Broj: Rev 782/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice J. Š., koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva R. & O. iz K., protiv tužene Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane Zagreb, zastupano po Općinskom državnom odvjetništvu u Ogulinu, Građansko-upravni odjel, radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, broj Gž-182/07-2 od 8. travnja 2009., ispravljene rješenjem istog suda i broja od 4. svibnja 2009., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Slunju, broj P-102/05-26 od 15. studenoga 2006., u sjednici održanoj 20. siječnja 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da tužiteljici preda u posjed čestice označene kao kčbr. 1202 pašnjak u površini od 516 čhv., kčbr. 1206/6 livada u površini od 1387 čhv., kčbr. 1206/7 oranica u površini od 1242 čhv., kčbr. 1206/8 oranica u površini od 1 j i 260 čhv., kčbr. 1207/4 livada u površini od 104 čhv. i kčbr. 1210 pašnjak u površini od 407 čhv., sve k.o. Z. i to u roku od 15 dana, time da se tužena ove obveze može osloboditi plaćanjem tužiteljici iznosa od 315.652,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate uz naknadu troška parničnog postupka u iznosu 50.425,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice i naloženo tužiteljici da tuženoj isplati parnični trošak u iznosu16.250,00 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje sudu drugog stupnja.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08  – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i smo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između  onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano ističe da je  počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Tužiteljica u reviziji ističe da je sud drugog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a jer da je nepravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a koja mu nalaže savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno. Međutim, budući da tužiteljica ne konkretizira koje dokaze sud drugog stupnja nije savjesno i brižljivo ocijenio, to u skladu sa čl. 386. ZPP-a, ti neobrazloženi razlozi nisu uzeti u obzir.

 

Nadalje, tužiteljica u reviziji ističe da je sud drugog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je prvostupanjsku presudu preinačio rješenjem a ne presudom. Budući da je riječ o očitoj pogreški u pisanju koju je sud drugog stupnja otklonio rješenjem o ispravku od 4. svibnja 2009. u kojem je naznačio da umjesto riječi „rješenje“ imati stajati „presuda“ a umjesto riječi „riješio je“ ima stajati „presudio je“ to je prema ocjeni ovog revizijskog suda navedeni prigovor neosnovan.

 

              Tužiteljica prigovara da je odluka drugostupanjskog suda nerazumljiva jer je naznačio da se odbija tužiteljica s tužbom i tužbenim zahtjevom, iako se tužba ne odbija već odbacuje dok se tužbeni zahtjev odbija. Međutim, neovisno o tome što je sud drugog stupnja trebao ispravno naznačiti da odbija samo tužbeni zahtjev a ne i tužbu, presuda nije nerazumljiva jer je sud u izreci odbio tužbeni zahtjev, dok je obrazloženjem presude to odbijanje u cijelosti obrazloženo. Pri tome je za istaknuti da obrazloženje presude nimalo ne dovodi u dvojbu je li tužba odbačena ili je tužbeni zahtjev odbijen.

 

Nižestupanjski su sudovi tijekom postupka utvrdili sljedeće činjenice;

 

- da su predmetne nekretnine oduzete pravnom predniku tužiteljice sedamdesetih godina prošlog stoljeća za potrebe tadašnje J. radi izgradnje vojnog poligona koji je odmah po oduzimanju izgrađen,

 

- da je pravni prednik znao za gradnju, te da je u predmetu P-322/86 Općinskog suda u Slunju pokušao ostvariti naknadu štete nastalu zbog neobrađivanja spornog zemljišta,

 

- da za oduzete nekretnine tužiteljica ni njen pravni prednik nisu primili nikakvu naknadu, niti je proveden postupak eksproprijacije zemljišta.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljica vlasnica spornih nekretnina i da je tuženik u njihovom posjedu te je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Sud drugog stupnja je zaključio da u slučaju da je oduzimanje spornih nekretnina bilo u razdoblju od 1970. do 10. prosinca 1976. (tužiteljica se nije izjasnila koje su godine nekretnine oduzete), rok u kojem je pravni prednik mogao zahtijevati vraćanje nekretnina iznosio je 10 godina. To stoga što je čl. 47. Zakona o izmjenama i dopunama Osnovanog Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta (Službeni list, broj 12/67) propisano da zemljište na kojem postoji pravo vlasništva a koje vlasnik nije obrađivao kroz vrijeme od deset godina niti za to zemljište plaćao obveze prema društvenoj zajednici, nego je za to vrijeme zemljište koristila bez ugovora društveno-politička zajednica, prelazi u društveno vlasništvo ako vlasnik tog zemljišta za to vrijeme nije podigao tužbu za priznavanje tog vlasništva ili tužbu za naknadu za korištenje tog zemljišta.

 

              Nadalje, sud drugog stupnja ističe da u slučaju ako je oduzimanje nekretnina bilo nakon 11. prosinca 1976., kad je na snagu stupio Zakon o udruženom radu (Službeni list, broj 53/76 i 11/88), tad se primjenjuje čl. 226. st. 1. tog Zakona kojim je propisano da ako je nekretnina postala društveno vlasništvo bez pravne osnove njezino vraćanje može se zahtijevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina.

 

              Slijedom navedenog, sud drugog stupnja zaključuje da kad bi se u obzir uzelo da su pravnom predniku tužiteljice nekretnine oduzele 31. prosinca 1979. (kao zadnji dan sedamdesetih godina), tad je subjektivni rok od pet godina za podnošenje tužbe za povrat nekretnina istekao 31. prosinca 1984. Budući da je pravni prednik u predmetu P-322/86 tražio naknadu štete a do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (2. prosinca 2005.) nije potraživao povrat predmetnih nekretnina, to su protekli navedeni zakonski rokovi.

 

              Navedeni zaključak drugostupanjskog suda kao i primjenu materijalnog prava, u cijelosti prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

              Tužiteljica ističe da je odlukom ovog suda u predmetu broj Rev 165/05-2 od 29. rujna 2005. odbijena revizija tužene, nakon što je drugostupanjskom presudom odbijena njena žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u identičnoj pravnoj situaciji. Međutim, budući da u predmetu Rev-165/05-2, nije bilo sporno pitanje vlasništva već posjeda oduzetih nekretnina, to se tužiteljica neosnovano poziva na navedenu odluku.

 

              Budući da se predmetne nekretnine nalaze u neposrednoj blizini vojnog poligona S., kao općepoznatog poligona u kojem se vrše vojne vježbe bojevom municijom, jasno je da je riječ o nekretninama koje se nalaze podalje od urbanog i građevinskog područja, kao i da je pravni prednik u predmetu P-322/86 tražio naknadu štete jer se na njoj ne može baviti poljoprivrednom proizvodnjom (list 7-8 spisa) što je i sama tužiteljica isticala i da je tužiteljica u samoj tužbi naznačila da je riječ o pašnjacima, livadama i oranicama (što je vidljivo i u izvatku iz katastra zemljišta list 6 spisa), to tužiteljica revizijskim navodom da postoji „visoki stupanj vjerojatnosti da se radilo o šumskom zemljištu“ nije uspjela dovesti u sumnju pravilnost zaključka suda drugog stupnja u pogledu primjene materijalnog prava. Osim toga u primjeni čl. 226. st. 1. Zakona o udruženom radu i nije relevantno radi li se o poljoprivrednom zemljištu.

 

U odnosu na daljnje revizijske navode da nije jasno po čemu su predmetne nekretnine postale društveno vlasništvo za istaknuti je da je sud drugog stupnja zaključio da su nekretnine postale društveno vlasništvo jer pravni prednik tužiteljice nije u navedenim rokovima zatražio povrat oduzetih nekretnina. Obzirom da je pravni prednik tužiteljice 1986. godine pokrenuo postupak radi naknade štete zbog nekorištenja nekretnina to neosnovano tužiteljica ističe da su se bojali pokrenuti bilo kakav postupak povrata prije uspostave hrvatske države.

 

Dakle, budući da protekom rokova za povrat nekretnina pravni prednik tužiteljice nije više bio njihov vlasnik, to se tužiteljica u reviziji neosnovano pozivati na odredbu čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06) kojim je propisano pravo vlasnika da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva predaju u svoj posjed.

 

              Slijedom navedenog, obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 20. siječnja 2015.