Protiv navedene presude tužiteljica je pravodobno izjavila žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenog razloga predviđenog odredbom čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, a tuženica pod 2, koja se usprotivila tužbi, obveže na plaćanje troškova postupka.

                            Tuženici nisu odgovorili na žalbu.

                            Žalba nije osnovana.

                            Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica na ime njezinog udjela u bračnoj stečevini s tuženikom pod 1. M. I. suvlasnica 1/2 dijela četverosobnog stana u P., pobliže opisanog u izreci prvostupanjske presude, pa da je ista ovlaštena zatražiti i postići uknjižbu brisanja tog prava za 1/2 dijela, uz istovremenu uknjižbu tog prava na njezino ime.

                            U tužbi se tvrdi da je tuženik pod 1. M. I. prekoračio svoje suvlasničke ovlasti, pa je izvršio prijenos vlasništva na cijelome stanu na tuženika pod 2. S. g. – S. b. d.d. iz S. radi osiguranja kredita trećoj osobi i to J. Š., kao dužniku. Budući dužnik J. Š. nije uredno vraćao kredit,  tuženik pod 2. je putem javnog bilježnika T. Ž. iz P. tuženiku pod 1. dostavio zapisnik o priopćenju izjave i zatražio prodaju predmetnoga stana radi namirenja svoje tražbine.

Prvostupanjski sud je utvrdio da između supružnika – tužiteljice i tuženika pod 1. nije sporno da predmetni stan predstavlja njihovu zajedničku  imovinu  kojom oni raspolažu sporazumno, budući se tuženik pod 1. tijekom cijelog postupka nije protivio tužbenom zahtjevu ni tužiteljičinoj tvrdnji da je prijeporni stan stečen njihovim zajedničkim radom za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice.

S obzirom na vrijeme stjecanja vlasništva predmetnog stana prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su sukladno odredbi čl. 361. st. 2. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11) mjerodavne odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/78, 45/89. i 59/90 - u nastavku teksta: ZBPO), prema kojima takva imovina predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova (čl. 277. ZBPO-a) kojom oni raspolažu sporazumno (čl. 283. st. 1. ZBPO-a).

                            Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 61. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – u daljnjem tekstu: ZV) kojom je propisano da treća osoba, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, može iznimno na temelju pravnoga posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. Pritom je ocijenio da je za primjenu načela povjerenja u zemljišne knjige, pored savjesnosti i poštenja tuženice pod 2, bila potrebna i tužiteljičina savjesnost i poštenje u odnosu na raspolaganje svog supruga tuženika pod 1. ugovorom o kreditu, te je utvrdio da je tužiteljica znala za to raspolaganje od početka, jer je kao solidarni dužnik bila stranka predmetnog ugovora o kreditu,  istoga je i potpisala zajedno sa svim ostalim strankama ugovora, te je kao i oni pred javnim bilježnikom izjavila da prihvaća posljedice koje iz tog ugovora za nju proizlaze.

                            Prvostupanjski sud je također utvrdio da je tužiteljica imala mogućnost zaštiti svoje pravo (zajedničkog) vlasništva sporne nekretnine, budući je isključivo o njenoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje, a predmetnu tužbu za utvrđenje svog suvlasničkog dijela je podnijela poslije gotovo 14 godina od potvrde tog ugovora kod javnog bilježnika, pa je slijedom toga  prvostupanjski sud ocijenio da u konkretnom slučaju tužiteljica ne postupa savjesno i u dobroj vjeri, jer podnosi predmetnu tužbu u očitoj namjeri da tuženicu pod 2. onemogući u provedbi ovrhe na spornoj nekretnini. Također je zaključio da u situaciji kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, što je učinio tuženik pod 1, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno, pa da u korist treće osobe, ako su zato ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost zemljišnih knjiga.

                            Ovaj sud u cijelosti prihvaća navedena činjenična utvrđenja i činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda.

                            Protivno žalbenim navodima, tužiteljica je, time što je bila stranka ugovora o kreditu s kojim je izvršen prijenos prava vlasništva predmetnog strana na tuženicu pod 2, pristala na ugovoreni način raspolaganja predmetnim stanom od strane njezinog supruga tuženika pod 1.

                            Nadalje, tuženica pod 2. se na temelju ugovora o kreditu savjesno i u dobroj vjeri uknjižila kao fiducijarna (prethodna) vlasnica prijepornog stana, uz zabilježbu da je prijenos vlasništva izvršen radi osiguranja tražbine kredita u iznosu od 115.000,00 DEM uz 10% kamata godišnje i rokom otplate od 20 godina s imena i vlasništva tuženika pod 1. za cijelo, a činjenica da je predmetni stan u zemljišnim knjigama bio uknjižen samo kao vlasništvo tuženika pod 1, iako je bio zajedničko vlasništvo tužiteljice i tuženika pod 1,  temeljem odredbe čl. 57. st. 3. ZV-a nije od utjecaja prema tuženici pod 2. čije se povjerenje u prometu štiti.

Stoga je neosnovan tužbeni zahtjev u cijelosti. U ovakvoj pravnoj situaciji tužiteljica je mogla tražiti da se utvrdi da je zajedno s tuženikom pod 1. potonja suvlasnica prijepornog stana, te da se tuženik pod 1. briše, a ona upiše kao potonji suvlasnik određenog dijela tog stana, no takav tužbeni zahtjev nije istaknut.

I odluka o parničnom trošku je u svemu pravilna i zakonita.

                            Slijedom izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Dubrovniku, 4. ožujka 2015. godine