Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Rev-x 942/14 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Rev-x 942/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., Z., protiv tuženice P. S. iz Z., koju zastupa punomoćnik A. Š., odvjetnik u V. G., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 5552/13-2 od 17. prosinca 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps - 607/04-58 od 27. veljače 2013., u sjednici održanoj 11. veljače 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je zahtjev tužitelja i tuženica obvezana isplatiti tužitelju iznos od 331.344,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačno određenog iznosa do isplate. Odlukom o troškovima postupka obvezana je tuženica naknaditi tužitelju iznos od 20.112,92 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 27. veljače 2013. do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženica. Naime, suprotno tvrdnji tuženice, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidentica ukazuje u reviziji. Naime, drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tuženica isticala tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude. Revizijskim prigovorom tuženice istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao predmnijevanog vlasnika poslovnog prostora na isplatu osnovom ostvarene koristi koju je tuženica kao nepošten posjednik imala za vrijeme posjedovanja tog prostora.

 

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi utvrdili su: - da je prednik tužitelja (O. M.) kao zakupodavac i osoba koja je imala pravo raspolagati s poslovnim prostorom koji se nalazi u Z., s prednikom „D.“ d.d. Z. (P. Z.) kao zakupcem 26. svibnja 1964. sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora u Z., na neodređeno vrijeme, - da je tuženica sa „D.“ d.d. Z. 6. listopada 1998. sklopila ugovor o franchisingu kojim je tuženici ustupljeno pravo prodaje proizvoda u predmetnom poslovnom prostoru, - da je ugovor o zakupu sklopljen između prednika tužitelja i prednika „D.“ d.d. Z. raskinut 5. studenog 1998., od kada tuženica predmetni poslovni prostor koristi bez valjane pravne osnove sve do 28. rujna 2005. kada je prostor predala u posjed tužitelju, - da je tuženica s obzirom na okolnosti mogla znati da u razdoblju nakon 5. studenog 1998. do 28. rujna 2005. nema pravo na posjed navedenog poslovnog prostora već da to pravo pripada tužitelju, - da tužitelj kao sljednik O. M. ima pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora - da je tuženica u razdoblju od 5. studenog 1998. do 28. rujna 2005. neovlaštenim korištenjem predmetnog poslovnog prostora ostvarila korist u visini od 5.616,00 kuna mjesečno.

 

Kako revidentica dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidentice kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

Svoj zahtjev tužitelj temelji na predmnijevanom vlasništvu poslovnog prostora kojega tuženica drži u posjedu bez valjane pravne osnove. Tijekom postupka tuženica je predala predmetni poslovni prostor u posjed tužitelju, dok tužitelj ustraje u zahtjevu za naknadu stečenih koristi od strane tuženice za vrijeme dok je stvar držala u posjedu. U navedenom utvrđenom činjeničnom stanju, a kako to ispravno cijene i nižestupanjski sudovi, predmnijeva vlasništva u smislu odredbe čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZVDSP) u konkretnom slučaju djeluje u korist tužitelja, kao pravne osobe koja ima pravo na posjed, kao sljednika osobe koja je imala samostalan posjed spornog poslovnog prostora (bivša O. M. koja je imala ovlasti raspolaganja predmetnim prostorom kao u to vrijeme društvenim vlasništvom), a koji posjed je kao takav bio zakonit i istinit. Shodno odredbi čl. 166. st. 4. ZVDSP-a, na temelju predmnijevanog vlasništva tužitelj može ostvariti putem suda sadržajno jednak vlasnički zahtjev protiv nepoštenog posjednika stvari kakav bi mogao i revindikacijom. Tuženica je (prema daljnjem utvrđenju nižestupanjskih sudova) s obzirom na okolnosti mogla znati da u razdoblju nakon 5. studenog 1998. do 28. rujna 2005. nema pravo na posjed navedenog poslovnog prostora već da to pravo pripada tužitelju, čime nižestupanjski sudovi shodno odredbi čl. 18. st. 3. ZVDSP-a posjed tuženice nad predmetnim poslovnim prostorom u razdoblju od 5. studenog 1998. do 28. rujna 2005. cijene u pravnom položaju nepoštenog posjednika u smislu odredbe čl. 165. ZVDSP-a. Tako je tuženica kao nepošteni posjednik stvari, u skladu s odredbom čl. 165. st. 1. ZVDSP-a dužna naknaditi tužitelju kao predmnijevanom vlasniku predmetnog poslovnog prostora i koristi koje je imala od korištenja poslovnog prostora, a kako su to i prihvatili nižestupanjski sudovi.

 

Naime, pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tuženica u utuženom razdoblju od predmetne nekretnine stekla koristi bar za iznos zakupnine koju bi inače trebala plaćati, čime takva korist koju je imala od korištenja poslovnog prostora predstavlja iznos koji je u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a dužna platiti tužitelju.

 

Pritom je tu korist dužna isplatiti, poštujući načelo monetarnog nominalizma iz odredbe čl. 394. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO, kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11), u nominalnom iznosu te zakupnine, i to kako bi zakupnina dospijevala za naplatu.

 

Okolnost što su nižestupanjski sudovi o zahtjevu tužitelja ujedno odlučili i supsidijarnom primjenom odredaba čl. 210. i 214. ZOO-a, kojima je uređen pravni institut stjecanja bez osnove, dakle uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, ne može revidenticu dovesti u povoljniju poziciju, budući da je tužbeni zahtjev osnovan i kada se na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjeni materijalno pravo.

 

Odluka o troškovima postupka utemeljena je na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a

 

Slijedom izloženog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 11. veljače 2015.

Copyright © Ante Borić