Broj: Revt 271/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja G. b. d.d. u stečaju, O., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika I. d.o.o. V., kojeg zastupa punomoćnik B. Č., odvjetnik u P., te protiv drugotuženika M. d.d. L., Republika Slovenija, kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnica u Z., radi brisanja uknjižbe prava vlasništva i upisa prava vlasništva, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1648/13-4 od 30. travnja 2013. kojom je djelomično potvrđena te djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3451/11 od 29. studenog 2012., u sjednici održanoj 14. siječnja 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Revizija prvotuženika odbija se kao neosnovana.

 

              II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Poreču brisanje uknjižbe prava vlasništva prvotuženika I. d.o.o. u zk. ulošku broj 834 k.o. P. u odnosu na kč. br. 457.

 

              Istom presudom naloženo je drugotuženiku kao pravnom slijedniku Ž. K. t. i g. d.d. N., …, Republika Slovenija, da tužitelju izda tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva na istim nekretninama, a naloženo je tuženicima solidarno nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 727.640,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba prvo i drugotuženika u odnosu na glavni tužbeni zahtjev te u dijelu kojim je naloženo tuženicima platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 68.539,00 kn, a u ostalom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka u iznosu od 659.101,00 kn je odbijen.

 

              Odbijen je i zahtjev prvotuženika za naknadu troškova žalbe u iznosu od 60.937,50 kn, te zahtjev drugotuženika za naknadu troška žalbe u iznosu od 60.000,00 kn, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava dva odgovora na žalbu u iznosu od ukupno 97.500,00 kn.

 

              Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odbijena žalba prvotuženika, prvotuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se drugostupanjska presuda preinači ili ukine.

 

              U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost revizije.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da je prednik drugotuženika A. t. d.d., kao prodavatelj, na temelju kupoprodajnog ugovora od 7. prosinca 1994. prodao predniku tužitelja H. N. G. b. O. d.d., kao kupcu, predmetnu nekretninu te da je prednik tužitelja u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu i stupio u posjed predmetne nekretnine,

 

              - da je Ž. K. t. i u. d.d. iz Republike Slovenije (pravni prednik drugotuženika i pravni slijednik A. t. d.o.o., Republika Slovenija), kao prodavatelj, prodao predmetnu nekretninu kupoprodajnim ugovorom od 26. svibnja 2003. prvotuženiku I. d.o.o. V. koji se upisao u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine,

 

              - da su pravomoćno odbijeni tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora između tužitelja i prednika drugotuženika od 7. prosinca 1994., te između prednika drugotuženika i prvotuženika od 26. svibnja 2003.,

 

              - da je ministar pravosuđa Republike Hrvatske tužitelju dao naknadnu suglasnost na kupoprodajni ugovor od 7. prosinca 1994., dana 5. srpnja 2006.,

 

              - da je prvotuženik kupoprodajnim ugovorom od 26. svibnja 2003. bio upozoren da je prednik drugotuženika (A. t. d.o.o. L.) kupoprodajnim ugovorom od 7. prosinca 1994. prodao predniku tužitelja predmetnu nekretninu koja mu je predana u posjed te za koju je prednik tužitelja isplatio kupoprodajnu cijenu.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja temeljem odredbe čl. 125. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 – dalje: ZVDSP), prema kojoj, brisanje upisa vlasništva osobe koja je prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva.

 

              Drugostupanjski sud je zaključio da je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da prvotuženik u konkretnoj situaciji nije postupao u dobroj vjeri jer je nesporno utvrđeno da je prvotuženik znao da je nekretnina predniku tužitelja otuđena i predana u samostalni posjed, a mogao je i morao znati da tužitelj ima mogućnost dobiti suglasnost za kupoprodajni ugovor koji je sklopljen 7. prosinca 1994., a u kojem slučaju se taj ugovor smatra valjanim od sklapanja ugovora.

 

              Revizija pretežno sadrži razloge na temelju kojih revident zaključuje da je ugovor kojeg je tužitelj sklopio s A. t. d.o.o., ništav, međutim, u prethodnom dijelu ovog parničnog postupka utvrđeno je da taj ugovor nije ništav, kao niti ugovor na temelju kojeg je prvotuženik ishodio upis prava vlasništva u zemljišne knjige.

 

              Revident ponavlja da je u vrijeme kad je prvotuženik sklopio ugovor o prodaji, ugovor kojeg je sklopio tužitelj, bio ništav, međutim, s obzirom na suglasnost ministra pravosuđa RH takav ugovor smatra se valjanim od njegovog sklapanja.

 

              Revident ističe da je tužitelj ishodio suglasnost ministra pravosuđa 12 godina nakon sklapanja ugovora te da prvotuženik nije mogao pretpostaviti da bi nakon takvog proteka vremena moglo doći do izdavanja takve suglasnosti, međutim, po ocjeni ovog revizijskog suda takva razmatranja nisu prihvatljiva.

 

              Naime, kao što je već izneseno, prvotuženik je znao da je tužitelj već sklopio ugovor kojim kupuje navedenu nekretninu, znao je i to da je nekretnina predana u samostalni posjed tužitelju, a suspektna je bila valjanost tog otuđenja.

 

              Prvotuženik je morao imati u vidu mogućnost da se za prethodno sklopljeni ugovor ishodi suglasnost, pa ovaj revizijski sud ocjenjuje da su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da prvotuženik nije postupao u dobroj vjeri.

 

              Iako je revizija podnesena i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz revizije se ne može razabrati koje povrede odredaba parničnog postupka revident ima u vidu.

 

              Dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP presuđeno kao pod I. izreke ove presude.

 

              Odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu troška odgovora na reviziju jer taj podnesak nije bio potreban.

 

Zagreb, 14. siječnja 2015.