlasniku isplatom određenog dijela tih troškova.

Usvajanje tužbenog zahtjeva sudovi su obrazložili pozivom na odredbe čl. 141. st. 2. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03 i 163/03, dalje: ZN), prema kojoj svi sunasljednici do razvrgnuća upravljaju i raspolažu svime što je do tada bilo zajedničko po pravilima kojima suvlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, te primjenom odredbe čl. 42. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 ,114/01, 79/o6, 141/o6, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje: ZVDSP) kojom je propisano da svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, s tim da oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti u pogledu te stvari.

S obzirom na navedeno, sudovi usvajanjem zahtjeva tužiteljice za predaju nekretnina u suposjed pravilno primijenili materijalno pravo iz citirane odredbe čl. 42. st. 1. ZVDSP u vezi s odredbama čl. 37. ZVDSP koji propisuje da je svaki suvlasnik vlasnik onoga idealnoga dijela stvari koji odgovara njegovu suvlasničkom dijelu, pa glede njega ima sve ovlasti kakve pripadaju vlasniku, ako ih može izvršavati s obzirom na narav idealnoga dijela (st. 4.) te da svaki suvlasnik ima pravo glede svoga idealnoga dijela stavljati svakome, pa i svojim suvlasnicima, sve zahtjeve koji proizlaze iz njegova prava vlasništva (st. 6.).

 

Pritom su sudovi odbili tuženikove prigovore pozivom na odredbu čl. 73. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, u nastavku teksta: ZOO), prema kojoj  vjerovnik nema pravo zadržanja dužnikove stvari u slučaju kad dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je izašla iz njegova posjeda, protiv njegove volje. S obzirom na to da je tužiteljica pravo na suposjed predmetnih nekretnina stekla časom smrti pokojnog oca, te da su nekretnine izašle iz njenog suposjeda bez njezine volje, pravilno su sudovi zaključili kako tuženik neosnovano ističe prigovor prava zadržanja (retencije) predmetnih nekretnina, dok mu tužiteljica ne isplati dio troškova koji terete nekretnine i koje je on platio.

Revizijski prigovori tome da sudovi nisu vrednovali činjenice (deponiranje ključeva kod odvjetnika) i dokaze koje je dostavio u spis (o podmirenju računa za režijske troškove predmetnih nekretnina) iz kojih bi, prema tuženikovim tvrdnjama proizlazio zaključak o postojanju sporazuma (na koji je tužiteljica prešutno pristala) o tome da tužiteljica neće koristi predmetni stan dok ne podmiri dio troškova razmjeran veličini njenog suvlasničkog dijela, predstavljaju prigovore činjenične naravi koji nemaju utjecaja na pravilnost nižestupanjskih odluka (čl. 385. ZPP).

 

Osnovu predmetne revizije zapravo čine prigovori odluci o troškovima postupka koji se temelje na tvrdnji da su sudovi propustili očitovati se o tuženikovom prigovoru visini vrijednosti predmeta spora koju je u tužbi označila tužiteljica.

 

Iz spisa proizlazi da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio visini vrijednosti predmeta spora koja je u tužbi naznačena iznosom od 494.250,00 kn, kao previsokoj. Također proizlazi da, prvostupanjski sud posebnim rješenjem nije odlučio o prigovoru tuženika, te da tuženik, u nastavku postupka nije tražio donošenja rješenja.

 

Drugostupanjski sud se u pobijanoj presudi očitovao na žalbene prigovore tuženika i utvrdio kako iz takvog stanja u spisu treba zaključiti da je prvostupanjski sud prihvatio kao mjerodavnu vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi (čl. 40. st. 1. ZPP-a), pa da je stoga pravilno postupio kada je naknadu parničnog troška koji pripada tužiteljici utvrdio prema toj vrijednosti predmeta spora.

 

Pravilno je ovo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda.

 

Naime, prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP u parnicama u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

 

Prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako ono nije održano, onda na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora, ako tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, prava na izjavljivanje revizije, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka.

 

Međutim, prema shvaćanju ovoga suda (tako odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2175/85 od 26. prosinca 1985.), ako sud to nije učinio najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako ono nije održano, onda na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, u kasnijoj fazi postupka više nema ovlaštenje provjeravati točnost naznačene vrijednosti predmeta spora, pa se smatra da je prihvatio upravo vrijednost koju je tužitelj naznačio u tužbi.

 

Nedostatak obrazloženja o prigovoru tuženika naznačenoj vrijednosti predmeta spora u prvostupanjskoj odluci, otklonjen je pravilnim obrazloženjem drugostupanjskog suda, pa u toj odluci nema povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 40. st. 3. ZPP, koja bi dovela u pitanje njenu zakonitost, a na koju reviziju upire tuženik.

 

Slijedom izloženog, drugostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio žalbu tuženika protiv prvostupanjske presude, pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo je odbiti kao neosnovanu njegovu reviziju.

 

Zagreb, 17. prosinca 2014.