Broj: Rev 2031/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja N. Č. iz S. i drugotužitelja Z. Z. iz Z., koje zastupa punomoćnica M. S., odvjetnica u Z., protiv tuženice R. F. iz R., koju zastupaju punomoćnici S. P. i F. G., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1079/10 od 15. lipnja 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1048/07 od 25. studenog 2009., u sjednici održanoj 14. siječnja 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženice R. F.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja (kao u točki I. izreke) presuđeno je:

 

„Utvrđuje se da je tužitelj N. Ć. (rođ. ….) iz S. temeljem kupoprodaje stekao valjani pravni osnov stjecanja prava vlasništva na čest. br. 9645 površine 916 m2 i čest. br. 9646 površine 1414 m2 u k.o. S. - po novoj izmjeri, koje su nastale od dijela čest. zem. 4856/1 u k.o. S. - po staroj izmjeri, po ugovoru o kupoprodaji od 10. ožujka 2003. godine od Š., M. i A. O., te od Š. i M. O. po ugovoru o kupoprodaji od 07. rujna 2004. godine, što je tužena R. F. dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama na ime ovog tužitelja, uz istovremeno brisanje tog prava s njezinog imena, temeljem ove presude, a nakon pravomoćnosti.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu kako je to presuđeno pod točkom I. izreke te presude.

 

Protiv navedene presude reviziju izjavljuje tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu, podredno da ukine presude nižestupanjskih sudova i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Ovaj sud kao revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) sukladno odredbi čl. 392.a ZPP-a u svezi s čl. 52. st. 4. i čl. 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08 - dalje: ZID ZPP/08) i to stoga što je odluka suda drugog stupnja donesena nakon stupanja na snagu ZID ZPP.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti bi tuženica na takvo što ukazivala u reviziji.

 

U odnosu na navode tuženice da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev utemeljivši pobijanu odluku, a koju je sud drugog stupnja potvrdio, na drugačijoj činjeničnoj osnovi od one na koju se tužitelj pozvao u tužbi čime je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a valja odgovoriti da nisu osnovani. Naime, u ovom sporu tužbeni zahtjev upravljen je na utvrđenje da je tužitelj temeljem kupoprodaje stekao valjani pravni osnov stjecanja prava vlasništva, a tako glasi i izreka presude suda prvog stupnja, čime je sud prvog stupnja postupio u smislu odredbe čl. 2. ZPP-a jer je sudio u granicama zahtjeva stavljenog u postupku. Pogrešno smatra tuženica da se odluka suda temelji na drugačijoj činjeničnoj osnovi od one na koju se pozvao tužitelj. Okolnost što je tužitelj samo u tužbenoj osnovi naveo dosjelost kao temelj stjecanja prava vlasništva, a sud je tijekom postupka utvrdio da je tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva na temelju ugovora o kupoprodaji, ne čini prekoračenje tužbenog zahtjeva. Ovo stoga, što prema odredbi čl. 186. st. 3. ZPP-a sud će po tužbi postupiti i kada tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu i naveo, sud za nju nije vezan. Sud je vezan s postavljenim tužbenim zahtjevom, a postavljeni tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje da je tužitelj temeljem kupoprodaje stekao valjani pravni osnov i o takvom je tužbenom zahtjevu sud odlučio.

 

Neosnovan je i revizijski navod da bi u dosadašnjem postupku bilo povrijeđeno načelo saslušanja stranaka time što ostalim zemljišnoknjižnim suvlasnicima i njihovim sljednicima sporne nekretnine nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom, jer takva povreda postupka pretpostavlja da nekoj od stranaka nezakonitim postupanjem, osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom (čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a), a takav propust u postupku nije učinjen, obzirom da tužbom nisu ni obuhvaćeni ostali suvlasnici nekretnine, dakle, oni nisu stranke u predmetnom postupku. Stoga prigovori tuženice kojima i u reviziji ustraje kod navoda o neurednosti tužbe na pasivnoj strani kao i navodi kojima iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza u postupku pred nižestupanjskim sudovima (preocjenjuje iskaze saslušanih svjedoka), u svojoj suštini predstavljaju prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji nije dopušten u ovoj fazi postupka na temelju odredbe čl. 385. ZPP-a te ih ovaj sud nije uzeo u razmatranje.

 

Nadalje, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju sadržajem revizije ukazuje tuženica jer je sud drugog stupnja ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja, pri čemu je tuženici dana mogućnost da se izjasni o odlučnim činjenicama, pa nije ni učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 7. st. 3. ZPP-a.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, izreka presude nije nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude te presuda ne sadržava nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, tako da nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženica.

 

Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je temeljem kupoprodajnih ugovora stekao valjani pravni osnov stjecanja prava vlasništva na nekretnini pobliže navedenoj u izreci presude suda prvog stupnja te zahtjev da se naloži tuženici da tužitelju izda ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na ime tužitelja uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženice, u protivnom će tu ispravu zamijeniti presuda.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

- da su ugovorom o kupoprodaji od 10. ožujka 2003. zaključenom između Š. O., M. O. i A. O., kao prodavatelja, s jedne strane i N. Č. (prvotužitelja), kao kupca, s druge strane, prodavatelji prodali svaki svoj suvlasnički dio nekretnine i to dio kčbr. 4856/1 k.o. S., jugozapadni dio koji tvori oblik nepravilnog kvadrata površine 1310 m², dok su ugovorom o kupoprodaji zaključenom 7. rujna 2004. između Š. O. i M. O., kao prodavatelja s jedne strane i N. Č., kao kupca s druge strane, prodavatelji prodali dio kčbr. 4856/1 k.o. S. površine 1022 m², koji dio predstavlja razliku između cjelokupne površine čestice i dijela čestice koja je bila predmetom kupoprodajnog ugovora između istih stranaka od 10. ožujka 2003.,

 

- da je provedenim očevidom na licu mjesta utvrđeno da se nekretnina za koju prvotužitelj traži utvrđenje prava vlasništva sastoji od dvije katastarske čestice po novoj izmjeri i to kčbr. 9645 i kčbr. 9646, a koje nekretnine su nastale od kčbr. 4856/1 k.o. S. po staroj izmjeri, dijelom su obradive, a dijelom neobrađene površine,

 

- da iz povijesti posjedovanja za kčbr. 4856/1 k.o. S. proizlazi da je do prve revizije katastra 1955. godine posjednicima bila evidentirana obitelj P., a od prve revizije katastra 1955. na navedenoj nekretnini je upisano više posjednika, a između njih i A. O. sve do 1983. kada je na temelju rješenja o nasljeđivanju na predmetnoj nekretnini posjednicom upisana supruga A. O., Z. O. (prednica prodavatelja), koja je i nadalje evidentirana posjednicom predmetne nekretnine,

 

- da iz iskaza svjedoka V. P. D., koji je mještanin S., S. R., koja potječe od veleposjedničke obitelji P., a i iz iskaza same tuženice kao parnične stranke, proizlazi da je cijelo zemljište na području zvanom M. M. u S. u vlasništvu obitelji P. davano kmetovima koji su zemljište obrađivali i davali dohodak obitelji pa i na spornoj nekretnini zvanoj „O. nj.“ u posjedu A. O., prednika prodavatelja Š., M. i A. O.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da su prednici prodavatelja spornu nekretninu od davnina nesmetano posjedovali zbog čega su predmetnu nekretninu prednici prodavatelja stekli u vlasništvo temeljem Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja iz 1946. godine, prodavatelji nasljeđivanjem, a prvotužitelj na temelju kupoprodajnih ugovora zaključenih s prodavateljima.

 

Utvrđenja nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj revizijski sud jer je tužitelj tijekom postupka dokazao neprekinuti slijed stjecanja pravnih temelja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 146/08 i 38/09 - dalje u tekstu; ZV) odnosno da je prednik prodavatelja pok. A. O., u svojstvu obrađivača zemlje, stekao pravo vlasništva na spornom zemljištu na originaran način, temeljem zakona, razrješenjem agrarnog odnosa feudalnog karaktera u smislu čl. 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa, a da su prodavatelji, stekli pravo vlasništva na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pok. Z. O. (sljednice pok. A. O.), dok je tužitelj zaključenjem kupoprodajnih ugovora s prodavateljima stekao pravni osnov (titulus) za stjecanje prava vlasništva.

 

Naime, prema mjerodavnim materijalnopravnim odredbama iz članka 1. i članka 3. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja („Narodne novine“, broj 138/46 i 111/47, u nastavku: Zakon o ukidanju agrarnih odnosa), ukidaju se svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja i zemlja prelazi u slobodno vlasništvo obrađivača, s tim da pod udar tog zakona dolaze i livade, pašnjaci i strane, koje su bile date na uživanje povodom osnivanja navedenih odnosa (kmetski, težački) i s posjedom obrađivača čine jednu gospodarsku cjelinu.

 

U odnosu na navode tuženice da su nižestupanjski sudovi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 130. st. 2. ZV-a jer je tuženica svoje pravo vlasništva stekla na temelju rješenja o nasljeđivanju i u dobroj vjeri tako stečeno pravo vlasništva upisala u zemljišnu knjigu, čemu se ne može suprotstaviti pravo vlasništva prednika tužitelja stečeno na temelju zakona, valja odgovoriti da po prirodi stvari kod stjecanja prava vlasništva uz načelo povjerenja u zemljišne knjige radi se o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla gdje se pravni slijednik pouzdajući u potpunost i istinitost zemljišne knjige stječe pravo vlasništva na temelju pravnog posla od upisanog pravnog prednika (čl. 115. ZV-a) dok je nasljeđivanje drugačiji pravni temelj stjecanja prava vlasništva (čl. 114. ZV-a) od onog koji se utemeljuje na pravnom poslu kao što su to odluke suda ili druge nadležne vlasti te zakona.

 

Slijedom iznesenog, kako nisu ostvareni razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženice.

 

Zagreb, 14. siječnja 2015.