Broj: Rev-x 292/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice F. M. iz R., koju zastupa punomoćnik Ž. R., odvjetnik u R.,  protiv tuženika E. K. iz R., koga zastupa punomoćnik J. A., odvjetnik u R., radi prestanka uznemiravanja vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5684/11-2 od 21. ožujka 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj  P-406/09 od 18. ožujka 2011., u sjednici održanoj 24. veljače 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika, podnesena 21.lipnja 2012. i dopunjena 4. srpnja 2012., protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5684/11-2 od 21. ožujka 2012. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Rijeci je presudom poslovni broj P-406/09 od 18. ožujka 2011. naložio tuženiku E. K. da prestane s uznemiravanjem tužiteljice F. M. u pravu vlasništva na nekretnini u R., u naravi kuća s garažom, gospodarska zgrada i dvorište koja se nekretnina vodi upisana u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci kao kč. br. 966/1 uzk. ul. br. 1615 k.o. K., na način da sa iste ukloni sve svoje stvari kao i da prestane koristiti nekretninu na bilo koji način (točka 1.izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 27.682,98 kuna (točka 2.izreke).

 

Županijski sud u Rijeci je presudom poslovni broj Gž-5684/11-2 od 21. ožujka 2012. odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a o kojim pitanjima je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Vijeće revizijskog suda ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrđeno da u ovom  sporu nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, jer se ne radi o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. točka 1. i 2. ZPP, a nije ispunjen vrijednosni kriterij iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP zato što vrijednost predmeta spora ne prelazi 200.000,00 kuna (iznosi 10.000,00 kuna).

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, odnosno da je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, pod uvjetom da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti za ujednačavanje sudske prakse i to bilo razlog primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

U ovom slučaju tuženik je naznačio tri pravna pitanja zbog kojih je podnesena revizija uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te je izložio razloge zbog kojih smatra da su pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ali u odnosu na niti jedno pitanje nisu kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji za dopuštenost revizije.

 

Predmet spora je zahtjev za prestanak uznemiravanja i propuštanje daljnjeg uznemiravanja prava vlasništva.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica isključiva zemljišnoknjižna vlasnica nekretnine u R., u naravi kuća s garažom, gospodarska zgrada i dvorište, koja se nekretnina vodi upisana u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci kao kč. br. 966/1 uzk. ul. br. 1615 k.o. K.,

 

- da predmetna nekretnina graniči s kućom na adresi …, koja  je u naravi stara kuća na kat. čestici broj 967/1,

 

- da se stara kuća sastoji od dvije etaže tako da su u prizemlju, koje ima ulaz s bočne strane, živjeli roditelji tužiteljice, dok su na katu, koji ima ulaz kroz „malo dvorište“  smješteno na kč. br. 966/1, živjeli E. i E. K., dok je stan na katu nakon smrti E. K. pripao K. E. (ovdje tuženiku) i njegovom bratu, s time što zgrada nije etažirana, pa su suvlasnici zgrade tužiteljica u 1/3, a tuženik u 2/3,

 

- da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na temelju ugovora o darovanju cijele katastarske čestice br. 966/1 uzk. ul. br. 1615 k.o. K., te je na toj čestici izgradila kuću s garažama, s time što se na toj parceli nalazi i gospodarska zgrada, a također i „malo dvorište“,

 

- da je darovateljima nekretnine E. J., I. K. i E. K. dostavljeno rješenje o uknjižbi prava vlasništva na nekretnini kč. br. 966/1 u korist ovdje tužiteljice F. M. još 1990., i darovatelji nisu podnosili pravne lijekove protiv rješenja,

 

- da je tuženik bez odobrenja tužiteljice odložio stvari na nekretninu-parcelu kč. br. 966/1 i to: bakse motornog ulja i antifriza te druge plastične posude i to u garažu izgrađenu u sklopu kuće na broju 92, te je parkirao svoj osobni automobil u garažu, dok je u gospodarsku zgradu koja služi kao konoba odložio stvari (ulja, antifriz, stari krevet), a na dvorištu je postavio plastični stol i četiri stolice te četiri velike limene bačve,

 

- da su sada pokojni E. i E. J. (teta i tetak tužiteljice) za života, a nakon uknjižbe prava vlasništva na parceli kč. br. 966/1 na ime tužiteljice, nastavili (prekarno) koristiti dio predmetne parcele za svoje potrebe, sve do smrti E. J. i odlaska pok. E. J. u dom u V., s time što je E. J. preminula 1995., a njezin suprug 2002.,

 

- da je tuženik nakon smrti E. J. počeo stanovati u kući na broju 90, te je od tada počeo koristiti za razne potrebe veliko i malo dvorište i gospodarsku zgradu, sve smještene na parceli kč. br. 966/1, što je ujedno bio povod tužbi koju je  tužiteljica podnijela sudu u veljači 2002.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja pobijanom presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/93, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, dalje : ZVDSP), a obrazloženje presude se u bitnome temelji na zaključku da je tužiteljica dokazala svoje pravo vlasništva na cijeloj predmetnoj nekretnini te da je dokazala čin uznemiravanja od strane tuženika.

 

Tuženik je revizijom osporio pravo tužiteljice na pravnu zaštitu koja joj je pružena pobijanom presudom, te je ukazao na povrede odredaba parničnog postupka za koje drži da su počinjene u postupku pa je u svezi s tim povredama naznačio tri pitanja i naveo propise i druge važeće izvore prava koji se na njih odnose i izložio razloge važnosti.

 

U odnosu na prvo pitanje:

 

Naznačeno pitanje glasi: Je li odlučno kako je tužitelj pravno kvalificirao spor (u konkretnom slučaju: sudovi se nisu bavili pravnom kvalifikacijom ništetnosti prividnog darovnog ugovora).

 

Prema navodima revidenta prvo naznačeno pitanje se odnosi na primjenu odredbe čl. 186. st. 3. ZPP, a pitanje je važno zato što je o tom pitanju Vrhovni sud RH već zauzeo shvaćanje u presudi poslovni broj Rev-946/82 od 28. travnja 1983., ali da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

U navedenoj presudi Vrhovnog suda RH je zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: „Nije odlučno kako je tužitelj pravno ocijenio spor, jer ga je sud dužan sam pravno kvalificirati .“

 

Naznačeno pitanje nije važno za rješenje konkretnog spora, jer je sud sam, držeći se činjeničnih navoda iz tužbe u kojoj je tužiteljica navela da je ona vlasnica nekretnine kč. br. 966/1 uzk. ul. br. 1615 k.o. K., a da je tuženik uznemirava u njezinom izvršavanju prava vlasništva, pravno okvalificirao spor kao spor zbog uznemiravanja prava vlasništva i prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 167. ZV. Pitanje ništetnosti (navodno) prividnog darovnog ugovora nije bilo predmetom spora jer se na to nije odnosio tužbeni zahtjev niti su se na ništetnost darovnog ugovora odnosili činjenični navodi iz tužbe. Samim time za rješenje spora nije odlučno pravno shvaćanje zauzeto u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-946/82 od 28. travnja 1983..

 

U odnosu na drugo pitanje:

 

Naznačeno pitanje glasi: Mora li tužbeni zahtjev biti tako određen da može poslužiti kao ovršna isprava (a da u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev nije tako određen da može poslužiti kao ovršna isprava)?

 

Prema navodima revidenta drugo naznačeno pitanje da se odnosi na primjenu odredbe čl. 25. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96), a pitanje je važno zato što je o tom pitanju revizijski sud zauzeo kontradiktorna shvaćanja i to u presudi poslovni broj Rev-2557/82 od 7. travnja 1983. i Rev-1461/83 od 25. siječnja 1984.

 

U presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2557/82 od 7. travnja 1983. zauzeto je pravno shvaćanje: "Tužbeni zahtjev mora biti tako određen da može poslužiti kao ovršna isprava, što znači da u izreci presude mora biti jasno i nedvosmisleno određeno što tuženik treba učiniti ili propustiti.“

 

U presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1461/83od 15. siječnja 1984. zauzeto je pravno shvaćanje: "Iako stvari koje su predmet spora nisu nabrojane u tužbenom zahtjevu, on je ipak određen, ako su one naznačene u historijatu tužbe na koji tužbeni zahtjev upućuje“.

 

Naznačeno pitanje nije važno jer se radi o jasnoj odredbi koju nije potrebno posebno tumačiti, a tužbeni zahtjev je u ovom sporu određen upravo na način kako treba glasiti tužbeni zahtjev zbog uznemiravanja prava vlasništva. Tužbom je traženo da sud naloži tuženiku  uzdržavanje od bilo kakvog uznemiravanja, pri čemu nije moguće unaprijed odrediti sve moguće slučajeve uznemiravanja.

 

Podredno se napominje da ni pravna shvaćanja izražena u navedenim presudama Vrhovnog suda RH nisu međusobno suprotna, jer je u obje presude u bitnome zauzeto shvaćanje da tužbeni zahtjev mora biti određen.

 

U odnosu na treće pitanje:

 

Naznačeno pitanje glasi: Je  li sud dužan postupati u granicama zahtjeva (u konkretnom slučaju da su sudovi prekoračili tužbeni zahtjev).

 

Prema navodima revidenta pitanje se odnosi na primjenu odredaba čl. 2. st. 2. ZPP, a da je važno zato što je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u presudi poslovni broj Rev-2790/91 od 1. ožujka 1992., ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

U navedenoj presudi Vrhovnog suda RH zauzeto je pravno shvaćanje: „Tužbeni zahtjev je prekoračen kada je sud svoju odluku utemeljio na činjeničnoj osnovi drugačijoj od one na koju se pozvao tužitelj.“

 

Naznačeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i . ZPP, jer u ovom sporu, suprotno tvrdnji revidenta,  sud svoju odluku nije utemeljio na činjeničnoj osnovi drugačijoj od one na koju se pozvao tužitelj. Samim time za rješenje ovoga spora nije odlučno pravno shvaćanje izraženo u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2790/91 od 1. ožujka 1992..

 

S obzirom na to da u ovom sporu nije dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, a nisu ispunjene propisane pretpostavke za izvanrednu reviziju po čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, radi se o nedopuštenoj reviziji koju je valjalo odbaciti po čl. 392. ZPP.

 

Zagreb, 24. veljače 2015.