Broj: Rev 2434/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i sucu izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. G. i I. G., oboje iz Z., iz Z., koju zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u S., radi ukidanja prava služnosti, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-1368/12-2 od 29. svibnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-2364/11 od 19. listopada 2011., u sjednici održanoj 4. veljače 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-1368/12-2 od 29. svibnja 2012. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-2364/11 od 19. listopada 2011., te se predmet vraća na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim su zahtijevali da se ukine pravo stvarne služnosti kolnog prolaza osnovane na teret njihove nekretnine i to z.k.č.br. 1965/3, upisane u zk. ul. 4343 k.o. R., u naravi obiteljska stambena zgrada i dvorište sa 71 čhv, u Z., a u korist nekretnine tužene z.k.č.br. 1965/2, upisane u zk. ul. 4344 k.o. R., u naravi obiteljski stambeni objekt i oranica sa 87 čhv u Z., te da se slijedom toga zabrani tuženoj svaki provoz, prolaz ili tome sličan čin preko nekretnine tužitelja (toč. I.). Ujedno su tužitelji obvezani tuženoj nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 3.990,00 kn (toč. II.).

 

 

 

 

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalbe tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – dalje: ZPP). Predlaže se prihvatiti reviziju i preinačiti obje nižestupanjske presude i usvojiti zahtjev tužitelja, te obvezati tuženicu na naknadu troškova postupka.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija tužitelja je osnovana.

 

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373. a i čl. 373. b ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Kod toga se u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP mora, prema odredbi st. 3. istog članka, određeno navesti materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje o kojem ovisi odluka u predmetu, moraju se navesti propisi i drugi važeći izvori prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih revident smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tužitelji u reviziji postavljaju pitanje je li za prestanak neuknjižene stvarne služnosti koja je zasnovana za vrijeme važenja pravnih pravila OGZ-a, te se i dan danas vrši, iako je izgubila razumnu svrhu, potrebna konstitutivna sudska odluka te da li prestanak takve služnosti može tražiti i predmnijevani vlasnik poslužnog dobra.

 

Kao razloge važnosti se ističe da su shvaćanja nižestupanjskih sudova u protivnosti sa shvaćanjima zauzetima u odlukama revizijskog suda br. Rev 559/59, Rev-661/96, Rev-1984/01, kao i odluci Županijskog suda u Splitu br. Gž-2820/92

 

              Naime, nižestupanjski sudovi su zauzeli shvaćanje da bez obzira na činjenicu da je sporna služnost ugovorena ugovorom iz 1973. godine, da kako ista nije upisana u zemljišnu knjigu u skladu s pravnim pravilom paragrafa 481. Općeg građanskog zakonika, da se tada takva služnost ne može niti ukidati, bez obzira na činjenicu da između stranaka nije sporno da se služnost puta vrši cijelo vrijeme od 1973. pa do danas.

 

              Isto tako shvaćanje je nižestupanjskih sudova da tužitelji nisu aktivno legitimirani za podnošenje tužbe na ukidanje služnosti, a to iz razloga što se tužitelji, bez obzira što su isti s upisanom vlasnicom nekretnine upisane u zk. ul. 4343 k.o. R. M. M. zaključili ugovor o doživotnom uzdržavanju, nisu temeljem tog ugovora upisali u zemljišnu knjigu. Pri tome nije sporno da je primateljica uzdržavanja umrla, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, 6. travnja 2006. Stoga nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelji nisu aktivno legitimirani tražiti ukidanje stvarne služnosti.

 

              Gore navedena shvaćanja nižestupanjskih sudova nisu pravilna.

 

              Naime, u konkretnom slučaju služnost prolaza preko nekretnine tužitelja ugovorena je ugovorom iz 1973. godine, te bez obzira na činjenicu da nije došlo do upisa u zemljišnu knjigu tog prava, to ne znači da služnost ne postoji. Upravo je u režimu primjene pravnih pravila OGZ-a sudska praksa zauzela shvaćanje da ako se služnost izvršava, da tada to pravo postoji, neovisno o tome je li došlo do upisa služnosti u zemljišnoj knjizi ili ne. Stoga nije pravilno shvaćanje da se ne može tražiti ukidanje služnosti, jer stvarna služnost nije upisana u zemljišnoj knjizi.

 

              Glede načina prestanka služnosti u odredbama čl. 237. do 245. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 - dalje: ZVDSP) je propisano da služnost prestaje propašću stvari, sjedinjenjem, odreknućem ovlaštenika, istekom roka i ispunjenjem raskidnoga uvjeta, neizvršavanjem, ukinućem, zaštitom tuđeg povjerenja, prestankom ovlaštenika, te rasterećenjem zakonom ili odlukom upravne vlasti.

 

              U čl. 242. st. 1. ZVDSP određeno je da ako pravo služnosti izgubi razumnu svrhu, da tada vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se ono ukine, time da ako nije što drugo određeno, odluku o ukinuću donosi sud na zahtjev vlasnika poslužne stvari, bez obzira na pravni temelj na kojem je ta služnost bila osnovana. U st. 5. istog članka je određeno da ako je služnost upisana u zemljišnoj knjizi, da tada služnost prestaje brisanjem iz zemljišne knjige. Upravo odredba st. 5. jasno ukazuje da postoji mogućnost da služnost i nije upisana u zemljišnoj knjizi.

 

              Isto tako suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova i pretpostavljeni vlasnici, kakvi su tužitelji, ovlašteni su tražiti da se ukine služnost, ukoliko je izgubljena svrha radi koje je služnost osnovana.

 

              Pritom nije osnovano pozivanje prvostupanjskog suda na odluke revizijskog suda u predmetima Rev-114/01 i Rev-1067/05, budući da u tim predmetima stvarna služnost nije stečena dosjelošću i nije se izvršavala vrijeme koje je bilo potrebno za stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću.

 

              Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili sve relevantne činjenice, to je ostalo neraspravljeno pitanje je li sporna služnost izgubila razumnu svrhu ili ne, radi čega nema pretpostavki da bi revizijski sud mogao pobijanu presudu preinačiti.

 

              Stoga je valjalo zbog pogrešne primjene materijalnog prava prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti obje nižestupanjske odluke, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

 

              Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

             

Zagreb, 4. veljača 2015.