Broj: Rev-x 780/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća, i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Županji, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika A. D. i I. D., oboje iz Ž., koje zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u V., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gžx-20/11-4 od 15. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji poslovni broj P-758/08 od 16. ožujka 2009., u sjednici održanoj 17. veljače 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. U odnosu na dio pobijane presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje prava vlasništva (stavak treći izreke) te u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (stavak peti izreke) – revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

II. U odnosu na dio pobijane presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim su utvrđeni ništavim Ugovor o uređenju imovinskih odnosa od 18. lipnja 1998. sklopljen između tuženika (stavak prvi izreke) i Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 8. travnja 1997. sklopljen između M. d.d. Ž. i tuženika A. D. (stavak drugi izreke) - revizija tuženika se prihvaća, te se u tom dijelu obje nižestupanjske presude preinačuju na način da se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška revizije.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

„Utvrđuje se ništetnim Ugovor o uređenju imovinskih odnosa među supruzima broj OU-420/98 od 18. lipnja 1998. godine zaključen između I. D., rođene M., iz Ž., … i A. D. iz Ž., …, u dijelu koji se odnosi na prijenos vlasništva na nekretninama označenim kao k.č. br. 2004/1 oranica B. Nj. površine 11 ha 54 a i 45 m2, i k.č. br. 2005/1 oranica L. S. površine 15 ha 85 a i 44 m2, upisane u z.k. ul. 4332 k.o.Ž., sa dosadašnjeg vlasnika A. D. iz Ž. na I. D. iz Ž.

 

Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kupoprodaji nekretnina broj 98/97 od 08. travnja 1997. godine zaključen između „M.“ d.d. Ž. kao prodavatelja i A. D. iz Ž. kao kupca, u dijelu koji se odnosi na prijenos prava vlasništva na nekretninama upisanim u z.k. ul. 4332 k.o. Ž. i to k.č. br. 2004/1 oranica B. Nj. površine 11 ha 54 a i 45 m2;  k.č. br. 2005/1 oranica L. S. površine 15 ha 85 a i 44 m2; i k-č- br. 2011/1 oranica S. površine 15 ha 82 a i 38 m2.

 

Utvrđuje se da je tužiteljica Republika Hrvatska vlasnica nekretnina i to k.č. br. 2004/1 oranica B. Nj. sada u površini od 109596 m2, k.č. br. 2005/1 oranica L. S. sada površine 120587 m2, sada upisane u z.k. ul. 222 k.o.Ž., i kč. br. 2011/1 oranica S. sada površine 152348 m2, sada upisana u z.k. ul. 4642 k.o. Ž., što su I-tuženi A. D. iz Ž. i II-tužena I. D. iz Ž. dužni priznati.

 

Tužiteljica se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.

 

Nalaže se tuženima da tužiteljici solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 78.765,00 kn u roku od 14 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda (u dijelu u kojem je prihvaćen  tužbeni zahtjev).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženici su podnijeli reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se primjenjuje u ovome sporu na temelju čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Suprotno navodima revizije obje nižestupanjske presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati te imaju jasne i dostatne razloge, pa tako i one o odredbama materijalnog prava koje su primijenjene u odlučivanju o zahtjevima stranaka. Izreka pobijane, a također i prvostupanjske presude, nije nerazumljiva te ne proturječi sama sebi niti razlozima presude pa  presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati. Nije stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuju tuženici.

 

Također, suprotno tvrdnji revidenata, ne proizlazi da bi u postupku bila počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a,  a niti da bi došlo do povrede odredbe čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija), jer je iz stanja spisa razvidno da je tuženicima omogućen pristupu sudi u raspravljanje u ovom kontradiktornom sudskom postupku,  a slijedom toga i pravo na pošteno (pravično) suđenje. Pritom valja naglasiti da pravo na pravično suđenje ne isključuje mogućnost da tužbeni zahtjev bude prihvaćen ukoliko je osnovan, odnosno ukoliko prigovori protivne stranke nisu osnovani. Stoga su navedeni prigovori tuženika potpuno neutemeljeni i neprihvatljivi.

 

Nadalje, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a jer je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za odluku u ovome sporu.

 

Budući da nije nađena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 392.a st. 1. ZPP-a), nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Slijedom navedenog, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev kojim  tužiteljica traži da se utvrdi vlasnicom predmetnih nekretnina, te da su tuženici to dužni priznati, a slijedom toga i zahtjev za utvrđenje ništavosti pravnih poslova kojima je izvršen prijenos tih nekretnina u korist oboje tuženika, te za uspostavu zemljišno-knjižnog stanja i izdavanje tabularne isprave za upis prava vlasništva u korist tužiteljice. Postojanje svog vlasničkog prava na tim nekretninama tužiteljica temelji na tvrdnji da je riječ o poljoprivrednom zemljištu na kojem je Republika Hrvatska stekla pravo vlasništva po samom zakonu 24. srpnja 1991. i to na temelju odredbe čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj  34/91), te da stoga te nekretnine nisu mogle biti procijenjene u vrijednost društvenog kapitala prilikom pretvorbe PP „Mednik“  Županja, a time niti upisane kao njegovo vlasništvo, a slijedom toga niti predmet daljnjih stvarnopravnih raspolaganja, uslijed čega su i izvršena raspolaganja u korist tuženika ništava.

 

Nižestupanjski sudovi prihvatili su zahtjev tužiteljice u odnosu na utvrđenje njezina prava vlasništva, što su joj tuženici dužni priznati, te u odnosu na ništavost spornih ugovora – što je predmet razmatranja u revizijskom stadiju postupka.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je rješenjem Općinskog suda u Županji poslovni broj Z-1106/95 od 7. veljače 1996. izvršen besteretni otpis između ostalih zemljišnoknjižnih čestica upisanih kao društveno vlasništvo i otpis k.č.  2004/1, 2005/1 i kč. 2011/1 tada  upisanih u z.k. ul. 2422 k.o. Ž. te prijenos ovih k.č. u z.k. ul. 4205  k.o. Ž. u koristi i vlasništvo „M.“ d.d. Ž.,

 

- da je taj upis izvršen na temelju rješenja Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Fi-6505/94 od 16. prosinca 1994., te rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju (dalje: HFP) od 7. veljače 1996. kojim rješenjem su, između ostalih, i predmetne nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala „M.“ d.d. Ž.,

- da je na temelju kupoprodajnog ugovora od 8. travnja 1997. sklopljenog između „M.“ d.d. Ž. kao prodavatelja i tuženika A. D. kao kupca, rješenjem Z-1361/97 od 8. travnja 1997. istoga suda dozvoljen besteretni otpis k.č. 2004/1, 2005/1 i 2011/1 iz z.k. ul. 4205 u novi z.k. ul. 4332 k.o. Ž. u korist i vlasništvo I-tuženika A. D.,

- da su tuženici A. i I. D. 18. lipnja 1998. sklopili Ugovor o uređenju imovinskih odnosa, a predmet tog Ugovora bile su i sporne nekretnine, te je na temelju tog ugovora I-tuženik A. D. ostao upisan vlasnikom  k.č. br. 2011/1 sada u površini 152348 m2 i u z.k. ul. 4642, a II-tuženica I. D. vlasnikom k.č. 2004/1 sada u površini od 109596 m2 i k.č. 2005/1 sada u z.k. ul. 222 k.o. Ž.,

- da su navedene nekretnine do pretvorbe „M.“ d.d. Ž. bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja njegovog pravnog prednika (PP „M.“ Ž.),

- da su sporne nekretnine unesene u procijenjenu vrijednost kapitala društva M. u postupku pretvorbe prema odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća,

- da su sva rješenja na temelju kojih je izvršena uknjižba prava vlasništva, i to prvo u korist „M.“ d.d. Ž. a potom i u korist I i II-tuženika, pravomoćna,

- da se navedene nekretnine kao poljoprivredno zemljište nalaze izvan granica građevinskog područja.

- da je Državnu ured za reviziju - Područni ured V. obavio reviziju pretvorbe i privatizaciju „M.“ d.d. Ž. u srpnju 2003., te je utvrđeno da su postupci pretvorbe i privatizacije obavljeni u skladu sa važećim zakonskim odredbama.

 

Na temelju prednjih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je stupanjem na snagu ZPZ-a, tj. 24. srpnja 1991. Republika Hrvatska postala vlasnikom nekretnina temeljem zakona kao jednog od načina stjecanja prava vlasništva (čl. 3. st. 1. ZPZ-a). Stoga smatraju da unatoč tome što su nekretnine unesene u procijenjenu vrijednost kapitala prema odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“, broj 19/91 i 83/92 - dalje: ZPDD), nisu tuženici ujedno stekli pravo vlasništva na spornim nekretninama.

 

Takvo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

Odredba čl. 3. st. 1. ZPZ-a glasi: „Na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske postaje nositelj vlasničkih prava Republika Hrvatska.“ Dakle, dvije su bitne pretpostavke da bi Republika Hrvatska temeljem ZPZ-a stekla pravo vlasništva na takvim nekretninama, a te dvije pretpostavke su da se radilo o nekretninama u društvenom vlasništvu i da se radilo o poljoprivrednom zemljištu.

 

Odredbama st. 1. i 2. čl. 2. ZPZ-a propisano je što se sve smatra poljoprivrednim zemljištem u smislu odredbi ZPZ-a.

 

Kako iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je riječ o poljoprivrednom zemljištu i da su se čestice zem. koje su predmet ovog postupka nalazile izvan utvrđenih granica građevinskog područja na dan stupanja na snagu ZPZ-a, tj. 24. srpnja 1991., to su nižestupanjski sudovi pravilno zauzeli pravno stajalište da su ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tužiteljice poljoprivrednog zemljišta koje je bilo u društvenom vlasništvu na dan stupanja na snagu ZPZ-a, a temeljem čl. 3. st. 1. ZPZ-a u svezi s čl. 129. i čl. 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 229/00, 73/00, 129/99, 114/01 - dalje: ZVDSP).

 

Naime, stupanjem na snagu ZPZ-a (24. srpnja 1991.) sporne nekretnine prestale su biti društveno vlasništvo, a PP „M.“ Ž., kao dotadašnji nositelj prava korištenja tih nekretnina, prestao je biti ovlaštenik tih prava. Budući da u vrijeme pretvorbe te društvene pravne osobe (20. 06. 1992.) ona više nije bila nositelj prava korištenja spornih nekretnina, ni društvo M. kao njegov sveopći pravni slijednik nije mogao steći pravo vlasništva na temelju odredbe čl. 360. st. 1. ZV-a, kako to neosnovano smatraju tuženici.

 

Pravilan je pritom zaključak nižestupanjskih sudova da predmetne nekretnine nisu mogle biti unesene u temeljni kapital „M.“ d.d. Ž. temeljem rješenja HFP-a od 7. veljače 1996. na koje se pozivaju tuženici, jer je tužiteljica stekla pravo vlasništva na temelju odredbe čl. 3. st. 1. ZPZ-a, radi čega navedeno rješenje HFP-a nema značenje  upravnog akta na temelju kojeg se stječe pravo vlasništva, odnosno isto nije moglo poslužiti kao tabularna isprava za uknjižbu prava vlasništva na „M.“ d.d., što znači da je izvršeni upis na „M.“ d.d. u zemljišne knjige izvršen bez valjane pravne osnove.

 

S obzirom da je Republika Hrvatska stekla pravo vlasništva nekretnina po samom zakonu (ex lege), ima i bez upisa prava vlasništva u zemljišnoj knjizi sva vlasnička prava prema tim nekretninama.

 

Bespredmetno je ustrajanje tuženika na tvrdnji da nisu znali niti mogli znati da bi Republika Hrvatska eventualno imala nekakav vlasničkopravni zahtjev na predmetnim nekretninama, a to posebice imajući na umu odredbe čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 114/01) kojom su izmijenjeni st. 2. i 3. odredbe čl. 224. Zakona o zemljišnim knjigama te su izvanknjižni nositelji prava vlasništva dužni do 1. siječnja 2007. pokrenuti postupak za upis stvarnih prava glede nekretnina i svim promjena na njima u zemljišnim knjigama, a u istom roku je nadležno Općinsko državno odvjetništvo dužno pokrenuti postupke za upis stvarnih prava na nekretninama kojih je nositelj Republika Hrvatska, pa je tužiteljica kao izvanknjižni vlasnik predmetnih nekretnina, vlasništvo kojih je stekla temeljem navedenog zakona, a sukladno odredbi čl. 129. st. 1. ZVDSP-a u ostvarenju tog svog prava i pokrenula ovaj postupak.

 

Pri tome valja imati na umu i odredbu čl. 388. st. 5. ZVDSP-a kojom je propisano da zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena ovim Zakonom neće se primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe unutar roka od pet godina od stupanja ovoga Zakona na snagu ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je ovaj Zakon stupio na snagu, pri čemu se napominje da je Zakonom o izmjenama i dopunama ZVDSP-a („Narodne novine“, broj 114/01) taj rok produžen do 1. siječnja 2007., a zadnjom izmjenom ZVDSP-a („Narodne novine“, broj 152/14) rok je produžen do 1. siječnja 2017.

 

Utoliko je neprihvatljiva tvrdnja tuženika o dobroj vjeri stjecatelja M. d.d., a ujedno i njih samih kao i njihovog postupanja s povjerenjem u zemljišne knjige.

 

Dakle, Republika Hrvatska je po samom zakonu stekla pravo vlasništva 1991., a akti koje je nakon toga donijela, odnosno njezina tijela, u kojima se nekretnine tretiraju kao vlasništvo društva M. (rješenje suda o upisu u zemljišne knjige, rješenje Trgovačkog suda o upisu u sudski registar, rješenje HFP-a), nemaju značaj akata kojima je Republika Hrvatska izgubila ranije stečeno pravo vlasništva.

 

Neosnovano tuženici u argumentiranju osnovanosti njihove tvrdnje glede pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na prihvaćanje tužbenog zahtjeva, ukazuju na povredu odredbe čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (kojom je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, te da se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete previđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava), pozivajući se pritom na presudu Europskog suda za ljudska prava (ECHR) u Strasbourgu u predmetu Gashi protiv Republike Hrvatske, broj 32457/05 od 13. prosinca 2007., u kojoj je, među ostalim, izraženo stajalište da bi greške ili propusti državnih tijela trebale ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes.

 

Tuženici, naime, navode da, ako je i došlo do greške prilikom pretvorbe PP „M.“ u dioničko društvo i u kapital toga društva unesena imovina koja je predmetom ovoga spora, u kontekstu rečene presude ECHR, ta greška ne može ići na štetu tuženika i da je usvajanjem tužbenog zahtjeva kojim je utvrđeno da je tužiteljica vlasnica predmetnih nekretnina došlo do direktnog miješanja u imovinu tuženika i to na način da je tuženicima oduzeto vlasništvo.

 

Međutim, takav prigovor ne može se prihvatiti kao osnovan jer se odluka u predmetu Gashi protiv Republike Hrvatske temelji na potpuno drukčijem činjeničnom i pravnom osnovu. Naime, tamo se radilo o zahtjevu za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora o prodaji stana, sklopljenog na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 27/91 i dr.), koji stan je uz ispunjenje zakonom propisanih pretpostavki mogao biti predmet kupoprodaje, dok je ovdje riječ o poljoprivrednim zemljištu na kojem nije bilo moguće stjecanje prava vlasništva trećih osoba (Republika Hrvatska je stekla vlasništvo po sili zakona). Stoga se u ovom slučaju niti ne može govoriti o oduzimanju prava vlasništva tuženicima, budući ga oni na predmetnim nekretninama niti nisu mogli steći pa utoliko u konkretnom slučaju nije povrijeđena odredba čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju koja normira zaštitu prava vlasništva.

 

Također, suprotno navodima revizije, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda nije povrijeđena ni odredba čl. 1. Protokola 12. uz Konvenciju, a koja propisuje opću zabranu diskriminacije od strane javnih tijela.

 

Slijedom svega rečenog, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje tužiteljičina prava vlasništva nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci pod I. ove presude.

Međutim, pogrešno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su, primjenom odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen na ništavost naprijed navedenih Ugovora. Sama činjenica da je navedenim ugovorima otuđena tuđa stvar (poljoprivredno zemljište u vlasništvu tužiteljice) ne čini te ugovore pravno nevaljanima. Prema odredbi čl. 460. ZOO-a prodaja (otuđenje) tuđe stvari obvezuje ugovorne stranke, a stjecatelj ima uz odgovarajuće pretpostavke pravo raskinuti ugovor koji samo zbog okolnosti što je otuđena tuđa stvar - nije ništav, već nema pravni učinak prema vlasniku. Drugim riječima, otuđenje tuđe stvari ne dovodi do ništavosti pravnih poslova temeljem kojih je otuđenje izvršeno.

 

Stoga je revizija tuženika u tom dijelu osnovana, pa je njezinim prihvaćanjem valjalo preinačiti obje nižestupanjske presude i odlučiti kao u izreci pod II. ove presude.

 

Odluka o parničnom trošku (unatoč djelomičnom preinačenju nižestupanjskih presuda) ostaje neizmijenjena, jer su presude preinačene glede tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavim spornih Ugovora, koji zahtjev nije odlučan za odluku o zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva tužiteljice, a u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništavosti Ugovora nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 2. ZPP-a).

 

Iz istih razloga, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova revizije (čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a).

 

Zagreb, 17. veljače 2015.