Broj: Pž-3984/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Tomljenović, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja, i Draženke Deladio, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD RIJEKA, Rijeka, Korzo 16, kojeg zastupaju punomoćnice J. P. i D. K., odvjetnice u R., D. , protiv tuženika G. P. p.o. u stečaju, R., A. M. , kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u R., I. H. , radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1715/09-10 od 30. ožujka 2011., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2015.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1715/09-10 od 30. ožujka 2011. i sudi:

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je tužitelj GRAD RIJEKA, vlasnik stana koji se nalazi na I. katu zgrade u R., V. B. , stan …, koji se sastoji od predprostora, tri sobe, kuhinje, ostave, kupaonice s WC-om, balkona i lođe ukupne površine 67,20 m2 te drvarnice površine od 2,80 m2 u suterenu, kao posebnog dijela nekretnine k.č.br. … - zgrada površine 358 m2, upisane u zk.ul.br. …, k.o. Z., s kojim posebnim dijelom je neodvojivo povezano 1/34 suvlasničkog dijela (odgovarajući suvlasnički dio) te nekretnine.

 

Ovlašćuje se tužitelj GRAD RIJEKA na temelju ove presude provesti uknjižbu prava vlasništva na posebnom dijelu nekretnine - stanu koji se nalazi na I. katu zgrade u R., V. B. , stan 8, koji se sastoji od predprostora, tri sobe, kuhinje, ostave, kupaonice s WC-om, balkona i lođe ukupne površine 67,20 m2 te drvarnice površine od 2,80 m2 u suterenu, zajedno s 1/34 suvlasničkog dijela (odgovarajući suvlasnički dio) nekretnine pod oznakom k.č.br. 1614/6 - zgrada površine 358 m2, upisane u zk.ul.br. 2152, k.o. Zamet, s imena tuženika Građevno poduzeće P. p.o. u stečaju R., kao pravnog slijednika knjiženog društvenog vlasništva – korisnik GDP P. R., na ime i u korist tužitelja.“

2. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 12.713,75 kn (dvanaesttisućasedamstotrinaest kuna i sedamdesetpet lipa).

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od iznosi 9.993,75 kn (devettisućadevetstodevedesettri kune i sedamdesetpet lipa), u roku od osam dana.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1715/09-10 od 30. ožujka 2011, prihvaćen je tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da je tužitelj vlasnik stana koji se nalazi na I. katu zgrade u R., V. B. , stan …, koji se sastoji od predprostora, tri sobe, kuhinje, ostave, kupaonice s WC-om, balkona i lođe ukupne površine 67,20 m2 te drvarnice površine od 2,80 m2 u suterenu, kao posebnog dijela nekretnine k.č.br. … - zgrada površine 358 m2, upisane u zk.ul.br. …, k.o. Z., s kojim posebnim dijelom je neodvojivo povezano 1/34 suvlasničkog dijela (odgovarajući suvlasnički dio) te nekretnine. Tužitelj je ovlašten na temelju ove presude provesti uknjižbu prava vlasništva  na tom posebnom dijelu nekretnine, s imena tuženika Građevno poduzeće P. p.o. u stečaju, R., kao pravnog slijednika knjiženog društvenog vlasništva - korisnik G. P., R., na ime i u korist tužitelja (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 12.713,75 kn (točka II. izreke).

 

U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski je sud naveo da je u zemljišnoj knjizi na spornoj nekretnini upisano društveno vlasništvo i kao korisnik označen tuženikov pravni prednik. Prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikove prigovore nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije, zaključivši da tužitelj nije dokazao da je stekao vlasništvo na način naveden u tužbi, odnosno nije dokazao da bi stekao status vanknjižnog nositelja prava upravljanja, korištenja i raspolaganja tim stanom putem pravnih prednika, i to dodjeljivanjem stana na korištenje fizičkim osobama radi stjecanja stanarskog prava, odnosno preuzimanjem stana na raspolaganje od dotadašnjeg nositelja prava korištenja, društvenog poduzeća Čistoća p.o., Rijeka. Taj je stan još ugovorom o korištenju stana od 15. siječnja 1967. i 9. siječnja 1975. poduzeće Čistoća Rijeka dodijelilo na korištenje I. F., ali nije moguće utvrditi da bi tužiteljev pravni prednik prenio pravo dodjele stana na Čistoću Rijeka koja je tada imala status ovlaštenog davaoca stana kao stvari u društvenom vlasništvu. Dakle, tužitelj nije dokazao stjecanje prava vlasništva po čl. 364. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09; dalje: ZV), kako je to u tužbi tvrdio.

 

Međutim, prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj dokazao stjecanje prava vlasništva s druge pravne osnove, kao pravni sljednik Fonda u stambenom gospodarstvu (dalje: Fond). Naime, Čistoća Rijeka nije uključila vrijednost stana u društveni kapital prilikom pretvorbe u komunalno javno poduzeće u vlasništvu tužiteljevog prednika (Općine Rijeka). Stanovi čija vrijednost nije ušla u društveni kapital, poduzeća predaju na gospodarenje Fondovima koji imaju sva prava davatelja stana na korištenje (osim što ih ne mogu otuđiti). Nakon prestanka rada fondova, prava i obveze vezane uz nekretnine koje se nalaze na njihovom području, preuzele su jedinice lokalne samouprave, u konkretnom slučaju Općina, odnosno Grad Rijeka. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj dokazao da je kao pravni sljednik Fonda stekao vlasništvo, u postupku pretvorbe pa je uz odgovarajuću primjenu čl. 370. ZV-a ovlašten zahtijevati utvrđenje i upis prava vlasništva, uz primjenu čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08: dalje: ZZK).

 

              Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu, s prijedlogom da je ovaj sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik u žalbi navodi da tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi bila vidljiva potvrda navoda iz obrazloženja presude o stjecanju prava vlasništva na predmetnom stanu. Tužitelj je tužbu temeljio na čl. 370. ZV-a, no tuženik je pravna osoba u stečaju pa se sukladno čl. 71. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12; dalje: SZ) odredbe o pravnim posljedicama povrede načela pravne jedinstvenosti nekretnine ne primjenjuju, ako glede nekretnine u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nije uspostavljena pravna jedinstvenost nekretnine; to je konkretan slučaj, jer je stečaj otvoren 1995. godine. Osim toga, tužitelj nije dokazao suvlasnički omjer tog posebnog dijela zgrade koja nije etažirana.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11–pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Prilikom donošenja pobijane presude, prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo. 

 

U ovoj se parnici raspravljalo i odlučivalo o zahtjevu koji glasi na utvrđenje da je tužitelj vlasnik spornog stana zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, uz ovlaštenje tužitelju na temelju te presude provesti uknjižbu prava vlasništva s imena tuženika G. p. P. o.o. u stečaju, Rijeka, kao pravnog sljednika uknjiženog društvenog vlasništva – korisnik GDP P., Rijeka, u svoju korist.

 

Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o tome da tužitelj nije dokazao osnovanost činjeničnih navoda u tužbi o načinu stjecanja prava vlasništva nad predmetnim stanom. Tužitelj je naime tvrdio da je stekao status vanknjižnog nositelja prava upravljanja, korištenja i raspolaganja stanom, i to putem pravnih prednika, dodjeljivanjem stana na korištenje osobama radi stjecanja stanarskog prava, odnosno preuzimanjem stana na raspolaganje od dotadašnjeg nositelja prava korištenja – društvenog poduzeća Čistoća p.o., Rijeka. Međutim, nema uporišta niti za zaključak o tužiteljevom pravu vlasništva, stečenom na način kako je to prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude utvrdio.

 

Nema dvojbe da je u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rijeci, predmetni stan uknjižen kao društveno vlasništvo, s pravom korištenja u korist GDP P., Rijeka, tuženikovog prednika.

 

Taj je stan još 1967. godine dan na korištenje fizičkoj osobi, I. F., od strane Poduzeća za gospodarenje stambenim zgradama Rijeka; iz tog je Ugovora o korištenju stana vidljivo da Stambeno poduzeće na temelju akta o davanju stana na korištenje kojeg je izdalo poduzeće Čistoća Rijeka iz 1966. godine, daje stan na korištenje I. F.. Ugovorom o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 17. prosinca 1997. tužitelj je toj osobi dao stan u najam. Dakle, tužitelj je kao pravni sljednik Općine Rijeka, nakon pretvorbe društvenog poduzeća Čistoća p.o., Rijeka, nastavio upravljati predmetnim stanom, preuzeo je prava i obveze po prestanku rada fondova kojima su predani na gospodarenje stanovi čija vrijednost nije ušla u društveni kapital poduzeća.

 

Nesporno je i to da društveno poduzeće Čistoća p.o., Rijeka, prilikom pretvorbe u komunalno javno poduzeće u vlasništvu tužiteljevog pravnog prednika (Općine Rijeka), nije uključilo vrijednost predmetnog stana u vrijednost kapitala.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj uživa zaštitu kao vlasnik posebnih dijelova nekretnine.

 

Prije svega, u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 364. ZV-a, koja se prema čl. 390. st. 1. ZV-a ne odnosi na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, već će se prema st. 2. te zakonske odredbe, pretvorba prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na takvim stvarima, urediti posebnim zakonom.

 

Zakonom o pretvorbi i organiziranju poduzeća u komunalnim djelatnostima i djelatnostima uređenja naselja i prostora, prijevoza putnika u gradskom i prigradskom prometu i djelatnosti uređenja i održavanja tržnica na malo („Narodne novine“ broj 91/92), propisano je da se za vrijednost stanova kao preostalu vrijednost kapitala, pretvorba izvršava primjenom odredaba Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95, 21/96 i 118/99; dalje: ZPDP).

 

Odredbom čl. 47. st. 2. ZPDP-a, propisano je da se stanovi čija vrijednost ne ulazi u društveni kapital poduzeća, predaju na gospodarenje fondovima u stambeno-komunalnom gospodarstvu. Dok se na temelju posebnog propisa ne riješe vlasničkopravni odnosi glede tih stanova, fondovi imaju sva prava davaoca stana na korištenje s time da ih ne mogu otuđiti.

 

Na osnovi odredbe čl. 1. Zakona o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 53/90 i 76/93), 31. prosinca 1990. prestale su djelovati bivše samoupravne interesne zajednice u stambenoj i komunalnoj djelatnosti, te su nastavile s radom kao Fondovi u stambenom i komunalnom gospodarstvu.

 

Odredbom čl. 32. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 36/95; dalje: ZKG) propisano je da Fondovi u stambenom i komunalnom gospodarstvu u dijelu koji se odnosi na komunalno gospodarstvo prestaju s radom u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog Zakona. Dakle, u dijelu djelatnosti koja se po tom zakonu ne smatra komunalnom, Fondovi su i dalje egzistirali. Odredba čl. 32. st. 2. i 3. ZKG-a rješava pitanje imovine prava i obveza fondova u dijelu kojem su prestali postojati; st. 2. određeno je da će danom prestanka rada fondova jedinice lokalne samouprave preuzeti nekretnine, pokretnine, financijska sredstva te prava i obveze fondova; st. 3. određeno je da sporove koji mogu nastati u provedbi st. 2. ovog čl. rješavaju sporazumno jedinice lokalne samouprave. U slučaju izostanka sporazumnog rješenja odluku će donijeti arbitraža koja se sastoji od predstavnika ministarstva nadležnog za poslove komunalnog gospodarstva, županije i jedinice lokalne samouprave.

 

Prema čl. 386. ZV-a, Fondovi u stambenom gospodarstvu prestali su radom u roku od 12 mjeseci od stupanja na snagu tog Zakona.

 

Na temelju Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Vlada Republike Hrvatske donijela je Uredbu o prestanku rada Fondova u stambenom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 64/97; dalje: Uredba). Člankom 3. st. 1. Uredbe određeno je da jedinice lokalne samouprave i Grad Zagreb, na području kojih je Fond upravljao stambenim zgradama, danom prestanka rada Fonda preuzimaju nekretnine toga Fonda, koje se nalaze na njihovom području i preuzimaju prava i obveze u vezi s tim nekretninama.

 

Slijedom svih navedenih propisa, nema osnove za zaključak da su stanovi koje su društvena poduzeća izuzela iz pretvorbe i koji nisu bili otkupljeni prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 4/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98, 96/99, 120/00 i 78/02) - postali vlasništvo jedinica lokalne samouprave. Ovo iz razloga što je odredbom čl. 47. st. 2. ZPDP-a propisano da će se posebnim propisom riješiti vlasničkopravni status takvih stanova, a čl. 3. st. 1. Uredbe i čl. 32. st. 2. ZKG-a kao pravni sljednici fonda, jedinice lokalne samouprave imale su prava i obveze koje su imali fondovi.

 

U konkretnom slučaju je utvrđeno da je tužitelj priznao I. F. pravni položaj zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu i da je u vezi toga između tužitelja i I. F. zaključen ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 9. siječnja 1998. Međutim, to što su jedinice lokalne samouprave davale stan u najam ili bile pasivno legitimirane u parnici glede prava i obveza u vezi s nekretninama koje su preuzele, a kojima su ranije upravljali fondovi, ili pak to što su (čl. 5. st. 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) općine i gradovi imali ovlast pored svojih stanova, prodavati i stanove koji su predani na gospodarenje fondovima - ne znači da su na taj način stekle pravo vlasništva tih stanova. Naime, prestankom rada fondova u stambenom i komunalnom gospodarstvu, jedinice lokalne samouprave preuzele su stanove koje se nalaze na njihovom području, preuzimajući time ujedno i prava i obveze u vezi s tim stanova. Međutim, na taj način one nisu stekle pravo vlasništva na tim stanovima već su samo na temelju zakona izvršavale prava i obveze iz prava vlasništva, dok se ne riješi vlasničko-pravni status takvih nekretnina.

 

S tim u vezi treba napomenuti da je u čl. 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine” broj 21/96, 71/97 i 73/00) bilo propisano da se dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose Hrvatskom fondu za privatizaciju (dalje: HFP), ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu. Stupanjem na snagu Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 145/10) prestao je važiti Zakon o privatizaciji, dok je prema odredbi čl. 58. tog Zakona HFP prestao s radom 31. ožujka 2011., a osnovana Agencija za upravljanje državnom imovinom preuzela je imovinu HFP-a, ali ne i nekretnine u vlasništvu HFP-a, jer su one postale vlasništvo Republike Hrvatske. U čl. 49. st. 1., 2. i 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom određena je tzv. neprocijenjena imovina koju, između ostalih, čine i stanovi koji nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe, odnosno koji nisu uneseni u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije, a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća, u pogledu kojih imovinskopravni odnosi nisu uređeni posebnim propisom, kao i stanovi koje su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koji nisu prodani nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Ovi stanovi su zakonom utvrđeni kao imovina čiji je vlasnik Republika Hrvatska. Identične odredbe u čl. 65. st. 1., 2. i 3. sadrži Zakon o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 94/13), stupanjem na snagu kojeg je prestao važiti Zakon o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 145/10 i 70/12).

 

              Slijedom navedenog, prihvaćanjem tuženikove žalbe pobijana je presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen (čl. 373. ZPP-a).

 

Podredno, u odnosu na žalbene navode da je predmetni spor iznimka od primjene načela jedinstva nekretnine u smislu čl. 71. SZ-a, ističe se da se ne primjenjuju odredbe Stečajnog zakona budući da je stečaj nad tuženikom otvoren 10. studenoga 1995. pa se primjenjuju odredbe Zakona o prisilnoj nagodbi stečaju i likvidaciji („Narodne novine“ broj 53/91). Naime, prema odredbi čl. 337. SZ-a („Narodne novine“ broj 44/96), stečajni postupci i postupci prisilne nagodbe pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršit će se po odredbama Zakona o prisilnoj nagodbi stečaju i likvidaciji.

 

Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima cijelog postupka uz primjenu odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. S obzirom na vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi (101.000,00 kn), na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09; dalje: OT) tuženiku su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to: za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 8.1. OT), zastupanja na ročištu 17. ožujka 2011. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9.1. OT), PDV u iznosu od 1.150,00 kn, sastav žalbe u iznosu od 3.125,00 kn (Tbr. 10. 1. OT), uvećano za PDV u iznosu od 718,75 kn, što ukupno iznosi 9.993,75 kn.

 

U Zagrebu, 10. ožujka 2015.