Broj: Rev 2208/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice I. Ć. iz S., II-tužitelja T. B. Ć. iz H., i III-tužiteljice B. D. iz S., koje zastupa punomoćnik R. L., odvjetnik u J., otok H., protiv tuženika M. P. iz S. G., zastupanog po punomoćniku dr. S. Ć., odvjetniku u S., radi činidbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-803/13 od 15. svibnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Starom Gradu poslovni broj P-461/09 od 17. srpnja 2013., u sjednici od 10. ožujka 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

Tužiteljima se ne dosuđuju troškovi odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku da ukloni nadogradnju koju je izvršio na č.zem. 6084/575 K.O. G., pobliže opisanu u tom dijelu izreke. Točkom 2. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 8.750,00 kn.

 

Presudom i rješenjem drugostupanjskog suda u točki I. izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u točki 1. izreke, dok je u točki 2. izreke u odluci o troškovima postupka odluka suda prvog stupnja preinačena i tuženiku naloženo naknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 12.750,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske odluke tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 2. točka Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP), predloživši preinačenje pobijane odluke odbijanjem tužbenog zahtjeva uz nadoknadu troškova postupka, uključujući i trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužitelji osporavaju sve revizijske navode ističući da postavljena pitanja nisu bitna za rješenje spora i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Predlažu odbijanje revizije kao neosnovane uz nadoknadu troškova za odgovor na reviziju.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Na temelju članka 382. stavak 2. ZPP-a, stranke mogu podnijeti (izvanrednu) reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi iz stavka 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Člankom 385.a ZPP-a propisano je da se protiv drugostupanjske presude revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP-a može podnijeti samo zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Podnoseći izvanrednu reviziju revident je određeno naznačio pravna pitanja, koja glase:

 

„1. Da li je suvlasnik nekretnine, koji svoje pravo suvlasništva dokazuje pravomoćnom presudom kojom je usvojen deklaratorni zahtjev na utvrđenje činjenica i kondemnatorni zahtjev zbog zaštite od uznemiravanja, te nije dokazao da u smislu čl. 152. st. 3. ZV-a ima pravni interes, ovlašten tužbom zahtijevati od drugog suvlasnika uklanjanje nadogradnje (ne tražeći pritom i uspostavu prijašnjeg stanja - dovođenje nekretnine u stanje kakvo je bilo prije nadogradnje); da li je sud mogao usvojiti takav zahtjev temeljem odredbe čl. 152. st. 3. ZV-a, ako tužitelji nisu dokazali da imaju pravni interes zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja, te nisu ni tražili uspostavu prijašnjeg stanja (traži se uklanjanje terase čime bi ribarska kućica ostala „nepokrivena“, a ne i uspostava prijašnjeg stanja - ponovno sagraditi postojeći krov), odnosno da li je s obzirom da su tužitelji i tuženik suvlasnici predmetne nekretnine uopće bilo mjesta primjeni čl. 152. ZV-a ili je sud trebao primijeniti odredbu čl. 39. st. 2. ZV-a; da li takav zahtjev predstavlja zlouporabu vlasničkih ovlaštenja, postupanje protivno čl. 31. st. 1. al. 1. ZV-a i javnom (društvenom) interesu, sve obzirom da građenjem-nadogradnjom nekretnine tužitelj nije onemogućen, niti bitno ograničen u obavljanju suvlasničkih ovlasti, niti je pretrpio bilo kakvu štetu, već je naprotiv povećana vrijednost nekretnine, a uklanjanjem bi se nanijela šteta svim suvlasnicima predmetne nekretnine i vlasniku susjedne nekretnine?“

 

„2. Kada je tuženiku naložena obveza na propuštanje - nečinjenje („prestati se pačati u nekretninu rekonstrukcijom i dogradnjom“), a dužnik postupi protivno toj obvezi i na nekretnini izvrši radove nadogradnje, da li je sud u postupku povodom tužbe sa zahtjevom za rušenje, spor mogao razriješiti temeljem odredbe čl. 152. st.3. ZV-a (građenje na tuđem zemljištu) ako su tužitelj i tuženik suvlasnici predmetne nekretnine ili je morao primijeniti odredbu čl. 78. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91) i članka 292. ZOO-a, te pritom po službenoj dužnosti paziti na javni interes i voditi brigu o konkurenciji javnog interesa i opravdanog interesa vjerovnika (st. 3. navedenih članaka ZOO-a)?“

 

Glede razloga zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se odnose na postavljena pitanja, revident navodi da je riječ o pitanju o kojem revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje ali je drugostupanjska odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, s tim da u odnosu na prvo postavljeno pitanje postoji i različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

Pritom se revident, u odnosu na prvopostavljeno pravno pitanje poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-946/89 od 18. listopada 1989. Rev-128/68 od 7. kolovoza 1968. i Rev-3938/94 od 13. listopada 1998. Uz to, tvrdi da postoje i različite odluke drugostupanjskih sudova i to Okružnog suda u Splitu br. Gž-119/87 od 6. veljače 1987. i Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-781/03 od 23. ožujka 2005.

 

U odnosu na drugo pravno pitanje ističe se da je revizijski sud već zauzeo drugačije shvaćanje u odluci Rev-1263/91 od 18. prosinca 1996. i odluci Gz-114/66.

 

Revident ne osporava da je izgradio spornu nadogradnju bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ali u reviziji iznosi shvaćanje prema kojem je rušenje tako izgrađenog objekta protivno javnom interesu i da je takav postupak, bez pravnog interesa tužitelja za uspostavu prijašnjeg stanja, zapravo zlouporaba suvlasničkih ovlaštenja jer je korisnije za sve suvlasnike da se ono (vrijedno) što je sagrađeno ne ruši, već da se oštećenom vjerovniku naknadi šteta u novcu.

 

Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev jer su utvrdili da je tuženik samovoljno izgradio spornu nadogradnju - objekt za privremeno stanovanje bez suglasnosti tužiteljice kao suvlasnika te nekretnine, s tim da je takvo ponašanje tuženika bilo protivno i pravomoćnoj presudi kojom mu je po tužbi prednice tužiteljice R. Ć., izričito naloženo da prestane s radovima na rekonstrukciji i dogradnji odnosne nekretnine koja je u suvlasništvu stranaka i drugih osoba (u parnici broj P-214/92).

 

U revizijskom odlukama broj Rev-946/89, Rev-128/68 i Rev-3938/94 navedeno je da suvlasnik može tužbom tražiti sudsku zaštitu protiv suvlasnika (samo) ako mu građenjem na suvlasničkom zemljištu onemogućava ili bitno ograničava obavljanje suvlasničkih ovlaštenja ili dogovoreni način obavljanja faktične vlasti i suvlasničkih ovlaštenja.

 

Međutim, u ovom sporu nižestupanjksim sudovima nije ni bilo upitno da je tužiteljica bitno ograničena u obavljanju svojih suvlasničkih ovlaštenja jer je zbog ponašanja tuženika u odnosu na istu nekretninu (još kad je započeo s rekonstrukcijom i nadogradnjom) prednici tužiteljice već jednom pružena pravomoćna sudska zaštita, što pravno ne znači ništa drugo nego da je dovršetkom navedenih radova, tužiteljica na jednak način (uz razliku što su radovi rekonstrukcije i nadogradnje sada završeni) bitno ograničena u obavljanju svojih suvlasničkih ovlaštenja. Stoga u ovom dijelu pobijana odluka nije nepodudarna naznačenim revizijskim odlukama.

 

U preostalim revizijskim odlukama zauzeto je shvaćanje da sporove između suvlasnika (građenje bez suglasnosti na suvlasničkom zemljištu), odnosno kada je jedan od suvlasnika protivno sporazumu suvlasnika izvršio nadogradnju, valja riješiti primjenom obveznopravnih propisa i to odredbe članka 292. stavak 2. i 3. ZOO/91, prema kojoj sud može odlučiti da se izgrađeno ne ruši, čime se ne dira u prava drugog suvlasnika na naknadu štete (Rev-1263/1991).

 

U tom smislu u obrazloženju revizijske odluke broj Rev-1263/1991 navodi se slijedeće:

 

„Prema st. 2. čl. 292. ZOO ako je nešto sagrađeno protivno obvezi, vjerovnik može zahtijevati da se to ukloni o trošku dužnika i da mu dužnik naknadi štetu koju je pretrpio u vezi s građenjem i uklanjanjem. Prema st. 3. iste zakonske odredbe sud može kad nađe da je to očito korisnije, uzimajući u obzir društveni interes i opravdani interes vjerovnika, odlučiti da se ne ruši ono što je sagrađeno, već da se vjerovniku naknadi šteta u novcu. Niži sudovi su ustanovili, da su tužitelji za svoje stambene potrebe izgradili stambenu zgradu u drugom mjestu te nisu dugi niz godina pokazivali interes za ostvarenje svojeg prava podizanja stana na drugom katu sve dok slučajno nakon gotovo 10 godina od izgradnje stana na drugom katu nisu saznali da su upravo tuženici podignuli drugi kat izgradivši stambeni prostor koji oni sami koriste.

 

Iz navedenih okolnosti valja prema shvaćanju ovog suda zaključiti da je očito korisnije uzimajući u obzir i društveni interes odlučiti, da se ne ruši ono što je sagrađeno pri čemu se ne dira u pravo tužitelja kao vjerovnika da zahtijevaju naknadu štete u novcu kakav međutim zahtjev nisu istaknuli u ovoj parnici, a niti se ovakvim ishodom spora dira u eventualna stvarnopravna ovlaštenja tužitelja glede sagrađenog spornog stana na drugom katu.“

 

Međutim, za razliku od navedenog, tuženik je u konkretnom slučaju izgradio sporni objekt (koji mu služi samo za privremeno stanovanje) ne vodeći računa o suvlasničkim pravima ostalih suvlasnika, a naročito ne o pravomoćnoj presudi koja mu je nalagala da prestane sa započetim radnjama rekonstrukcije i nadogradnje predmetne nekretnine i da više na takav način bitno ne onemogućava drugog suvlasnika u ostvarivanju njegovih suvlasničkih ovlaštenja.

 

Drugostupanjske odluke broj Gž-119/87 i Gž-781/03 odnose se na drugačije činjenično stanje koje za posljedicu ima primjenu pravila o poslovodstvu bez naloga iz članka 223. ZOO/91.

 

Slijedom toga, pravna shvaćanja i razlozi u preostalim drugostupanjskim odlukama odnose se na drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju pa te odluke nisu usporedive sa stanjem u konkretnom postupku i pobijanoj presudi.

 

Zbog toga postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tužiteljima nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. i članak 166. stavak 1. ZPP).

 

Iz tih je razloga revizija tuženika nedopuštena pa je na temelju odredbe iz članka 392.b stavak 3. ZPP-a valjalo riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 10. ožujka 2015.