Broj: Rev 1556/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. d.d. Z., zastupanog po direktoru, a ovaj po punomoćniku A. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika Grada Z., zastupanog po gradonačelniku, a ovaj po punomoćnici J. S., dipl. pravnici, radi isplate naknade, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1050/09-3 od 23. veljače 2011., kojom je potvrđena  presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3831/03 od 19. studenoga 2008., u sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2014.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja  naloženo je tuženiku da tužitelju za period od mjeseca travnja 2002. do mjeseca veljače 2004. mjesečno isplati 18.000,00 kn na ime bespravnog korištenja poslovnog prostora u kojem se nalazi Dječji vrtić L. Istom presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo da tuženik tužitelju isplati novčanu naknadu na ime bespravnog korištenja poslovnog prostora u kojem se nalazi Dječji vrtić L. za period od srpnja 1998. do mjeseca ožujka 2002. u mjesečnom iznosu od po 18.000,00 kn. Također je odbijen tužbeni zahtjev da tuženik tužitelju isplati novčanu naknadu na ime bespravnog korištenja stambenog prostora u kojem se nalazi A. Lj. za period od srpnja 1998. do svibnja 2008. u pojedinim mjesečnim iznosima od po 2.000,00 odnosno 3.500,00 kn. Također je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 27.753,04 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev  i predmet vrati sudu prvog stupnja  na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.             

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH, 84/08 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Obrazlažući revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident navodi kako sudovi nisu dali potpuno obrazloženje svojih presuda te kako se time narušilo načelo materijalne istine. Također ističe kako su počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a koja se sastoji u tome da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Ispitujući pobijane presude u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud je utvrdio da u istima ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka  iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati, a sadrže sve jasne razloge koji nisu u međusobnom proturječju.

 

Revident ne navodi u čemu se sastoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima i samih tih isprava ili zapisnika, te sud u tom dijelu nije mogao ispitati pobijanu presudu. Sudovi su dali valjane i jasne razloge za ocjenu svojih dokaza.

 

Podredno se ističe kako u parničnom postupku ne postoji više načelo materijalne istine, već načelo stranačke istine te se taj revizijski navod ukazuje irelevantnim za rješenje ovog spora.

 

Također nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka  iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Nadalje, neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet pobijanog dijela spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati novčanu naknadu na ime bespravnog korištenja poslovnog prostora oznake 5955 k.o. Z., koji u naravi predstavlja kuću i dvor i to u dijelu u kojem se nalazi Dječji vrtić L., za period od mjeseca srpnja 1998. do mjeseca ožujka 2002. Također je predmet  spora i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati novčanu naknadu na ime bespravnog korištenja stambenog prostora u kojem se nalazi A. Lj. za period od srpnja 1998. do mjeseca svibnja 2008.

 

U revizijskom dijelu postupka sporno je da li je tuženik pasivno legitimiran, tj. da li je isti bio u posjedu prostora u kojem se nalazi Dječji vrtić L., odnosno stambenog prostora u kojem se nalazi A. Lj.

 

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

- da je na temelju rješenja Općinskog suda u Zadru broj Z-563/95 od 31. siječnja 1996. uknjiženo pravo vlasništva predmetnih nekretnina u korist tužitelja;

 

- da je u stanu u zgradi u postojećoj nekretnini koja se nalazi u vlasništvu tužitelja A. Lj. stekla stanarsko pravo 1974. u skladu s važećim propisima, te je s prednikom tuženika, a na temelju ugovora broj 4289 o prodaji stana od 4. svibnja 1995. stekla i pravo vlasništva;

 

- da je u postupku pod brojem P-464/02 pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora zaključenog 4. svibnja 1995. između A. Lj. i pravnog prednika tuženika, a također je odbijen i zahtjev da se ista iseli iz navedenog stana;

 

- da je u prostoru u kojem se nalazi Dječji vrtić L. ranije djelovala O. d. Z., koja je rješenjem Ureda za opću upravu Zadarske županije od 15. srpnja 1997. postala udrugom;

 

- da je u sporu pod brojem P-1880/00 od 21. svibnja 2002., kojeg je pokrenuo tužitelj protiv tri tuženika, 1. B. z. d. i m. s t. u r., 2. U. t. i. Z. ž. i 3. Grada Z., naloženo prvo i drugotuženicima da isele iz navedenog prostora osim trećetuženika za kojeg je utvrđeno da isti nije u posjedu navedenog prostora;

 

- da je tuženik osnivač DV L., ali od 29. travnja 2002.;

 

              - da je rješenjem Ureda za opću upravu Zadarske županije od 15. srpnja 1997. te rješenjem Ureda od 8. siječnja 1998. odobren upis U. t. i. Z. ž. sa sjedištem u Z. u Registar udruga. Osnivač iste nije tuženik;

 

              - da je između prednika  tuženika F. u s. g. O. Z. i O. d. Z. 15. travnja 1992. zaključen ugovor o zakupu poslovnih prostorija, kojima zakupoprimac prima u zakup sporne poslovne prostorije ukupne površine 177 m2, te da zakup teče od 1. siječnja 1991. i traje na određeno vrijeme od pet godina;

 

              - da po isteku ugovora o zakupu od 15. travnja 1992., dakle nakon 1. siječnja 1996., prednik tuženika nije sklopio novi ugovor o zakupu te nije nastavio koristiti poslovni prostor kao neovlašteni zakupodavac.

 

              Na temelju tako utvrđenih činjenica sudovi su prihvatili prigovor promašene pasivne legitimacije i odbili tužbeni zahtjev.

 

              Prema odredbi čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, dalje: ZVDSP) propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora ju predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koju je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

              Prema pravnom shvaćanju ovog suda, prvostupanjski i drugostupanjski sudovi su pravilno postupili kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu izmakle koristi koju bi eventualno tuženik ostvarivao, budući su utvrdili da tuženik u navedenom periodu i na navedenoj nekretnini nije koristio prostor, odnosno da se nije nalazio u posjedu. Također je utvrđeno da tuženik nije dao u zakup navedenu nekretninu, a niti je neovlašteno otuđio stambeni prostor u kojem se nalazi A. Lj.

 

              Naime, sudovi su utvrdili da je A. Lj. stekla stanarsko pravo na stanu u zgradi na nekretnini u vlasništvu tužitelja još 1974.; da je temeljem Ugovora broj 4289 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 4. svibnja 1995. taj stan otkupila od tuženika, sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Presudom Općinskog suda u Zadru broj P-464/02 od 2. rujna 2004. koja je potvrđena presudom ovog županijskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja H. Z. kojim je traženo utvrđenje ništavosti navedenog ugovora o prodaji stana, te je odbijen zahtjev za iseljenjem A. Lj. i Grada Z. iz navedenih prostorija.

 

              S obzirom na to neosnovani su revizijski navodi da prodavatelj Grad Z. u trenutku zaključenja Ugovora 4. svibnja 1995. nije bio vlasnik, te da je prodao tuđu nekretninu.

 

              Kako se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, kao ni bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 18. prosinca 2014.