Broj: Pst-1338/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

O. sud u S. S. služba u K. L. po sucu tog suda I. K. dipl.iur. kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja P. S. iz K. S., O. K. T. bb, zastupanog po punomoćniku N. J. odvjetniku u S., B. B. 5, protiv tuženika I. A. iz K. L. , Š. 1, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 04. studenog 2014. godine, te na ročištu za objavu odluke dana 18.prosinca 2014. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je tužitelj P. S. vlasnik ½ idealnog dijela nekretnine označene kao čest suvlasnik ½ čest. zem. 654/2 ZU 1084 k.o. K. S., pa se isti ovlašćuje da temeljem ove presude ishodi uknjižbu prava vlasništva za ½ idealnog dijela glede iste nekretnine na svoje ime, uz istodobno brisanje istog dijela prava vlasništva s imena tuženika, I. A. pok. J..

 

II Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 9.500,00 kn.

 

Obrazloženje

                           

U tužbi se navodi su tužitelj i njegovi pravni prednici više od sto godina u posjedu nekretnine označene kao čest. zem. 654/2 ZU 405 KO K. S. zvane „K.“, a u zemljišnim knjigama da je pogrešni i bez pravne osnove upisan tuženik, tuženik da je u međuvremenu zatražio i izmjenu posjedovnog stanja u katastru, te je utvrđeno da je djed tužitelja bio upisan u katastar do 2003. godine kada je tuženik zatražio navodni ispravak.

Tužitelj da je osobno obrađivao predmetnu nekretninu i to dugi niz godina, s tuženikom koji je međaš da su na utuženoj nekretnini razgovarao, marendavao, a ovaj da mu nikada nije osporavao vlasništvo.

Radi navedenog zatraženo je donošenje presude sadržaja kao u izreci.

 

U odgovoru na tužbu tuženik je istu osporio u cijelosti navodeći da je netočno da su tužitelj i njegovi preci posjedovali spornu nekretninu dulje od 100 godina, naime od  sklapanja kupoprodajnog ugovora 17.07.1939. gdje se kao prodavatelj pojavljuje vlasnik i posjednik J. J.. A. a kao kupci braća J. i S. A. pok. M., predmetnu nekretninu da su imali spomenuti, a nakon njihove smrti tuženik, činjenica upisa posjeda na ime P. S. pok. Ignacija  da sam po sebi ne znači ništa, a spomenuta obradiva površina da više od 50 godina nije bila obrađivana, a iz dobrosusjedskih odnosa on da nikome nije uskratio boravak na istoj u svrhu odmora i razonode, a predmetnu parcelu da je koristio za odlaganje krupnijih poljskih potrepština.

 

Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem podnesaka stranaka, zk. izvatka za čest. zem. 654/2 k.o.K. S., uvjerenje Ureda za katastar od 27. listopada 2004. godine, kopija katastarskog plana za spornu česticu,  kupoprodajne pogodbe od 17. jula 1939. godine, rješenja o nasljedstvu iza pok. J. A. O.-301/54, diobenog ugovora od 15.svibnja 1970. godina, odgovor Državnog arhiva u Splitu Ivanu Alabande od 20. lipnja 2007. godine, pročitan je spis P-292/99, saslušani su svjedoci  P. Z., V. M., N. P., S. J., M. K., J. M., S. S. pročitano je izjašnjenje I. S. od 16. prosinca 2010. godine, saslušani su tužitelj P. S., tuženik I. A..

 

Presudom ovog suda od dana 14. veljače 2012. godine posl. br. P-845/09, odbijen je tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelju naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 9.500,00 kn.

 

Rješenjem Županijskog suda u Splitu Gžx-57/13 od 4.studenog 2013. godine, ukinuta je prvostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje.

Uputom citirane odluke navodi se kako je kao posjednik predmetne nekretnine upisan prednik tužitelja, djed P. S., i to od 1952 (od kada Ured za katastar raspolaže podacima)  do 2003 u površini od 1910 m2, međutim da nije utvrđeno temeljem čega je isti bio upisan.

Također da nije cijenjen niti povijesni zemljišno-knjižni izvadak za predmetnu  nekretninu.

Nadalje se navodi kako je točno prvostupanjski sud utvrdio da iz kupoprodajne pogodbe od 17. srpnja 1939. godine, proizlazi kako su predmetnu nekretninu kupili tuženikovi prednici (pogrešno označeni kao  tužiteljevi prednici),  da bi ista diobenim ugovorom od 15.svibnja 1970. godine pripala u vlasništvo tuženiku (pogrešno označenom kao  tužitelju), dok iz rješenja o nasljeđivanju donesenog iza smrti tuženikovog oca (pogrešno označenog kao tužiteljevog oca)  J. A. pok. M. umrlog 1951. godine, ne proizlazi da bi predmetna nekretnina bila dio ostavinske imovine iza njegove smrti, pa da nije jasno temeljem čega je prvostupanjski sud zaključio da ju je tužitelj naslijedio iza smrti njegovog oca.

 

U ponovljenom postupku obnovljeni su rezultati raspravljanja, pročitani su podnesci stranaka, povijesni zk. izvadak z.u.1084 k.o.K. S., popis posjeda, presude S. suda u T. od 18.2.1934., Darovne pogodbe od 24.siječnja 1956. Z-316/56, dosudnice Kotarskog narodnog suda u T. iza pok. A. I., dosudnice K. suda u T. iza pok. A. J. pok. V., kupoprodajne pogodbe od 24.siječnja 1956., diobeni ugovor od 15.svibnja 1970. god., Rješenje o nasljedstvu od 17. ožujka 1965. godine.

 

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

 

                Kao prijeporno u ovom postupku, postavlja je pitanje, je li tužitelj, od kada i u kakvom posjedu sporne nekretnine, odnosno može li njegov posjed biti osnov za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

              Čitanjem izvadka iz zemljišne knjige za K.O. K. S. zk. ul. 1084 utvrđeno je kako je kao vlasnik čest. zem. 654/2 uknjižen I. A. za cijelo

 

              Čitanjem Uvjerenja Ureda za katastar S. od 27. listopada 2004. godine utvrđeno je da je od 1952. godine od kada taj ured raspolaže s podacima za čest. zem. 654/2 kulture pašnjak  1910 m2, K.O. K. S. vodio upisan kao posjednik P. S. pok. I. iz K.. S. za cijelo, a 2003. godine usklađenjem stanja katastra i suda posjed prelazi na  I. A. i takav upis ostaje do danas.

 

Odredbom članka 159 stavak 1 i 3 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01, 79/06, , 141/06 i 146/08), ) u daljnjem tekstu ZV-a, propisano je da se dosjelošću stječe  vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari, ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnik te stvari. Samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

 

Odredba članka 160. stavak 1 ZV-a, upućuje da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, dok stavak 2 istog članka navodi kako se u vrijeme potrebno za dosjelost, uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

 

U konkretnom slučaju, sud je iz rezultata, dokaznog postupka prije svega iskaza neposrednih susjeda P. Z., S. J. i M. K., važnost čijih iskaza ovaj sud osobito apostrofira jer se radi i neposrednim međašima, ljudima koji uz spornu među svakodnevno obitavaju i imaju saznanja o načinu korištenja sporne nekretnine neposrednim opažanjem unatrag trideset godina, time da je S. J. s iste odsutan 20 godina ali ima saznanja o vremenima davno prije, zaključio kako tužitelj nikada nije bio u poštenom posjedu  sporne čest. zem. 654/2 k.o. K. S..

Naime, navedeni svjedoci imaju nekretnine neposredno uz spornu, i to Z. česticu 654/3, prva južna, K. 655/2 prva jugoistočna, J. 654/1 prva sjeverna, i baš ti svjedoci, međaši, ne viđaju tužitelja da se spornom nekretninom služi kao svojom.

Nekretnina je doduše oduvijek zapuštena, to nije niti isticano kao  sporno, i služila je kao pašnjak, međutim životno gledano, nemoguće je da prvim susjedima-međašima pošten posjed tužitelja promakne punih trideset godina, pri tome u spisu nema dokaza da bi ovi svjedoci imali poremećene odnose s tužiteljem ili osobne aspiracije prema uspjehu bilo koje od stranaka u sporu radi čega bi se namjerno lažnim svjedočenjem izvrgnuli opasnosti od davanja lažnog iskaza.

 

Tužitelj u svom iskazu tvrdi,  da je predmetna  nekretnina bila vlasništvo njegovog djeda, koji da je osim njegovog oca imao još sinova i  kćeri, ali da je diobom s braćom i odreknućem sestara, zemlja pripala njegovom ocu u cijelosti, te da nitko nikada nije polagao pravo na ovu zemlju.

Na okolnost prednjih tvrdnji, o postojanju diobe između brače, i odreke sestara,  tužitelj sudu ne dostavlja nikakve dokaze, pa sve kada bi sud i utvrdio da se radi o nekretnini koja je bila vlasništvo njegovog djeda, u spisu nema nikakvih dokaza o pravnom slijedu prelaska vlasništva sa djeda, baš na tužitelja, tim više što on i sam priznaje da je pored njegovog oca , bilo još brače i sestara, dakle zakonitih pretendenata na vlasništvo nad spornom nekretninom.

 

Analizom iskaza svjedoka koji govore u prilog  tvrdnjama tužitelja da se radilo o poštenom posjedu, uočava se da se radi o prijateljici tužitelja V. M. njegovo posjedovanje opisuje kroz dolaske na parcelu, marendavanje na istoj unatrag 20 godina.

Svjedok P. opisuje kako njegova saznanja datiraju od 1993. godine  kada je na predmetnu parcelu dolazio po „taklje“, gdje se peklo, marendavalo, tuženika da je viđao, a ovaj da mu nikada nije dao do znanja da „taklje“ uzima s njegovog.

 

Navedeni svjedoci su u prijateljstvu s tuženikom, isti opisuju ponašanje običnog izletnika, a ne faktičnog posjednika, za razliku od opisa načina posjedovanja dugogodišnjih svjedoka međaša, osim toga svjedok P. opisuje događaje 13 godina unatrag, što je prekratko razdoblje za izvanrednu dosjelost.

Iz iskaza svjedoka J. M. vlasnika čest. zem. 707, smještene sjeverozapadno od sporne, proizlazi da su roditelji tuženika na predmetnoj čestici uzgajali vinograd, međutim kako je između parničnih stranaka nedvojbeno da je predmetna parcela oduvijek pašnjak, to je očigledno da svjedok opisuje neku drugu česticu u posjedu i vlasništvu prednika tužitelja, i to po svemu sudeći česticu 703 koja se doista nalazi južnije od M..

 

Iskaz svjedokinje Stake Stipoljev supruge tuženika, kao izravno zainteresirane za uspjeh tuženika u sporu, nema osobitu dokaznu snagu u predmetnom postupku, osim toga isti je kontradiktoran iskazu samog tužitelja njezinog supruga , kada navodi da je na zemlji nekada bio vinograd, kada sam tužitelj tvrdi da je zemlja oduvijek pašnjak.

Čitanjem kupoprodajne pogodbe od 17. srpnja 1939. godine (list 26-28 spisa), utvrđeno je kako je predmet kupoprodaje između J. J. A. kao prodavatelja i braće J. i S. A. pok. M. kao kupaca, između ostalih i čest. zem. 654/2 k.o.K. S..

Točkom 11. citiranog ugovora, kupci su uvedeni u zakoniti i materijalni posjed kupljene nekretnine.

Nadalje, iz Diobenog ugovora (list 31-32 spisa), od 15. svibnja 1970. godine, proizlazi da je istim I. A. pok J., u diobi u isključivo vlasništvo pripala zemlja K. označena kao čest. zem. 654/2 k.o. K. S..

Iz iskaza tužitelja (list 64-65 spisa), proizlazi da je predmetna čestica 654/2 k.o. K. S. njegovo vlasništvo, a istu da je kupio njegov  otac od J. J., kada je između ostalih kupio cca. 10.000 m2 zemljišta u sklopu kojih i ovu spornu i to 1937. godine kada se vratio iz Amerike.

Otac da je stupio u posjed cjelokupne zemlje, istu počeo krčiti  i saditi, a da je bilo obrađeno svih 8.000 m2, dok je sporna zemlja ostala neobrađena jer se nije imalo gdje vezivati stoku, budući da su sve okolne parcele mahom bile pod vinogradom.

Na parceli da su četiri stare masline sa sjeverozapada i četiri sa jugoistoka , još ih je njegov otac zatekao pa zaključuje kako su iste J., u ugovoru da je bilo navedeno da se radi o masliniku, što nije bilo tako u naravi.

Između sporne i parcele 654/1 k.o.K. S., da nije bilo suhozida, pa da je on zabijao kolce, a s tri ostale strane da je bio dosta urušeni suhozid te da ga je on postupno obnavljao 2002.2004.

 

Tuženik dalje navodi kao je predmetnu zemlju duboko uzorao, i na njoj posadio 42 masline, a osam ih je već bilo.

Jedne prigode da mu je pristupio tužitelj i kazao da je to njegova zemlja, inače na ovoj zemlji da nikada  nije viđao tužitelja da bilo što čisti, pali, marendava, također je naglasio kako nije jasno kojim bi to putem tužitelj dolazio da sporne zemlje, kada je on bio taj koji je do ista probio put.

Kao posjednik da se upisao 2001. godine, do tada da je kao posjednik bio upisan tužiteljev otac,međutim kada je on predočio vlasnički list da je došlo do promjene upisa, i nakon toga da je pristupio obrađivanju

 

Čitanjem povijesnog zemljišno knjižnog izvatka z.u.1084 k.o.K. S., utvrđeno je kako je do uknjižbe prava suvlasništva A. J. pok. J., A. S. pok. J. A. V. ok. J. i A. I. pok. J. došlo 1956. godine, dok iz od strane tužitelja priloženog Popisa posjeda (list 115-117 spisa) nije razvidno temeljem čega je došlo do upisa posjeda P. S. na predmetnoj nekretnini.

              Analizom i ocjenom izvedenih dokaza kako zasebno i svih dokaza zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, ovaj sud zaključuje kako je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, budući da isti nije dokazao da je predmetnu nekretninu oznake čest. zem. 654/2 k.o. K. S., stekao izvorno, izvanrednom dosjelošću, budući da ne samo da nije dokazao da je u potrebnom vremenskom razdoblju bio pošten posjednik, već nije dokazao da je bio posjednik uopće.

Uvažavajući uputu žalbenog suda, ovaj sud je zatražio od tužitelja da dostavi ispravu temeljem koje je tužiteljev prednik bio upisan kao posjednik predmetne nekretnine, međutim iz dostavljenog Popisa posjeda ta činjenica nije vidljiva, niti je iz cjelokupne od strane tužitelja dostavljene dokumentacije, razvidno temeljem čega je uopće došlo do upisa posjeda P. S. na predmetnu nekretninu.

Sama činjenica da je prednik tužitelja bio preko pedeset godina bio upisan kao posjednik predmetne nekretnine, u izostanku svih drugih dokaza koji bi upućivali na postojanje faktičnog i poštenog posjeda tužitelja, nije dostatan za zaključak da se radi o ispunjenju uvjeta za stjecanje prava vlasništva originarnim putem.

 

Naime kao je već navedeno, dugogodišnji susjedi, međaši, starosjedioci, ne poznaju tužitelja kao faktičnog posjednika predmetne čestice, dok svi kao stvarnog vlasnika i posjednika navode tuženika.

              Osim toga tuženik, u prilog svojih tvrdnji da je predmetna nekretnina njegovo stvarno i zemljišnoknjižno vlasništvo, prilaže formalnopravno valjane materijalne dokaze, kupoprodajni ugovor i diobeni ugovor iz kojeg je razvidno da uknjižba prava vlasništva na ime tuženika nije niti slučajna, niti rezultatat pogreške.

Kako dakle iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da su se na strani tužitelja ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću, to je tužbeni zahtjev trebalo odbiti i odlučiti kao pod točkom I izreke presude.

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova  za rad odvjetnika, stoga je tuženiku priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav podneska 75 b, zastupanja 07. siječnja 2008. godine 37,5 b, zastupanja 18.ožujka 2008. godine 75 b, sastava podneska od 18. lipnja 2008. godine 10 b, zastupanja 28. siječnja 2008. godine 75 b, zastupanja 10. ožujka 2010. godine 75 b, zastupanja 26. svibnja 2010. godine 37,5 b, sastava podneska od 24. svibnja 2005. godine 75 b, zastupanja 06. travnja 2011. godine 75 b, zastupanja 06. lipnja 2011. godine 75 b, zastupanja 30. siječnja 2012. godine 75 b, i sastava podneska od 30. siječnja 2012. godine 75 b što zbrojeno i pomnoženo sa 10,00 kn iznosi 7.600,00 kn a zatim uvećano za PDV iznosi 9.500,00 kn.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II izreke presude.

 

Split, 18. prosinca 2014. godine