Broj: Gžp-152/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Ž. sud u S., u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Tihane Pivac kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ane Grbavac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. B. M. iz Z., 2. D. Ž. iz Z., 3. D. G. iz E., 4. K. M. iz V., i 5. J. S. iz Z., svi zastupani po punomoćniku Z. M., odvjetniku u odvjetničkom društvu M. & P. iz Z., protiv tuženika V. d.o.o. Makarska, kao pravnog slijednika V. K. poduzeća za vodovod i kanalizaciju M., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u zajedničkom odvjetničkom uredu I. R.., V. G. K. i B. I. u S., radi isplate naknade, odlučujući o žalbama stranaka, protiv presude O. suda u M., poslovni broj IP-391/05 od 10. srpnja 2014. godine, u sjednici održanoj dana 11. veljače 2015. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se pobijana presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, te odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom III. izreke, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u odluci pod točkom I. izreke odlučeno je da se djelomično prihvaća precizirani tužbeni zahtjev tužitelja, te je tuženiku naloženo da tužiteljima od 1. do 5. solidarno isplati iznos od 20,28 kuna za svaki dan u razdoblju od 02. listopada 2000. godine do 15. veljače 2001. godine na ime naknade za protupravno korištenje njihova vlasništva i to puta preko čest.zem. 311/4 u površini od 1857m2 zk ul 1393 K.O. Makarska sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedini iznos od prvog dana nakon dospijeća svakog pojedinog iznosa, kako je odlučeno precizno u odluci pod točkom I. izreke.

 

U odluci pod točkom II. izreke odlučno je da se u preostalom dijelu za isplatu naknade u razdoblju od 16. veljače 2001. godine do 01. svibnja 2003. godine sa pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

U odluci pod točkom III. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Tužitelji su podnijeli žalbu protiv odbijajućeg dijela presude protiv odluke o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda preinači, tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno, ukine i predmet u pobijanom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik se žali protiv dijela presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i protiv odluke o troškovima postupka, također, zbog svih žalbenih razloga, predlažući presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, podredno, ukinuti i u pobijanom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Žalba tuženika je osnovana.

 

Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja B. M. iz Z., D. Ž. iz Z., D. G. iz E., K. M. iz V. te J. S. iz Z., protiv tuženika „V.“ d.o.o. M., radi naknade koristi koju je tuženik stekao upotrebljavajući nekretninu označenu kao čest.zem. 311/4 zk ul 1393 K.O. Makarska-Makar u suvlasništvu tužitelja, točnije, koristeći navedenu nekretninu bez valjane pravne osnove za potrebe svoga objekta na predjelu Sv. Petar u Makarskoj i to kao pristupni put do tog objekta.

 

Dakle, radi se o zahtjevu radi isplate naknade ostvarene upotrebom tuđe stvari u svoju korist, a obzirom na razdoblje u kojem je naknada navodno ostvarena, zasnovanom na odredbama čl. 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11).

 

Na temelju rezultata dosadašnjeg raspravljanja i sadržaja spisa predmeta, može se razumjeti:

 

- da je pravomoćnom presudom O. suda u M., poslovni broj P-294/99 od 19. svibnja 2000. godine koja je potvrđena presudom Ž. suda u S. poslovni broj Gž-3790/00 od 23. rujna 2013. godine, ukinuto pravo služnosti puta osnovano u korist tuženikove nekretnine, te je tuženiku zabranjeno korištenje nekretnine u suvlasništvu tužitelja označene kao čest.zem. 311/4 1393 K.O. Makarska- Makar i prolaz i prijevoz osoba i stvari preko te nekretnine (do nekretnine označene kao čest.zem. 311/8 nove oznake čest.zem. 2944/10),

 

- da je tuženik spornu nekretninu suvlasništvo tužitelja koristio kao prilazni put duljine cca 50m, a širine cca 4m do nekretnine na kojoj je kao investitor vršio radove izgradnje uređaja za mehanički predtretman otpadnih voda grada M. sve do 15. siječnja 2001. godine, kada je postupajući po rješenju o određivanju privremene mjere sa predmetne nekretnine otklonio ogradu te prestao istu koristiti kao prilazni put.

 

Prvostupanjski sud je smatrao da iznos od 20,28 kuna za svaki dan korištenja predmetne nekretnine, predstavlja korist koju je tuženik ostvario upotrebljavajući spornu nekretninu suvlasništvo tužitelja, obzirom na vrstu djelatnosti i visinu zakupnine na području na kojem se nekretnina nalazi, radi čega je djelomično prihvatio zahtjev tužitelja, te je tuženiku naložio da tužiteljima isplati na ime naknade za korištenje njihove nekretnine u razdoblju od 02. listopada 2000. godine do 15. veljače 2001. godine solidarno iznos od po 20,28 kuna za svaki dan sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je tužbeni zahtjev radi isplate zahtijevane naknade u dijelu koji se odnosi na razdoblje od 16. veljače 2001. godine do 1. svibnja 2003. godine odbio kao neosnovan, obrazlažući da rezultati raspravljanja ne daju osnove za zaključak da je tuženik predmetnu nekretninu koristio i nakon 15. veljače 2001. godine, osobito, obzirom na izjašnjenje samih tužitelja tijekom vođenja prvostupanjskog postupka.

 

Žalbenim razlozima tužitelja nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude u odbijajućem dijelu u kojem presuda sadrži pravno valjane razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Međutim, s pravom tuženik u žalbi upozorava da je u dosuđujućem dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja i kojim je tuženik obvezan tužiteljima isplatiti zahtijevane novčane iznose na ime naknade ostvarene koristi, presuda zasnovana na činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda koje za sada nije moguće prihvatiti kao pravilne.

 

Naime, iz sadržaja spisa predmeta, a i utvrđenja prvostupanjskog suda, proizilazi da je u korist tuženikove nekretnine (kao povlasne) bila osnovana služnost puta preko predmetne nekretnine u suvlasništvu tužitelja (kao poslužne), te da je tuženik predmetnu nekretninu koristio upravo u izvršavanju navedene stvarne služnosti.

 

Kako se za sada može zaključiti, navedena služnost ukinuta je presudom O. suda u M., poslovni broj P-294/99 od 19. svibnja 2000. godine, koja je postala pravomoćna donošenjem presude Ž. suda u S., poslovni broj Gž-3970/00 od 23. rujna 2003. godine, što bi značilo, da je cijelo sporno razdoblje do 15. veljače 2001. godine (do postupanja tuženika sukladno određenoj privremenoj mjeri), tuženik predmetnu nekretninu koristio u izvršavanju sadržaja stvarne služnosti kao vlasnik gospodujućeg dobra.

 

U smislu mjerodavnih materijalnopravnih odredaba iz čl. 219. ZOO-a, koje reguliraju upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist, imalac stvari može zahtijevati naknadu koristi ostvarene upotrebom te stvari od onog tko je tu stvar upotrijebio u svoju korist, ako za to nije imao osnove u pravnom poslu ili zakonu.

 

U konkretnom slučaju, kako se za sada može razumjeti iz sadržaja spisa predmeta, tuženik je predmetnu nekretninu u suvlasništvu tužitelja koristio kao prilazni put svojoj nekretnini u izvršavanju osnovane stvarne služnosti (služnosti puta) koja je prestala ukinućem pravomoćnošću sudske odluke (čl. 242. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), a ne bez valjane pravne osnove, kako to tvrde tužitelji.

 

U navedenim okolnostima, tužitelji ne bi osnovano od tuženika mogli potraživati naknadu koristi ostvarene upotrebom tuđe stvari u svoju korist, osim ukoliko bi dokazali da je tuženik stvar upotrebljavao i u dijelu na kojem nije bila osnovana stvarna služnost.

 

Kako je prvostupanjski sud u provedenom postupku propustio sa sigurnošću utvrditi je li tuženik doista u razdoblju do prestanka korištenja i uklanjanja ograde sa nekretnine suvlasništvo tužitelja, spornu nekretninu koristio isključivo u granicama sadržaja osnovane stvarne služnosti, točnije, je li se u bilo kojem dijelu neosnovano obogatio upotrebljavajući nekretninu izvan onog dijela na kojem je služnost bila osnovana, o čemu ovisi osnovanost istaknutog zahtjeva tužitelja radi isplate naknade, činjenično stanje značajno za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u osporavanom dijelu ostalo je nepotpuno utvrđeno.

 

Stoga, žalbu tuženika valjalo je uvažiti i u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, kao i odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom III. izreke pobijane presude, ukinuti te predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, temeljem odredaba čl. 370. u svezi s odredbama čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke, temeljem odredaba čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Naime, žalba tužitelja u bitnome predstavlja ponavljanje paušalnih činjeničnih tvrdnji koji su tužitelji isticali prije donošenja pobijane presude vezano za navodno korištenje njihove nekretnine od strane tuženika kao prilazni put u razdoblju i nakon 15. veljače 2001. godine.

 

Međutim, na ove okolnosti tužitelji nisu ponudili odgovarajuće dokaze, a suprotno proizilazi iz dokaza koji su izvedeni tijekom prvostupanjskog postupka i na kojima je prvostupanjski sud zasnovao presudu u osporavanom dijelu.

 

Ovo osobito, ukoliko se ima u vidu da tužitelji niti ne tvrde da su prestanak korištenja predmetne nekretnine eventualno ostvarivali u ovršnom postupku ili da su takav postupak pokrenuli na temelju ovršnog rješenja o određivanju privremene mjere ili pak na temelju pravomoćne presude kojom je ukinuta stvarna služnost i tuženiku zabranjeno daljnje korištenje njihove nekretnine.

 

U tom kontekstu, ukazivanje tužitelja na datum izdavanja uporabne dozvole za objekt kojeg je izgradio tuženik nema značaj činjenice relevantne za donošenje odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja u ovome postupku.

 

U nastavku postupka, prvostupanjski sud će, imajući u vidu primjedbe iz ovoga rješenja, izvođenjem i pravilnom ocjenom predloženih dokaza utvrditi je li tuženik u spornome razdoblju nekretninu u suvlasništvu tužitelja upotrebljavao u cijelosti izvršavajući sadržaj stvarne služnosti koja je kasnije prestala ukinućem (u kojem slučaju tužiteljima ne bi pripadala zahtijevana naknada), ili je pak tu služnost prekoračio, o čemu ovisi osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu naknade na ime tako ostvarene koristi, cijeneći pri tome činjenicu da su tužitelji već u svom istaknutom zahtjevu koji je bio predmet odlučivanje pobijanom presudom precizno odredili kako potražuju naknadu za protupravno korištenje njihova vlasništva i to puta preko čest.zem. 311/4 površine od 1857 m2 zk. ul. 1393 K.O. Makarska.

 

U Splitu, 11. veljače 2015. godine