Broj: Rev-x 283/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika J. Š. (dalje tužitelja), kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom uredu P. B. & M. B. sa sjedištem u M., protiv tuženika-protutužitelja P. K. (dalje tuženika), kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u P., radi predaje u posjed, uspostave prijašnjeg stanja i novčane tražbine, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1413/10 od 19. prosinca 2012. kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-161/10 od 30. lipnja 2010., u sjednici održanoj 24. veljače 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Revizija tužitelja-protutuženika prihvaća se u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu i ukida se presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1413/10 od 19. prosinca 2012. i presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-161/10 od 30. lipnja 2010. kao i u dijelu odluke o parničnim troškovima te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

              II. Revizija tužitelja-protutuženika u odnosu na tužbeni zahtjev odbacuje se kao nedopuštena.

 

              III. Dopuna revizije koju je podnio osobno tužitelj-protutuženik J. Š. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-161/10 od 30. lipnja 2010. u st. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika (u daljnjem tekstu: tužitelja) kojim se nalaže tuženiku-protutužitelju (u daljnjem tekstu: tuženika) predati u nesmetan posjed nekretninu označenu kao čest. zem. 4130/8 k.o. B. ZU 1645, odnosno čest. zem. 646/2 k.o. P. i uspostaviti prijašnje stanje na način a u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe ukloni građevinski objekt koji je izradio na predmetnoj nekretnini, a koji objekt je prikazan u vještvu ing. Z. S., koji čini sastavni dio presude. U st. II. izreke presude prihvaćen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim se nalaže tužitelju isplatiti tuženiku iznos 892.210,80 kn sa zateznom kamatom, dok je u st. III. izreke utvrđeno pravo tuženika na pridržaj – retenciju nekretnine položene k.o. B. upisane u ZU 1645 kao čest. zem. 4130/8 i to sve dotle dok mu tužitelj ne isplati novčanu svotu u iznosu 892.210,80 kn. U st. IV. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

              Presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1413/10 od 19. prosinca 2012. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, dok je prihvaćena žalba tuženika i potvrđena presuda prvostupanjskog suda u st. I., II. i III. izreke, a preinačena u st. IV. izreke na način da se nalaže tužitelju platiti tuženiku parnične troškove u iznosu 148.770,66 kn.

 

              Protiv presude drugostupanjskog suda tužitelj je podnio reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da odbije protutužbeni zahtjev tuženika u cijelosti te prihvati tužbeni zahtjev tužitelja ili da pobijane presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno podnosi reviziju pozivom na podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), jer odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njihovoj primjeni a o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje pa bi se moglo očekivati da bi u praksi drugostupanjskih sudova mogli o njemu imati različita shvaćanja.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je nedopuštena u odnosu na tužbeni zahtjev.

 

              Revizija je osnovana u odnosu na protutužbeni zahtjev.

 

              Dopuna revizije je nedopuštena.

 

              U ovom sporu pitanje dopuštenosti revizije ocjenjuje se po vrijednosnom kriteriju u skladu s odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP kojom je određeno da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

 

              Budući da se predmetni tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, za utvrđenje prava na podnošenje revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (čl. 40. st. 2. ZPP).

 

              Kako je tužitelj u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu 1.000,00 kn, a tuženik je na ročištu održanom 29. veljače 2000. (list 16 spisa) prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora, to je u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. ZPP sud rješenjem od 29. veljače 2000. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 10.000,00 kn.

 

              Prema tome, vrijednost predmeta spora tužbenog zahtjeva utvrđena je u iznosu 10.000,00 kn pa u odnosu na dio pobijane presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu revizija nije dopuštena jer vrijednost predmeta spora tog pobijanog dijela presude ne prelazi graničnu vrijednost dopuštenosti 200.000,00 kn. Stoga je, u odnosu na taj dio presude reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

 

              U konkretnom slučaju bila bi dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP kojom je propisano da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog koje ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

              Dakle, iz sadržaja navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno je da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

              U konkretnom slučaju tužitelj, osim što se u reviziji formalno poziva na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, nije određeno naveo materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje zbog kojeg je izjavio reviziju, a niti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Da bi neko pitanje bilo određeno naznačeno potrebno je da bude individualizirano, tako da ne ostavlja dvojbe o kojem pravnom pitanju je riječ u okviru određenog pravnog instituta ili zakonske odredbe, a što u predmetnoj reviziji nije učinjeno.

 

              Revizija tužitelja u odnosu na tužbeni zahtjev ustvari se svodi na razmatranje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a s tim u vezi i pogrešne primjene materijalnog prava, a ne na pitanje u smislu čl. 382. st. 2. ZPP, što ne predstavlja razlog za dopuštenost izvanredne revizije.

 

              S obzirom da revizija tužitelja nije sastavljena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP te ne sadrži određeno navedeno pravno pitanje zbog kojeg je jedino mogla biti podnesena, revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude nije dopuštena, pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

              U odnosu na dio presude kojom je odlučeno o protutužbenom zahtjevu revizija je dopuštena jer se protutužbi zahtjev odnosi na isplatu iznosa 892.210,80 kn i pravo zadržaja odnosno retencije nekretnine do isplate tog novčanog iznosa, pa taj iznos predstavlja vrijednost predmeta spora protutužbenog zahtjeva (čl. 35. st. 1. ZPP).

 

              Stoga je ovaj revizijski sud ispitao pobijanu drugostupanjsku presudu u odnosu na protutužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Sporno je u revizijskom stupnju postupka pravo tuženika zahtijevati od tužitelja isplatu iznosa 892.210,80 kn i pravo zadržaja odnosno retencije nekretnine do isplate novčane svote odnosno novčanog iznosa 892.210,80 kn.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

              - da je D. E. dobio na korištenje od Općine P. nekretninu u zemljišno-knjižne čestice zem. 4130/8 k.o. B., površine 585 m², u svrhu izgradnje obiteljske kuće,

 

              - da je to svoje pravo D. E. upisao u zemljišne knjige i na predmetnom zemljištu izgradio obiteljsku stambenu zgradu,

 

              - da je D. E. … 1980. prodao obiteljsku stambenu zgradu tužitelju i zajedno sa zgradom prenio mu pravo korištenja zemljišta oznake čest. zem. 642/2 k.o. K., koje ima površinu 585 m²,

 

              - da je tužitelj od zaključene kupoprodaje bio u posjedu predmetne nekretnine,

 

              - da se nekretnina navedena u ugovoru o kupoprodaji nekretnina između D. E. i tužitelja u zemljišnim knjigama vodi kao čest. zem. 4130 k.o. B.,

 

              - da je tužitelj platio porez na promet nekretnine po tom ugovoru, podmirio kupoprodajnu cijenu, ali nije ishodio uknjižbu u zemljišnim knjigama, jer je došlo do pogreške u pisanju brojeva zemljišno-knjižne oznake nekretnine u ugovoru,

 

              - da je tuženik sklopio ugovor s D. E. 10. prosinca 1999. kojim mu prodaje nekretninu oznake čest. zem. 4130/08 k.o. B. i obiteljsku stambenu zgradu, te se tuženik upisuje kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama krajem 1999.,

 

              - da nekretnina koja je predmet spora u naravi predstavlja obiteljsku stambenu zgradu s pripadajućom okućnicom,

 

              - da je vrijednost objekta prije početka radova iznosila 23.880,00 eura,

 

              - da je na temelju provedenog građevinskog vještačenja utvrđeno da je tuženik na predmetnoj nekretnini izveo građevinske radove, u vrijednosti 111.961,44 eura odnosno 892.210,80 kn,

 

              - da je na temelju presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-146/03 od 2. travnja 2007. tužitelj ovlašten zatražiti uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini uz istovremeno brisanje tuženika sa te nekretnine.

 

              Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik ima pravo na naknadu za izvedene radove na dovršetku objekta i kuće po pravilima obveznog prava a na temelju čl. 152. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP) jer ocijenjuje da je tužitelj stekao imovinu bez osnova i da se neosnovano obogatio, pa je dužan vratiti ono što je stekao bez osnove sve na temelju odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u daljnjem tekstu: ZOO), slijedom čega prihvaćaju protutužbeni zahtjev. Isto tako prihvaćaju protutužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 286. ZOO i pravo tuženika na zadržavanje nekretnine do isplate iznosa 892.210,80 kn, jer ima potraživanja prema tužitelju i nije dužan predati nekretninu u posjed tužitelja do isplate tog iznosa.

 

              Međutim, za sada nije prihvatljiv zaključak nižestupanjskih sudova o osnovanosti protutužbenog zahtjeva, jer zbog pogrešne pravne ocjene činjenično stanje u postupku nije potpuno i pravilno utvrđeno.

 

              U konkretnom slučaju treba poći od odredbe čl. 18., 164. i 165. ZVDSP.

 

              Prema odredbi čl. 18. st. 1. ZVDSP posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjeda (pravo na posjed) a pošten je (prema st. 3. istog članka) ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s tim da prema st. 5. istog članka posjed se smatra poštenim, osim ako se ne dokaže suprotno.

 

              Nižestupanjski sudovi su utvrdili da su tuženik i D. E. prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora postupili prijevarno, jer su sklopili pravni posao, a znali su da stvar pripada trećem. D. E. je znao da prodaje nekretninu koja nije njegovo vlasništvo, a tuženik je mogao znati da kupuje nekretninu od nevlasnika. Prema tome iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da posjed tužitelja nije pošten u smislu čl. 18. st. 3. ZVDSP pa je pogrešna ocjena nižestupanjskih sudova da je tužitelj dužan isplatiti tuženiku sporni novčani iznos.

 

              Naime prema odredbi čl. 165. st. 3. ZVDSP propisano je da nepošten posjednik ima pravo na naknadu troškova ako su oni bili nužni i vlasniku a to pravo zastarijeva u roku od tri godine od predaje stvari. Prema st. 4. istog članka nepošten posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži nagradu, nego mora stvar predati bez odgode dok je odredbom st. 6. čl. 165. ZVDSP propisano da od časa kada je pošten posjednik postao nepošten, njegova prava i obveze ravnaju se prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stavriju neprimjereno onom pravo na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.

 

              Prema tome zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu utvrdili koju su to troškovi koji bi bili nužni i vlasniku a sukladno odredbi čl. 165. st. 3. ZVDSP.

 

              Stoga nije prihvatljiva ocjena nižestupanjskih sudova da je tužitelj dužan naknaditi tužitelju sve troškove u iznosu 892.210,80 kn, jer u postupku nije utvrđeno sukladno odredbi čl. 165. st. 4. ZVDSP koji su to troškovi koji bi bili nužni i vlasniku a na koje bi nepošteni posjednik imao pravo na naknadu, a s tim u vezi i ocjena da tuženiku pripada pravo zadržavanja nekretnine do isplate spornog iznosa.

 

              Kako zbog pogrešne pravne ocjene činjenično stanje u postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno, a ponaosob što se tiče činjenica koji su to troškovi nužni vlasniku, valjalo je prihvaćanje revizije ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP).

 

              U nastavku postupka prvostupanjski sud će raspraviti sporna pitanja ukazana ovim rješenjem, a zatim će donijeti novu presudu.

 

              S obzirom da je ovaj sud ukinuo nižestupanjske presude odlučio je da o troškovima revizijskog postupka odluči prvostupanjski sud u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

              Konačno, revizija tužitelja podnesena osobno i ista je nedopuštena u smislu čl. 91.a ZPP, pa je istu valjalo odbaciti.

 

              Zbog toga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u toč. II. izreke rješenja.

 

Zagreb, 24. veljače 2015.