Broj: Pž-4248/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Ivane Mlinarić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD RIJEKA, OIB …, Rijeka, K. , kojeg zastupaju punomoćnice D. K. i J. P., odvjetnice u R., I. D. , protiv tuženika GP P. p.o. u stečaju, R., A. M., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u R., I. H. , radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-694/10-17 od 17. prosinca 2010., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2015.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-694/10-17 od 17. prosinca 2010.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-694/10-17 od 17. prosinca 2010., utvrđeno je da je tužitelj vlasnik stana koji se nalazi u suterenu zgrade na adresi u Rijeci, B., stan broj .., koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje s blagovaonicom, kupaonice s WC-om, hodnika i drvarnice, ukupne površine od 36,90 m², kao posebnog dijela nekretnine pod oznakom k.č.br. … – zgrada površine 569 m², upisane u z.k.ul.br. …, k.o. Plase, s kojim posebnim dijelom je neodvojivo povezano 1/12 suvlasničkog dijela te nekretnine (točka I. izreke). Ovlašćuje se tužitelj na temelju ove presude provesti uknjižbu prava vlasništva na 1/12 suvlasničkog udjela nekretnine pod oznakom k.č.br. … – zgrada površine 569 m², upisane u z.k.ul.br… , k.o. Plase, s imena tuženika na ime i u korist tužitelja (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.562,50 kn (točka III. izreke).

 

Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je nakon provedenog dokaznog postupka sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 363., čl. 364. i čl. 370. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 90/10; dalje: ZV) te odredbi  Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08; dalje: ZZK).

 

              Protiv te presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08). U žalbi u bitnome ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka. Predlaže da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 3.843,75 kn.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Nakon što je pobijanu presudu ispitao na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

 

              Suprotno žalbenim navodima donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se opisno ukazuje u žalbi. Prema ocijeni suda izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, a u obrazloženju presude su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih jasno proizlazi koje činjenice i na temelju kojih dokaza je utvrdio prvostupanjski sud. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud primijenio relevantne odredbe materijalnog prava.

 

              Predmet spora je tužiteljev zahtjev na utvrđenje vlasništva stana kao posebnog dijela nekretnine pod oznakom k.č.br… –zgrada površine 569 m² upisane u z.k.ul.br… , k.o. P. s kojim posebnim dijelom je neodvojivo povezano 1/12 suvlasničkog dijela (odgovarajući suvlasnički dio) te nekretnine; i ovlaštenje da se na temelju te presude provesti uknjižbu prava vlasništva na 1/12 suvlasničkog udjela nekretnine pod oznakom k.č.br…. – zgrada površine 569 m² upisane u z.k.ul.br..., k.o. P. s imena tuženika G. poduzeće P. p.o. u stečaju, R. (kao pravnog sljednika uknjiženog društvenog vlasništva – korisnika Radne organizacije „A.“ R.) na ime i u korist tužitelja.

 

Nakon što je prvostupanjski sud proveo dokazni postupak sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, pravilnom ocjenom i analizom dokumentacije privijene spisu i pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio je tužbeni zahtjev osnovanim.

 

Iz izvatka iz zemljišnih knjiga Općinskog suda u Rijeci od 29. ožujka 2010. z.k.ul. … k.o. Plase proizlazi iz lista A (popisni list, posjedovnica) za opisanu nekretninu k.č. br. … –zgrada površine 569 m²; da je u listu B (vlastovnica) upisano društveno vlasništvo, odnosno uknjiženo je pravo korištenja na nekretnini za korist Radne organizacije „A.“ iz R..

 

              Iz Potvrde sudskog registra Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj
R3-8424/09 od 21. prosinca 2009. proizlazi da je upisani nositelj prava korištenja na nekretnini (Radna organizacija „A.“ iz R.) u društvenom vlasništvu pravni prednik tuženika te da je nad tuženikom otvoren rješenjem tog suda poslovni broj St-14/95 od 10. studenoga 1995. Isto tako, iz podataka u spisu proizlazi da je nesporna činjenica da tuženik nije spornu nekretninu uvrstio u svoj temeljni kapital prilikom pretvorbe.

 

              Propisujući u čl. 360. ZV-a, kojim je regulirana „Pretvorba prava upravljanja, korištenja i raspolaganja“, pretvorbu prava upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na nekretninama u društvenom vlasništvu u pravo vlasništva; zakonodavac je razlučio pretvorbu tih prava koja se zbila do stupanja Zakona na snagu (1. siječnja 1997.) od pretvorbe onih još nepretvorenih prava odredivši: da vlasnici onih prvih (već pretvorenih) prava postaju osobe koje su pretvorbom postale sveopći pravni sljednik dotadašnjih nositeljevih prava (st. 1. čl. 360. ZV-a) i da ta prava na nekretninama u društvenom vlasništvu osobe koje se do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu nije pretvorila u subjekt prava vlasništva postaju, stupanjem Zakona o vlasništvu na snagu, pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava (st. 2. čl. 360.
ZV-a).

 

              Prema čl. 362. st. 1. ZV-a, smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati.

 

              Prema čl. 363. st. 1. ZV-a, osoba čije pravo vlasništva potječe od nekadašnjega prava upravljanja ili korištenja i raspolaganja stvari u društvenom vlasništvu, odnosno od nekadašnjega prava korištenja ili prvenstvenoga prava korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, ima pravo na zaštitu svoga prava kao svaki vlasnik, uz odgovarajuću primjenu odredaba čl. 161. do 168. tog Zakona, ako nije što posebno određeno zakonom. Nadalje, prema st. 2. čl. 363. ZV-a osoba iz st. 1. tog članka koja se ne može osloniti na predmnijevu vlasništva, ili koja dokazuje suprotno od nje, dokazat će svoje pravo vlasništva ako dokaže da je ona odnosno njezin pravni prednik bio stekao pravo upravljanja ili korištenja i raspolaganja, odnosno pravo korištenja ili prvenstvenog prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, na valjanom pravnom temelju i uz ispunjenje svih ostalih pretpostavki koje su se za stjecanje tog prava zahtijevale u trenutku stjecanja.

 

              U čl. 364. st. 1. ZV-a istaknuto je opće pravilo prema kojem će se upis provesti prvenstveno po pravilima zemljišnoknjižnog prava (čl. 95. do 105. ZZK-a). Naime, osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava na nekretninama (u društvenom vlasništvu), a ne raspolažu ni ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, a ni ispravama kojima to svoje pravo mogu učiniti makar vjerojatnim, pravo vlasništva u svoju korist mogu upisati samo na temelju odluke suda u parnici, da su bile izvanknjižni nositelj prava na nekretninama u društvenom vlasništvu i da su pretvorbom postale njezin vlasnik (čl. 364. st. 6. ZV-a). Ocjena je ovoga suda, da je u ovom postupku tužitelj dokazao da je pravo na spornoj nekretnini u društvenom vlasništvu bilo stečeno na valjanom pravnom temelju i uz ispunjenje svih ostalih pretpostavki koje su se za stjecanje tog prava zahtijevale u trenutku stjecanja (čl. 363. st. 2. ZV-a). Naime, upisom pretvorenih prava ne mijenja se prvenstveni red eventualno prije upisanih ostalih (ograničenih) stvarnih prava koja su eventualno postojala na nekretnini, jer i nakon pretvorbe društvenog vlasništva (i uspostave jedinstva nekretnine) zadržavaju svoj prvenstveni red (arg. iz čl. 389. st. 2. ZV-a). Nadalje, upis neuknjiženih pretvorbom stečenih prava na nekretninama ima samo deklaratorno značenje, jer je samo pravo stečeno u času pretvorbe, a ne tek časom upisa u zemljišnu knjigu: tko je postao vlasnik nekretnine na temelju prijelaznih odredbi Zakona o vlasništvu, to je postao stupanjem Zakona o vlasništvu na snagu (1. siječnja 1997.). Upis, dakle nije pretpostavka stjecanja jer je ono stečeno po samom zakonu, izvanknjižno. Upis je potreban za daljnja raspolaganja nekretninom, kao i za zaštitu i ostvarenje vlasničkih ovlasti prema trećim osobama.

 

              Imajući u vidu izneseno, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da iz isprava u spisu  proizlazi neprekinuti niz izvanknjižnih stjecatelja prava upravljanja, raspolaganja i korištenja na spornom stanu od upisanog knjižnog nositelja prava korištenja do tužitelja.

 

              Tako iz ugovora od 2. studenoga 1977. sklopljenog između Radne organizacije „A.“ iz R. i SIZ komunalnih djelatnosti Rijeka proizlazi da je Radna organizacija „A.“ iz Rijeke prodala sporan stan SIZ komunalnih djelatnosti Rijeka kao kupcu, dok  iz rješenja RO „S. gospodarenje“ R. od 15. studenoga 1977. proizlazi da je u postupku utvrđivanja valorizacije spornog stana i određivanja stanarine za sporni stan, čiji je davalac na korištenje SIZ komunalnih djelatnosti Rijeka donio rješenje kojim se određuje stanarina s tim da stan koristi Z. Š.. Nadalje, iz Ugovora o najmu stana sa slobodno ugovorenom najamninom na određeno vrijeme od 22. prosinca 2008. koji je sklopljen između tužitelja kao najmodavca i Z. Š. iz R. kao najmoprimca vidljivo je da je tužitelj raspolagao spornim stanom. Stoga se u cijelosti prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj dokazao neprekinuti niz izvanknjižnih stjecanja prava upravljanja, raspolaganja i korištenja na spornom stanu; da je dakle tužitelj bio u posjedu sporne nekretnine, te da je njegov prednik u pogledu prava na spornoj nekretnini SIZ komunalnih djelatnosti Rijeka u posjedu te nekretnine još od 1977. godine budući je istu davao na korištenje. U tom smislu u cijelosti se prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda pozivom na odredbe čl. 1. Zakona o fondovima u stambeno – komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 53/90 i 75/93), odnosno odredaba Uredbe o prestanku rada fonda u stambenom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 64/97) i Zakona o području županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 90/92), te Zakona o lokalnoj i područnoj samoupravi („Narodne novine“ broj 90/92, 94/93 i 117/93) i Sporazuma o utvrđivanju granica grada i općina ustrojenih na području dosadašnje Općine Rijeka. Prema tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je upravo tužitelj preuzeo vlasništvo svih onih nekretnina koje se nalaze na području Grada Rijeke, a koje su bile dane na korištenje dotadašnjoj Općini Rijeka, pa tako i navedeni sporni stan.

 

              Ovaj sud u cijelosti prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da je tužitelj dokazao da je kao slijednik SIZ komunalnih djelatnosti Rijeka bio nositelj prava korištenja i upravljanja na spornom opisanom stanu, pa se na tom stanu kao posebnom dijelu zgrade tužitelj kao izvanknjižni nositelj prava upravljanja – nakon stupanja na snagu Zakona o vlasništvu – uživa zaštitu kao vlasnik posebnih dijelova nekretnine te postaje vlasnikom tog posebnog dijela zgrade.

 

              Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su ispunjene pretpostavke za stjecanje etažnog vlasništava po propisima važećim u trenutku stjecanja pa je tužitelj ovlašten na predmetnom stanu steći vlasništvo u smislu odredbe čl. 370. st. 5. ZV-a. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj izvanknjižni nositelj prava upravljanja te ima pravo na zaštitu u smislu čl. 364. st. 6. ZV-a.

 

Isto tako osnovan je tužbeni zahtjev kojim se traži ovlaštenje za provođenje upisa u zemljišnu knjigu u smislu čl. 40. ZZK-a. Prema čl. 40. ZZK-a upisi u zemljišnu knjigu dopušteni su samo protiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava, glede kojega se upis zahtjeva, ili koja bar istodobno bude kao takva uknjižena ili predbilježena (knjižni prednik). Iz ovoga slijedi da je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da je tuženik pasivno legitimiran u ovom sporu.

 

Odluka o veličini odgovarajućeg dijela na čitavoj nekretnini (1/12) sukladna je odredbi čl. 370. st. 3., 4. i 5. ZV-a, a sve sukladno Strukturi vlasništva zgrade Grada Rijeke, Odjela gradske uprave za komunalni sustava, direkcije stambeni poslovi od 9. prosinca 2008. Slijedom iznesenog, tuženik žalbenim navodima nije osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

Pored navedenog, neosnovan je žalbeni navod da je predmetni spor iznimka od primjene načela jedinstva nekretnine u smislu čl. 71. Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 129/00), a koje navode je tuženik isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, budući da je stečaj nad tuženikom otvoren 1995. godine. Naime, u predmetnom sporu ne primjenjuju se odredbe Stečajnog zakona budući da je stečaj nad tuženikom otvoren 10. studenoga 1995., a što je utvrđeno na temelju potvrde sudskog registra Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj R3-8424/09 od 21. prosinca 2009., pa se u tom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o prisilnoj nagodbi stečaju i likvidaciji („Narodne novine“ broj 53/91). Prema odredbi čl. 337. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96), stečajni postupci i postupci prisilne nagodbe pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršit će se po odredbama Zakona o prisilnoj nagodbi stečaju i likvidaciji („Narodne novine“ broj 54/94). Zbog toga je neosnovano pozivanje tuženika na primjenu odredbe čl. 71. Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 129/00).

 

              Pravilna je i zakonita odluka o parničnom trošku, kako po osnovi na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, tako i u odnosu na visinu dosuđenih troškova na temelju čl. 155. ZPP-a.

 

              Zbog toga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

 

S obzirom na to da žalitelj nije uspio sa žalbom, nema pravo niti na naknadu troškova žalbenog postupka.

 

U Zagrebu 3. veljače 2015.