Broj: Rev-x 1125/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja D. Č. i drugotužiteljice K. Č., oboje iz D. M., koje zastupaju punomoćnici D. Š., I. K. i B. R., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u O., i trećetužitelja Š. Č. iz V., koga zastupa punomoćnik I. L., odvjetnik u O., protiv prvotuženice N. S. iz O., i drugotuženice D. L. iz O., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u O., radi utvrđenja i priznanja prava vlasništva i izdvajanja iz ostavinske mase, odlučujući o reviziji obje tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3885/09-2 od 6. lipnja 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-721/99-81 od 23. travnja 2009., u sjednici održanoj dana 10. ožujka 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizije prvotuženice N. S. i drugotuženice D. L. protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3885/09-2 od 6. lipnja 2012. se odbacuju kao nedopuštene.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Osijeku presudom poslovni broj P-721/99-18 od 23. travnja 2009. sudio je:

 

I.              Utvrđuje se da su tužitelji D. Č. i K. Č. iz D. M. suvlasnici na nekretnini upisanoj u zk. ul. broj 4790 k.o. O. – kčbr. 8067/1 u naravi kući i dvorištu u ulici M. K. 44 ukupne površine 380 m2 i to D. Č. u 18/100 dijela, a K. Č. u 15/100 dijela, što su Š. Č., N. S. i D. L. osobno i kao zakonski nasljednici pok. P. i pok. A. Č. dužni priznati te trpjeti uknjižbu prava suvlasništva u korist tužitelja u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Osijeku, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II.              Utvrđuje se da je tužitelj Š. Č. iz V., suvlasnik u 22/10 dijelova na nekretnini upisanoj u zk.ul. broj 4790 k.o. O. – kčbr. 8067/1 u naravi kući i dvorištu u ulici M. K. 44 ukupne površine 380 m2 što su D. Č., N. S. i D. L. osobno i kao zakonski nasljednici pok. P. i pok. A. Č. dužni priznati te trpjeti uknjižbu prava suvlasništva u korist tužitelja Š. Č. u zemljišnim knjigama, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

III.              Utvrđuje se da ostavinsku masu iza pok. P. Č. čini 18/100 suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zk.ul. 4790 k.o. O..

 

IV.              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja D. i K. Č. u dijelu u kojem se zahtjeva utvrđenje njihovog prava suvlasništva preko ovom presudom priznatog suvlasničkog dijela D. Č. od 18/100 pa do zahtijevanih 32/100 dijelova, te K. Č. preko ovom presudom priznatog suvlasničkog dijela od 15/100 pa do zahtijevanih 18/100 dijela kao neosnovan.

 

V.              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Š. Č. u dijelu u kojem zahtjeva utvrđenje njegovog prava suvlasništva preko ovom presudom priznatog suvlasničkog dijela od 22/100 pa do zahtijevanih 40/100 kao neosnovan.

 

VI.              Odbija se tužbeni zahtjev za utvrđenjem da ostavinsku masu iza pok. P. Č. predstavlja suvlasnički dio od 10/10 odnosno manji suvlasnički dio od onog utvrđenog u stavu III. izreke ove presude kao neosnovan.

 

VII.              Nalaže se tuženoj N. S. da na ime naknade troškova ovog parničnog postupka isplati Š. Č. iznos od 1.954,00 kn te da K. i D. Č. isplati iznos od ukupno 3.776,99 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Županijski sud u Osijeku je presudom poslovni broj Gž-3885/09-2 od 6. lipnja 2012. odbio žalbe obje tuženice i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude su reviziju podnijele obje tuženice.

 

Prvotuženica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači presudu i rješenje o troškovima postupka te odbije tužbeni zahtjev, a podredno da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Drugotuženica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju postupovnopravnih i materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U reviziji je navela da pobija drugostupanjsku presudu zbog revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku te je predložila da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelji nisu odgovorili na revizije tuženica.

 

Na reviziju drugotuženice je odgovorila prvotuženica i predložila je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju i ukine pobijanu presudu.

 

Revizije su nedopuštene.

 

U odnosu na reviziju prvotuženice N. S.:

 

Prema odredbi čl. 91a Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, dalje: ZPP) stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik, a iznimno stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položeni pravosudni ispit, odnosno za nju reviziju može podnijeti kao opunomoćenik osoba koja ju je prema odredbama ovoga ili kojega drugoga zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik – ako ima položen pravosudni ispit.

 

Istom je zakonskom odredbom propisano da su stranka, odnosno njezin opunomoćenik, dužni uz reviziju priložiti izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, ako takva potvrda u izvorniku ili preslici već prije nije podnesena sudu u istom postupku.

 

U ovom sporu reviziju je podnijela prvotuženica N. S. osobno, pri čemu uz reviziju nije priložena potvrda o položenom pravosudnom ispitu, niti ona postoji u istom spisu predmeta.

 

Iz navedenog slijedi da je revizija nedopuštena sukladno odredbi iz čl. 389. st. 4. ZPP. jer ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije.

 

Stoga je valjalo temeljem odredbe iz čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju prvotuženice kao nedopuštenu te odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.

 

U odnosu na reviziju drugotuženice D. L. iz O.:

 

Vijeće revizijskog suda pošlo je od toga da u ovom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, - dalje: ZPP) jer se ne radi o pobijanoj presudi donesenoj u sporu protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti o presudi donesenoj prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP, a vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na sve tužbene zahtjeve iznosi 30.000,00 kuna, pa dakle u odnosu na svaki pojedini zahtjev ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna.

 

U slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji: da su u reviziji određeno naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi (obrazloženi) razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni sukladno svojoj ulozi propisanoj Ustavom Republike Hrvatske.

 

Drugotuženica je naznačila materijalnopravno pitanje:

 

„Da li se dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem na dijelu neke nekretnine (dogradnja stana na katu, uređenje fasade, dogradnja dvorišnog objekta) može steći pravo suvlasništva na cijeloj nekretnini i time utjecati na suvlasničke dijelove?“

 

U reviziji je navedeno da se pitanje odnosi na primjenu odredbe čl. 156. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne Novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, dalje: ZVDSP), a da je pitanje važno zato što je revizijski sud o naznačenom pitanju već zauzeo shvaćanje u presudi poslovni broj Rev-207/82 od 20. travnja 1982., ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Naznačeno pitanje nije važno za rješenje konkretnog spora.

 

Odredba čl. 156. st. 1. ZVDSP, u odnosu na koju je naznačeno sporno materijalno pravno pitanje, glasi: „Dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom, ili ulaganjem u njih, ne može se steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine.“

 

Pravilo je dakle da se ne može steći vlasništvo dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, ali vlasnik dograđene nekretnine može odrediti i drugačije, pa ovisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja postoji li suglasnost vlasnika nekretnine za nadogradnju.

 

U ovom slučaju u postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da su tužitelji dogradnju, nadogradnju, preuređenje i ulaganje u predmetne nekretnine izvršili uz znanje i neprotivljenje suvlasnika nekretnine, dakle uz njihovu suglasnost, a od tih utvrđenja polazi Vrhovni sud RH kada odlučuje o osnovanosti revizije. Stoga pravno shvaćanje koje je zauzeto u pobijanoj presudi o pravnom pitanju koje se tiče primjene odredbe čl. 156. st. 1. ZVDSP nije u suprotnosti s pravnim shvaćanjem koje je o tom pitanju zauzeo Vrhovni sud RH u onim slučajevima kad je vršena dogradnja i nadogradnja bez suglasnosti vlasnika nekretnine.

 

Zbog iznijetih razloga naznačeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. točka 2. ZPP, pa je valjao odbaciti reviziju kao nedopuštenu po čl. 392b st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 10. ožujka 2015.