Broj: Rev-x 811/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz S., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. i p. j. t. d. u S., protiv tuženika A. P. iz A., kojeg zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik u I., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-1069/13 od 21. ožujka 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Px-90/12 od 13. lipnja 2013., u sjednici održanoj 8. siječnja 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se revizija tuženika A. P.

 

              II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

I/„Utvrđuje se da je tužitelj isključivi vlasnik nekretnine z.k. tijelo 1 (čest. zgr. 3959/1, površine 93 m2, 3959/2, površine 112 m2, 3959/3 površine 6m2, ukupne površine 211 m2) i baš 4. etaže 0/0, 1. stan na II. (drugom) katu sa južne strane (lijevi stan od ulaza u zgradu) koji se sastoji od dvije sobe i sporednih prostorija, upisano u Z.U. 9529 K.O. S., Poduložak 4, s kojim je neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio nekretnine označene kao zk. tijelo I čest. zgr. 3959/1 površine 93 m2, čest. zgr. 3959/2 površine 112 m2, čest. zgr. 3959/3 površine 6 m2, ukupne površine 211 m2, Z.U. 9529 sve K.O. S., na kojem je uspostavljeno vlasništvo određenog posebnog dijela, te se nalaže Odjelu za zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu da izvrši uknjižbu prava vlasništva gore opisane nekretnine na ime tužitelja uz prethodno brisanje prava vlasništva upisanog na ime P. N. pok. A. za 1/3 dijela.“

 

„II/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnične troškove u ukupnom iznosu od 18.792,50 kuna.“

Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

 

„Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Px-90/12 od 13. lipnja 2013. godine.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je izjavio redovnu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, podredno izvanrednu reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju tuženika, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj ističe da su i redovna i izvanredna revizija nedopuštene, pa predlaže iste odbaciti. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Obzirom na to da je tuženik izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, redovnu reviziju, a tek podredno izvanrednu reviziju, ukoliko bi Vrhovni sud Republike Hrvatske našao da redovna revizija nije dopuštena, imajući pri tome u vidu da je u ovom postupku protiv drugostupanjske presude dozvoljena redovna revizija, to ovaj sud izvanrednu reviziju nije niti razmatrao.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku, ocjenom svakog dokaza i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a u vezi čl. 7. ZPP-a, stoga se tuženik pogrešno poziva na odredbe čl. 221. a. ZPP-a. Naime, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao tvrdnje i činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a na koje je upozorio sud drugog stupnja u svojim ranijim odlukama donesenim u predmetnom postupku.

 

Međutim, sudovi ocjenjuju koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 8., čl. 7. i čl. 221.a ZPP-a.

 

Drugostupanjski sud je obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode tuženika. Bio je to dužan samo u odnosu na one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

 

Prema tome, nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 375. st. 1. ZPP-a koju tuženik ističe u reviziji.

 

U odnosu na tuženikov prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka koji se svodi na tvrdnje da sud prvog stupnja nije postupio po uputama drugostupanjskog suda navedenima u ranijim odlukama i utvrdio pravu volju parničnih stranaka kod stjecanja stana, a što sud drugog stupnja nije sankcionirao, već je potvrdio prvostupanjsku odluku, čime je počinio apsolutnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, valja odgovoriti da pravno shvaćanje izraženo u ukidnom rješenju ne veže, naime, prvostupanjski sud (argumentum a contrario iz čl. 377. st. 1. ZPP-a), a time niti taj isti žalbeni sud.

 

U biti kroz istaknutu bitnu povredu, tuženik i nadalje osporavajući ocjenu izvedenih dokaza (u odnosu na sadržaj prave volje stranaka prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora) zapravo prigovara pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi u tom pravcu ne mogu biti uzeti niti u razmatranje.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je tužitelj isključivi vlasnik stana u S., ..., II. kat s južne strane lijevo označen kao čest. zgr. 3959/1, 3959/2 i 3959/3, 1. z.k. tijelo, z. u. 9529 k.o. S. i da mu tuženik izda ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva stana na ime tužitelja uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da su tužitelj i njegov brat N. P., prednik tuženika te njihov brat I. P. kao kupci 3. ožujka 1965. sklopili kupoprodajni ugovor s prodavateljem A. V., o kupnji stana u S., ...,

 

- da je predmetni ugovor realiziran na način da je tužitelj u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu i ujedno ušao u posjed predmetnog stana,

 

- da je 25. siječnja 1967. sačinjen ispravak kupoprodajnog ugovora od 3. ožujka 1965. u kojem je kao prodavatelj naveden V. V., brat prodavatelja A. V. koji je preuzeo sva prava i obveze iz predmetnog kupoprodajnog ugovora, dok su tužitelj, prednik tuženika N. P. i I. P. navedeni kao kupci,

 

- da tužitelj i prednik tuženika nisu živjeli zajedno u financijskoj zajednici, iako su zajedno radili u Njemačkoj,

 

- da je sve dogovore u vezi isplate kupoprodajne cijene za predmetni stan prodavatelj A. V. imao s tužiteljem te je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu za stan u koji se uselio kada se oženio kao i podstanara B. J. kako bi se isti iselio iz predmetnog stana,

 

- da je tužitelj vlastitim sredstvima uredio predmetni stan te da prednik tuženika N. P. i njegova supruga nikada nisu živjeli u predmetnom stanu dok je kćerka prednika tuženika živjela u predmetnom stanu za vrijeme svog školovanja, a po odobrenju tužitelja koji je na taj način pomagao svom bratu predniku tuženika, N. P.

 

Na temelju navedenih utvrđenja, koja u ovoj fazi postupka ne mogu biti predmet osporavanja, nižestupanjski sudovi zaključuju da je u konkretnom slučaju riječ o prividnom ugovoru koji je sklopljen suglasnošću volja tužitelja, njegova brata i prednika tuženika da kod trećih osoba stvore privid radi izbjegavanja poreznih i drugih tereta, čime stranke nisu iskazale volju da postanu suvlasnici na predmetnom stanu, već je prava volja stranaka prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora bila usmjerena na to da tužitelj stekne isključivo pravo vlasništva nad stanom, obzirom da je isti platio isključivo vlastitim sredstvima i njime se isključivo koristio, a ostale osobe po njegovom odobrenju. Stoga nižestupanjski sudovi prihvaćajući tužbeni zahtjev utvrđuju da je tužitelj isključivi vlasnik stana pobliže navedenog u izreci presude s kojim je neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio nekretnine na kojem je uspostavljeno vlasništvo određenog posebnog dijela u skladu s načelom jedinstva nekretnine.

 

Suprotno navodima tuženika nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Naime, prema odredbi čl. 67. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 146/08 i 38/09 - dalje u tekstu: ZV) vlasništvo posebnog dijela može biti uspostavljeno glede dijela suvlasničke nekretnine koji čini samostalnu uporabnu cjelinu, prikladnu za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti, kao što je stan ili druga samostalna prostorija, a prema odredbi čl. 69. st. 1. istoga Zakona, vlasništvo posebnog dijela nekretnine nedjeljivo je povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine, pa ga se može samo zajedno s njim ograničiti, opteretiti, otuđiti, prenijeti za slučaj smrti i podvrgnuti ovrsi.

 

Stoga se navodi tuženika da suvlasnički dio nekretnine mora biti točno određen ukazuju neosnovanima jer prema odredbi čl. 370. st. 1. ZV-a vlasništvo na posebnom dijelu zgrade (etažno vlasništvo) stečeno na temelju prijašnjih propisa, od stupanja na snagu toga Zakona, vlasništvo je posebnih dijelova nekretnine, kako je uređeno odredbama toga Zakona, pa se prosuđuje po njima, ako prijelaznim odredbama istoga Zakona nije što posebno određeno, - a prema odredbi st. 2. toga zakonskog članka-vlasnik posebnog dijela zgrade iz st. 1. toga članka nakon stupanja na snagu toga Zakona ostaje vlasnikom svoga posebnog dijela nekretnine, sa time da se vlasništvo posebnog dijela nekretnine neodvojivo povezuje s određenim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine po odredbama st. 3. i st. 4. toga članka, - dok prema odredbi st. 3. istoga zakonskog članka-vlasniku posebnog dijela zgrade iz st. 2. toga članka pripada stupanjem na snagu tog Zakona odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, umjesto njegova dotadašnjeg sudjelovanja u zajedničkom nedjeljivom vlasništvu zajedničkih dijelova porodične zgrade sa suvlasništvom zemljišta.

 

              Veličina odgovarajućeg suvlasničkog dijela iz st. 3. istoga članka utvrdit će se odgovarajućom primjenom pravila toga Zakona o veličini odgovarajućeg suvlasničkog dijela nekretnine koji ovlašćuje suvlasnika da ima u svome vlasništvu posebni dio zgrade, - do tada se smatra da su dijelovi svih suvlasnika jednaki, ali svaki od suvlasnika nekretnine, pa makar i ne bio vlasnikom posebnog dijela zgrade, može zahtijevati da se utvrdi veličina suvlasničkih dijelova kojeg će sud među njima pravedno podijeliti (čl. 370. st. 4. ZV-a).

 

Dakle, iz navedenog proizlazi da veličina odgovarajućeg suvlasničkog dijela s kojim je neodvojivo povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine ne mora biti točno određena već će se veličina odgovarajućeg suvlasničkog dijela odrediti odgovarajućom primjenom pravila ZV-a.

 

Nadalje, u odnosu na navode tuženika da su nižestupanjski sudovi prihvaćajući tužbeni zahtjev kojim se tužitelja utvrđuje vlasnikom nekretnine na temelju kupoprodajnog ugovora, pogrešno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 119. st. 1. i st. 2. ZV-a, a time da su povrijedili i načelo djelovanja povjerenja u potpunost zemljišne knjige u smislu odredbe čl. 124. st. 1. ZV-a, valja odgovoriti da su neosnovani jer je tužitelj u ovoj pravnoj stvari zahtijevao donošenje presude kojom se utvrđuje da je isključivi vlasnik stana, a ne da je vlasništvo na predmetnom stanu stekao na temelju kupoprodajnog ugovora, dakle, riječ je o deklaratornom zahtjevu, kojim se utvrđuje sadržaj (opseg) i postojanje već stečenog određenog prava, obzirom da je tužitelj već upisan u zemljišnim knjigama kao suvlasnik stana.

 

Obzirom na to da nisu utvrđeni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tuženika odbiti.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a jer troškovi sastava odgovora na reviziju nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka.

 

Zagreb, 8. siječnja 2015.