Broj: Rev 262/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja P. S. pok. T. iz G. Č., M., kojeg zastupaju odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu F. R., I. P. i C. R. u D., protiv tuženika E. D. d.d. S., kojeg zastupa punomoćnik P. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & P. u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-2475/07 od 14. listopada 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-1545/05 od 29. lipnja 2007., u sjednici održanoj 21. siječnja 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijeni su zahtjevi tužitelja za isplatu 1.720.200,00 kn, 989.115,00 kn, kao i zahtjev za plaćanje mjesečne rente u iznosu 43.005,00 kn, te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude i dosudi tužitelju zatraženi tužbeni zahtjev, parnične troškove, uključujući i trošak revizije, ili da iste presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a koju povredu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatom koristi koje ostvaruje tuženik upotrebom tužiteljeve stvari (zemljišta) na temelju odredbe iz čl. 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO).

 

U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:

 

- da je tužitelj uknjižen kao vlasnik nekretnine označene čest. zem. 299, 300/1, 291/1, 300/2, 300/3 i 301 K.O. Č., a temeljem odredbe iz čl. 365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/96 i 141/06 - dalje: ZV),

 

- da tuženik koristi dio ovih nekretnina za potrebe Stanice za tehnički pregled vozila,

 

- da je tuženik odnosno njegov pravni prednik na dijelu nekretnina izgradio Stanicu za tehnički pregled vozila površine 560 m², dok preostali dio se odnosi na dvorište oko Stanice za tehnički pregled u površini od 2867 m²,

 

- da je Stanica za tehnički pregled vozila izgrađena na temelju građevinske dozvole broj UPI/I-05/5-4409-87-SP/JB, a da je za objekt izdana i uporabna dozvola poslovni broj UP/I-05/5-231/88,

 

- da je predmetno zemljište dodijeljeno na korištenje pravnom predniku tuženika RO A. D. za potrebe izgradnje Stanice za tehnički pregled, koja je započela radom 1988.,

 

- da je Skupština Općine Dubrovnik rješenjem poslovni broj UP/I-05/1-102/1-88 od 28. ožujka 1988. oduzela iz posjeda pravnog prednika tužitelja kao nositelja prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta 5.669 m² radi izgradnje kružne saobraćajnice koja se vezuje na cestu kroz servisnu zonu D. u korist Općine Dubrovnik.

 

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi nižeg stupnja zaključuju da je upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama nezakonit, jer se nije radilo o neizgrađenom građevinskom zemljištu, već upravo suprotno o izgrađenom građevinskom zemljištu, te stoga nije bilo uvjeta za tužiteljev upis u zemljišne knjige sukladno odredbi čl. 365. st. 1. ZV, slijedom čega tužitelj nije vlasnik zemljišta pa odbijaju tužiteljev zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo u ovom predmetu. Naime, deposedacijom je tužitelj izgubio svoje pravo korištenja građevinskog zemljišta pa pretvorbom društvenog vlasništva nije mogao steći pravo vlasništva nekretnina koje su predmet ovog postupka.

 

Obzirom na činjenične navode iz tužbe tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbi iz čl. 219. ZOO-a koja propisuje da kada netko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

 

Dakle, kao prethodno pitanje pravilno su sudovi nižeg stupnja utvrđivali je li tužitelj vlasnik nekretnina koje koristi tuženik.

 

Je li tužitelj pretvorbom stekao pravo vlasništva na nekretninama koje su predmet ovog postupka valjalo je procjenjivati temeljem odredaba iz čl. 359. do čl. 365. ZV-a.

 

Obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu, jer je tužitelj rješenjima upravnog organa deposediran, te su nekretnine koje su predmetom postupka date za izgradnju Stanice za tehnički pregled vozila koju je izgradio pravni prednik tužitelja odnosno bivšoj Općini Dubrovnik to nije bilo uvjeta za tužiteljevo stjecanje prava vlasništva na temelju odredbe iz čl. 361. st. 1. ZV-a.

 

Dakle, obzirom da su sudovi nižeg stupnja utvrdili da tužitelj nije vlasnik nekretnina koje su predmet ovog postupka, to nije bilo uvjeta dosuditi mu naknadu koristi za upotrebe navedenih nekretnina.

 

Dakle, nije se ostvario niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom izloženog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a revizija tužitelja je odbijena i odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 21. siječnja 2015.