Broj: Pž-6169/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Tomljenović, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja, te Draženke Deladio, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. G., vlasnice trgovačkog obrta T. – T. m. s., V., Z. S. , kojeg zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u O. društvu B. & B. j.t.d., V., D. ulica , protiv tuženika U. K. d.d., OIB …, V., B. J. 6, kojeg zastupaju punomoćnici S. Z. i N. B., odvjetnici u V., B. J. , radi isplate iznosa od 188.537,18 kn, te po protutužbi radi isplate iznosa od 196.918,25 kn, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-797/10-24 od 16. lipnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2015.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-797/10-24 od 16. lipnja 2011. i to:

- u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu zateznih kamata na iznos od 116.104,29 kn po stopi od 15% godišnje od 16. siječnja 2004. do 31. prosinca 2005; na isplatu iznosa od 32.432,89 kn s kamatama od 31. siječnja 2004. do isplate te na isplatu iznosa od 7.000,00 kn s kamatama od presuđenja do isplate,

- u dijelu točke V. izreke kojom je tužiteljici naloženo tuženiku platiti iznos od 33.335,35 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi: na iznos od 4.394,25 kn od 31. siječnja 2005., na iznos od 4.114,10 kn od 15. siječnja 2007., na iznos od 2.257,00 kn od 5. siječnja 2007., na iznos od 4.514,00 kn od 5. veljače 2007., na iznos od 4.514,00 kn od 5. ožujka 2007., na iznos od 4.514,00 kn od 5. travnja 2007., na iznos od 4.514,00 kn od 5. svibnja 2007., na iznos od 4.514,00 kn od 5. lipnja 2007., sve do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.

 

II. Uvažava se djelomično tužiteljičina žalba te se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-797/10-24 od 16. lipnja 2011. i to:

- u dijelu točke I. izreke za zakonske zatezne kamate na iznos od 116.104,29 kn od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. u odnosu na kamatnu stopu,

- u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata po stopi od 15% godišnje na iznos od 116.104,29 kn od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007.

- u dijelu točke V. izreke kojom je tužiteljici naloženo tuženiku platiti iznos od 162.503,90 kn sa zakonskim zateznim kamatama, te zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 33.335,35 kn od 1. siječnja 2008. po stopi od 17% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za više od pet postotnih poena, u odnosu na kamatnu stopu,

i sudi:

 

1. Tuženiku se nalaže tužiteljici platiti zakonske zatezne kamate koje na iznos od 116.104,29 kn teku za razdoblje od 1 siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, u roku od osam dana.

 

2. Odbija se protutužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

„Nalaže se tužiteljici da tuženiku plati zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 33.335,35 kn od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za više od pet postotnih poena.

 

Nalaže se tužiteljici da tuženiku plati iznos od 162.503,90 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 2.257,00 kn od 20. siječnja 2004. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. veljače 2004. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. ožujka 2004. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. travnja 2004. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. svibnja 2004. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. lipnja 2004. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. srpnja 2004. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. kolovoza 2004. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. rujna 2004. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. listopada 2004. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. studenog 2004. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. prosinca 2004. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. siječnja 2005. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. veljače 2005. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. ožujka 2005. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. travnja 2005. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. svibnja 2005. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. lipnja 2005. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. srpnja 2005. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. kolovoza 2005. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. rujna 2005. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. listopada 2005. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. studenog 2005. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. prosinca 2005. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. siječnja 2006. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. veljače 2006. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. ožujka 2006. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. travnja 2006. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. svibnja 2006. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. lipnja 2006. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. srpnja 2006. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. kolovoza 2006. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. rujna 2006. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. studenog 2006. do isplate,

- na iznos od 4.514,00 kn od 5. prosinca 2006. do isplate,

- na iznos od 2.257,00 kn od 5. siječnja 2007. do isplate,

sve po stopi koja od dospijeća pa do 31. prosinca 2007. iznosi 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. po stopi od 17% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena.“

 

III. Preinačuje se odluka o parničnim troškovima sadržana u dijelu pobijane točke II. za iznos od 32.847,15 kn te u točkama IV. i VI. izreke i sudi:

 

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 11.888,13 kn (jedanaesttisućaosamstoosamdesetosam kuna i trinaest lipa), u roku od osam dana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-797/10-24 od 16. lipnja 2011. tuženiku je naloženo da tužiteljici plati iznos od 149.104,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama na više pojedinačnih iznosa od dospijeća do plaćanja (točka I. izreke) te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 41.067,15 kn (točka II. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi na plaćanje: zateznih kamata po stopi od 15% godišnje na iznos od 116.104,29 kn od 16. siječnja 2004. do 31. prosinca 2007.; iznosa od 32.432,89 kn s kamatama od 31. siječnja 2004. do isplate na ime izvršenog ulaganja; iznosa od 7.000,00 kn s kamatama od presuđenja do isplate na ime naknade štete (točka III. izreke) te zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 10.138,00 kn (točka IV. izreke).

 

              O protutužbenom je zahtjevu odlučeno na način da je tužiteljici naloženo tuženiku platiti iznos od 195.839,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama na više pojedinačnih iznosa od dospijeća do plaćanja (točka V. izreke) te da mu naknadi parnični trošak od 44.446,50 kn (točka VI. izreke). Pravomoćnom je odlukom odbijen protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.079,00 kn s kamatama (točka VII. izreke) i tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.453,54 kn (točka VII. izreke).

 

              Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da su stranke sklopile Kupoprodajni ugovor kojim je tuženik prodao tužiteljici poslovni prostor po cijeni od 310.000,00 kn, a tužiteljica se obvezala platiti kupoprodajnu cijenu do 29. prosinca 2003. Tužiteljica je tuženiku platila dio kupoprodajne cijene, a presudom Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-385/07 od 3. svibnja 2007. utvrđeno je da je taj ugovor raskinut i tužiteljici naloženo tuženiku predati u posjed poslovni prostor, što je ona i učinila 3. rujna 2007.

 

              Prvostupanjski je sud tuženika obvezao tužiteljici vratiti iznos kojeg je on primio na ime plaćanja dijela kupoprodajne cijene po raskinutom ugovoru o kupoprodaji (čl. 368. st. 1., 2. i 5. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO). Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat ulaganja u prostor u iznosu od 32.432,89 kn sud nije prihvatio, jer je zaključio da niti je tužiteljica bila u poštenom posjedu prostora po proteku ugovorenog roka za plaćanje kupoprodajne cijene 29. prosinca 2003., a niti je riječ o nužnim i korisnim troškovima (čl. 164. st. 2. i čl. 18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima; „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06; dalje: ZV). Nije prihvaćen ni tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 7.000,00 kn na ime troškova prikupljanja dokumentacije za kredit kojeg nije uspjela realizirati.

 

              Odlučujući o protutužbenom zahtjevu, sud je tužiteljici naložio tuženiku naknaditi korist koju je ostvarila korištenjem prostora, u visini naknade koju bi platila za zakup takvog prostora na tom području i u to vrijeme, u mjesečnim iznosima od po 4.514,00 kn za zatraženo razdoblje s kamatama. Tuženiku je dosuđena i naknada režijskih troškova za utrošak struje (4.394,25 kn), vode, odvoza smeća i komunalne naknade (4.114,10 kn) s kamatama. Stoga je prihvaćen protutužbeni zahtjev za iznos od 195.839,25 kn s kamatama, dok je odbijen zahtjev za plaćanje iznosa od 1.079,00 kn prihvaćanjem prigovora zastare (837,00 kn odnosi se na utrošak struje, 200,00 kn na utrošak vode, 23,00 kn na komunalnu naknadu i 19,00 kn za odvoz smeća, sve za siječanj i veljaču 2004.; čl. 226. st. 1. ZOO-a).

 

              O naknadi parničnih troškova odlučeno je primjenom čl. 154. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11–pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP), uzimajući u obzir uspjeh stranaka u sporu.

 

              Protiv navedene presude žalbu su podnijeli tužiteljica i tuženik.

 

              Tužiteljica je izjavila žalbu protiv točaka III., IV., V. i VI. izreke pobijane presude, protiveći se i odluci u dijelu kamata u točki I. izreke, isticanjem svih žalbenih razloga, s prijedlogom da je ovaj sud ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U obrazloženju žalbe tužiteljica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka i ne može se ispitati. Tužiteljica se protivi zaključku prvostupanjskog suda o tome da ona nije bila pošteni posjednik već od 29. prosinca 2003., smatrajući da je bila u poštenom posjedu sve do trenutka kada je tuženik podnio tužbu za raskid ugovora. Naime, tuženik je primao djelomično ispunjenje njene obveze zaključno do 3. siječnja 2006., čime se ima smatrati da je ugovor na snazi i da stranke žele realizaciju tog pravnog posla. Ona nije imala razloga sumnjati da joj pravo na posjed ne pripada (čl. 183. st. 3. ZV-a), jer je tuženik primao iznose što mu ih je ona plaćala. Zato smatra da prije tužbe za raskid ugovora ona tuženiku nije dužna dati naknadu za korištenje prostora niti je tuženik dokazao da je prostor u to vrijeme mogao iznajmiti. Tužiteljica smatra da ima pravo na naknadu troškova ulaganja u taj prostor za kojeg je smatrala da je njeno vlasništvo (čl. 164. ZV-a). Riječ je o korisnim troškovima koje je ona imala smatrajući da je nekretnina njena, koju je zato i renovirala u cijelosti, što je još jedan dokaz njenog poštenog posjeda.

 

Kamate koje su joj dosuđene u točki I. izreke na iznos od 116.104,29 kn nisu u skladu sa zakonom, jer se zatražena kamatna stopa primijenjuje od 1. siječnja 2006, a ne od 1. siječnja 2008. To znači da je kamate na iznos od 116.104,29 kn trebalo odrediti po stopi od 15% godišnje, a ne kako je sud dosudio, budući da primjena čl. 22. st. 4. ZOO-a nije odgođena. Posljedično nepravilnoj odluci, nije pravilna ni odluka o troškovima.

 

Tuženik je izjavio žalbu protiv točke II. izreke presude za tužiteljici dosuđeni trošak u iznosu od 32.847,15 kn, iz svih žalbenih razloga, smatrajući da je tužiteljici trebalo priznati samo trošak sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn, zastupanja na ročištu 19. lipnja 2007. u iznosu od 1.250,00 kn i sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 2.235,00 kn, ukupno iznos od 8.220,00 kn. Naime, tuženik je u podnesku od 14. lipnja 2007. priznao da mu je tužiteljica platila navedene iznose na ime dijela kupoprodajne cijene pa se nakon protutužbe, spor vodio radi donošenja presude po tužbi za iznose od 32.432,89 kn i 7.000,00 kn. Stoga predlaže pobijanu odluku preinačiti na način da se tužiteljici dosudi trošak u iznosu od 8.220,00 kn te da se odbije njen zahtjev za razliku u iznosu od 32.847,15 kn, uz naknadu žalbenog troška tuženiku.

 

Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

 

Tužiteljičina je žalba djelomično osnovana, a tuženikova žalba nije osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

U ovoj parnici raspravljalo se i odlučivalo o različitim zahtjevima stranaka što ih one, u bitnome, temelje na sljedećim nespornim činjenicama;

- tužiteljica i tuženik sklopili su Kupoprodajni ugovor od 8. prosinca 2003., kojim je tuženik prodao tužiteljici poslovni prostor u prizemlju zgrade (hotela) u ulici Bana Jelačića u Vinkovcima površine 21 m2 za cijenu u iznosu od 310.000,00 kn, s ugovorenim rokom plaćanja kupoprodajne cijene do 29. prosinca 2003.;

- tužiteljica je tuženiku platila dio kupoprodajne cijene, plaćanjem sljedećih iznosa: 116.104,29 kn (15.000,00 EUR) 16. siječnja 2004., 5.000,00 kn 9. ožujka 2004., 6.000,00 kn 4. travnja 2005., 7.000,00 kn 27. svibnja 2005., 5.000,00 kn 10. listopada 2005. i 10.000,00 kn 3. siječnja 2006. – ukupno iznos od 149.104,29 kn;

- tuženik je protiv tužiteljice pokrenuo parnični postupak pred Općinskim sudom u Vinkovcima radi raskida ugovora i predaje prostora u posjed. U tom je postupku tužiteljica podnijela protutužbu koja je izdvojena u poseban parnični postupak pa se nakon što se Općinski sud oglasio nenadležnim, postupak po tom zahtjevu (kao o tužbenom zahtjevu) vodio pred prvostupanjskim sudom. U toj je parnici tuženik podnio protutužbu.

- presudom Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-385/07-9 od 3. svibnja 2007. utvrđeno je da je kupoprodajni ugovor raskinut i tužiteljici naloženo tuženiku predati u posjed poslovni prostor.

- tužiteljica je tuženiku predala predmetni prostor 3. rujna 2007.

- tužiteljica je bila u posjedu tog prostora od 15. siječnja 2004. do 3. rujna 2007. i koristila ga za obavljanje registrirane djelatnosti;

- tužiteljica je u prostor izvršila ulaganja ukupne vrijednosti u iznosu od 32.432,89 kn, sukladno procjeni stalnog sudskog vještaka, u postupku osiguranja dokaza pred Općinskim sudom u Vinkovcima poslovni broj R1-156/07.

 

              Tužbeni zahtjev

 

Tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje plaćanje iznosa od 188.537,18 kn, s tri različite osnove:

 

a) povrat plaćenog dijela kupoprodajne cijene u iznosu od 149.104,29 kn

 

Tuženik nije osporio obvezu povrata dijela kupoprodajne cijene tužiteljici s kamatama od primitka novčanih iznosa do plaćanja. U tom je dijelu pobijana presuda u točki I. izreke pravomoćna i nije predmet ispitivanja u žalbenom postupku.

 

Tužiteljica se u žalbi protivi dijelu odluke o sporednom zahtjevu koji se odnosi na plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 116.104,29 kn, smatrajući da ona ima pravo na kamate na taj iznos po stopi od 15% godišnje počevši od 1. siječnja 2006. otkad se u tom dijelu primjenjuje novi Zakon o obveznim odnosima.

 

To znači da je odluka o kamatama na taj iznos pravomoćna u dijelu točke I. izreke za razdoblje od 16. siječnja 2004. do 31. prosinca 2005., te od 1. siječnja 2008. nadalje, jer tužiteljica u žalbi spori pravilnost dosuđene joj kamatne stope na taj iznos za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007.

 

Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu, ovaj sud djelomično prihvaća žalbu tužiteljice, jer se u dijelu spornog razdoblja, od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007., primjenjuje jedinstvena kamatna stopa od 15% godišnje na sve novčane obveze, neovisno o valuti u kojoj je glavnica izražena, a potom kamatna stopa sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a.

 

Prvostupanjski sud je u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo, jer nije vodio računa o tome da se od 1. siječnja 2006. primjenjuje novi Zakon o obveznim odnosima, s time da se njegove odredbe čl. 26. st. 1. do 3. i čl. 29. st. 2. do 6. i st. 8. počinju primjenjivati od 1. siječnja 2008. Primjena odredbe čl. 22. st. 4. ZOO-a nije odgođena, kao ni odredba iz čl. 29. st. 1. ZOO-a prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate. S obzirom na to da su te zakonske odredbe stupile na snagu 1. siječnja 2006., nakon stupanja na snagu tog zakona, vjerovnik ima pravo na zatezne kamate po stopama propisanima Zakonom o kamatama i uredbama donesenima na temelju tog zakona, i to na sve novčane obveze neovisno o valuti glavnice, dakle i na glavnicu izraženu u kunama i u stranoj valuti. To znači da se do početka primjene stope zateznih kamata propisane odredbom čl. 29. st. 2. do 6. i st. 8. ZOO-a iz 2005. godine, odnosno do 31. prosinca 2007. (čl. 1165. ZOO-a iz 2005. godine), na zatezne kamate koje je dužnik u obvezi plaćati vjerovniku na temelju odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a, primjenjuju stope zateznih kamata propisane Zakonom o kamatama i uredbama.

 

Dakle, od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007., primjenjuje se kamatna stopa od 15% godišnje na sve novčane obveze, neovisno o valuti u kojoj je glavnica izražena. Od 1. siječnja 2008. stopu zateznih kamata treba odrediti prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena za odnose iz trgovačkih ugovora, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pogriješio kada je kamate u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. dosudio po pogrešnoj kamatnoj stopi. Zato se pobijana presuda u pobijanom dijelu točke I. izreke i u dijelu točke III. izreke za zatezne kamate za to razdoblje preinačuje i tužiteljici dosuđuje kamata po pravilnoj kamatnoj stopi od 15% godišnje, na taj iznos i za to sporno razdoblje (čl. 373. ZPP-a).

 

U preostalom se dijelu glede kamata na iznos od 116.104,29 kn, točka III. izreke pobijane presude potvrđuje (čl. 368. ZPP-a); tužiteljica u žalbi zapravo osporava pravilnost dosuđene joj kamatne stope na taj iznos za 2006. i 2007. godinu, a ne i za prethodno ili naknadno razdoblje.

 

b) vrijednost ulaganja u nekretninu u iznosu od 32.432,89 kn

 

Tužiteljica je tvrdila da je u nekretninu ulagala, zato što je smatrala da je ona njeno vlasništvo. Prvostupanjski je sud odlučio o tom dijelu zahtjeva na osnovi zaključka o naravi tih troškova kao onih koji nisu nužni ni korisni, te o kvaliteti njenog posjeda kao nepoštenog.

 

Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o naravi tih troškova, slijedom čega je pravilno o tom zahtjevu i odlučeno. Konačno, i razlog kojim tužiteljica opravdava ulaganje, u bitnome svodi na to da je ona smatrala da je nekretnina njena. Tužiteljica nije dokazala da je riječ o nužnim ili korisnim troškovima za predmetnu nekretninu, čak i u vrijeme njenog poštenog posjeda (čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a) i to je razlog pravilnog odbijanja tog njenog zahtjeva pa odluku u tom dijelu ovaj sud potvrđuje (čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a).

 

Međutim, ovaj sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o trajanju tužiteljičinog poštenog posjeda, mada ta okolnost sama po sebi, uzimajući u obzir narav uloženih troškova, ne utječe na odbijajuću odluku tog zahtjeva.

 

Iz dokumentacije u spisu i iskaza svjedoka N. G. koja je u tom prostoru prethodno obavljala trgovačku djelatnost tekstilnom robom, proizlazi da je taj prostor i prije predaje tužiteljici, bio u funkciji poslovnog prostora za trgovačku djelatnost. Tu okolnost nije osporila ni tužiteljica. Nadalje, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka građevinske struke, D. V., proizlazi koji su to troškovi, a koje je sud ocijenio da nisu nužni: demontaža postojećih ulaznih vratiju i izloga od drugog materijala, ugradnja nove alu-stolarije, postavljanje spuštenog stropa u koji je ugradila novu rasvjetu i zvučnike, nove keramičke pločice i skidanje prethodnih mramornih pločica, trošak bojanja.

              Odredbom čl. 164. ZV-a propisana je obveza poštenog posjednika predati stvar vlasniku ili ovlaštenoj osobi, ali pritom pošteni posjednik nije dužan dati naknadu za to što je stvar upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koji je vjerovao da mu pripada, a ne treba naknaditi niti ono što je pritom oštećeno ili uništeno (st. 1.). No, zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao i može zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni (st. 2.).

 

Dakle, vlasnik je dužan naknaditi troškove (nužne i korisne) savjesnom posjedniku, u mjeri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je takav posjednik od te stvari dobio. Ni pošteni posjednik ne može zahtijevati naknadu troškova koji nisu nužni ili korisni. Nužnost troškova za očuvanje te nekretnine kao i njihovu korisnost u smislu da je stvar objektivno dobila na vrijednosti i da joj je po tržišnim kriterijima vrijednost povećana - tužiteljica nije dokazala (čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a).

 

Dodati valja da naknadu nužnih troškova može zahtijevati čak i nepošten posjednik, ali samo ako bi oni bili nužni i vlasniku (čl. 165. st. 3. ZV-a). Niti o tome u spisu dokaza nema.

 

U odnosu na kvalitetu tužiteljičinog posjeda:

 

Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu pravo na posjed ne pripada, no poštenje prestaje čim posjednik sazna za to da mu pravo na posjed ne pripada (čl. 18. st. 3. ZV-a).

 

Načelno se posjed smatra poštenim dok se ne dokaže suprotno; ako je u tijeku spor, zasigurno se pošten posjed gubi i pretvara u nepošten posjed, najkasnije primitkom tužbe. Gubitak te kvalitete posjeda moguć je i ranije, kao u ovom slučaju, ali ne otkad ga je prvostupanjski sud ocijenio nepoštenim.

 

Tužiteljica je bila u posjedu prostora na osnovi kupoprodajnog ugovora i sudeći po tuženikovom postupanju koji je uredno primao djelomično ispunjenje njene obveze plaćanja kupoprodajne cijene, i nakon i unatoč proteku ugovorenog roka za plaćanje - ona nije imala razloga sumnjati u to da je ugovor na snazi. Ovaj sud ne nalazi osnove za zaključak da je u tom razdoblju tužiteljica imala dovoljno razloga sumnjati u to da joj pravo na posjed ne pripada. Međutim, nakon što je tuženik od nje zatražio predaju prostora u posjed i izjavio joj raskid kupoprodajnog ugovora zbog neispunjenja (neplaćanja cijene), više se ne može smatrati da je tužiteljičin posjed bio pošten. Tuženik je kao vlasnik zatražio povrat posjeda pa je primitkom izjave o raskidu ugovora sa zahtjevom za povrat prostora, tužiteljica saznala da joj pravo na posjed ne pripada. Za daljnje posjedovanje prostora tužiteljica nije imala ni valjanu osnovu, kako s osnove prava vlasništva, tako ni s osnove zakonitog korištenja (npr. zakup).

 

              Zato ovaj sud, drugačije od zaključka provstupanjskog suda, utvrđuje da je tužiteljica bila u poštenom posjedu sve do trenutka primitka tuženikove izjave o raskidu ugovora, 17. siječnja 2007. (list 75. spisa), a ne do nastupa ugovorenog roka plaćanja kupoprodajne cijene. Ugovoreni rok plaćanja kupoprodajne cijene je sam tuženik, primitkom zakašnjelih djelomičnih plaćanja bez ranijeg korištenja prava koja mu s osnove neispunjenja ugovora pripadaju, produljio; čini se da je riječ o takvom sastojku ugovora koji samim protekom vremena ne dovodi do raskida. Eventualno bi se moglo dvojiti o tome je li poštenje njenog posjeda prestalo primitkom tužbe (ožujak 2007.) ili primitkom izjave o raskidu ugovora (za što je ovaj sud našao dovoljno razloga smatrati to mjerodavnim trenutkom), ali nikako nema mjesta zaključku o prestanku poštenog posjeda u ovom slučaju, samim protekom ugovorenog roka za plaćanje kupoprodajne cijene.

 

Dakle, od 18. siječnja 2007. tužiteljičin posjed prostora kojeg je predala tuženiku 3. rujna 2007., bio je nepošten. Međutim, troškovi koje je ona ulaganjem u prostor imala, nisu takve naravi da bi joj pripadalo pravo na njihovu naknadu, jer ona nije uspjela dokazati da su ti troškovi bili nužni ili korisni.

 

c) naknada štete u iznosu od 7.000,00 kn

 

Tužiteljica smatra da joj je tuženik prouzročio štetu time što je imala troškove oko zahtjeva za kredit kojeg, međutim, nije uspjela realizirati. Tužiteljica je tvrdila da je htjela ostatak kupoprodajne cijene platiti kreditom kojeg nije uspjela realizirati, a razlog zašto ga nije uspjela realizirati jest taj što nije mogla upisati pravo vlasništva na toj nekretnini.

 

Ovaj sud prihvaća u cijelosti sva utvrđenja iznijeta u obrazloženju pobijane presude o tom dijelu zahtjeva, kao i zaključak prvostupanjskog suda o njegovoj neosnovanosti, budući da se ne nalazi osnove za postojanje tuženikove odgovornosti (čl. 375. st. 5. ZPP-a).

 

              Protutužbeni zahtjev

 

              Tuženik je postavio protutužbeni zahtjev kojim od tužiteljice zahtijeva plaćanje 196.918,25 kn, također s tri različite osnove;

 

a) naknada od koristi koje je tužiteljica ostvarila korištenjem prostora u iznosu od 187.331,00 kn

 

Tuženik je tvrdio da mu tužiteljica duguje naknadu za koristi od tog prostora, koja se odnosi na najam kojeg bi platila za takav prostor u to vrijeme i na toj lokaciji (4.514,00 kn mjesečno). Tužiteljica je nesporno bila u posjedu prostora od 15. siječnja 2004. do 3. rujna 2007. Tuženik je u prilog njegovim tvrdnjama o visini koristi koju je tužiteljica ostvarila korištenjem prostora bez naknade, dostavio ovjereni ugovor o zakupu poslovnog prostora približno iste površine za obavljanje uslužne djelatnosti u sporno doba na istoj lokaciji.

 

              Tužiteljica se toj tražbini usprotivila pozivom na čl. 164. ZV-a, tvrdnjom da je bila pošten posjednik, jer je nekretninu stekla kupoprodajnim ugovorom po kojemu je platila veći dio cijene. Uz navedeno, ona je tvrdila da stranke nisu sklopile ugovor o najmu, da nije dovoljno da tuženik samo tvrdi da je prostor mogao iznajmiti nego je potrebno i dokazati da se u to vrijeme on i mogao iznajmiti.

 

              Ovaj sud zaključuje da prvostupanjski sud o tom dijelu protutužbenog zahtjeva nije u cijelosti odlučio pravilno i da je propustio uzeti u obzir odlučne okolnosti.

 

              Kao što je prethodno obrazloženo, tužiteljica je do trenutka primitka tuženikove izjave o raskidu ugovora bila u poštenom posjedu prostora. Upravo iz tog razloga i za to razdoblje, ona tuženiku ne duguje naknadu za to što je tuđu stvar upotrebljavala i od nje imala koristi, primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovala da joj pripada (čl. 164. st. 1. ZV-a). Međutim, od trenutka kad je tužiteljičin posjed postao nepošten, primitkom tuženikove izjave o raskidu ugovora (čl. 18. st. 3. ZV-a), njena se prava i obveze ravnaju prema pravilima koja se primjenjuju na nepoštenog posjednika; isto se tako ravnaju i prava i obveze poštenog posjednika, i to u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada (čl. 165. ZV-a).

 

              Dakle, tuženik bi imao pravo na zahtjev sukladno sadržaju i dosegu vlasnika prema poštenom posjedniku (čl. 164. st. 1. ZV-a), eventualno za razliku koristi koje ne bi bile primjerene onom pravu na posjed za koje je ona vjerovala da joj pripada (vlasništvo). Takvih razlika tuženik ni ne potražuje niti to ističe, već smatra da mu tužiteljica duguje korist koju je ostvarila ne plaćanjem naknade za korištenje tog prostora.

 

              Obveza je nepoštenog posjednika, između ostalog, vlasniku naknaditi sve koristi koje je imao za vrijeme posjedovanja stvari (čl. 165. st. 1. ZV-a). Uzimajući u obzir vrijeme otkad je tužiteljica izgubila pošten posjed, tuženik bi s te osnove imao pravo na naknadu za korištenje njegove stvari nakon 17. siječnja 2007. pa do predaje prostora u tuženikov posjed. U ovoj parnici tuženik zahtijeva tu naknadu za razdoblje od siječnja 2005. do lipnja 2007., što mu je prvostupanjski sud neosnovano u cijelosti dosudio. Uzimajući u obzir obvezu nepoštenog posjednika, tuženik može od tužiteljice ostvariti naknadu za koristi što ih je ona imala za vrijeme nepoštenog posjedovanja tuženikove stvari, dakle od primitka izjave o raskidu ugovora pa do predaje prostora tuženiku.

 

Primjenom iznijetih pravila koja uređuju obvezu nepoštenog posjednika stvari, tuženiku pripada zahtijevano pravo na naknadu koristi za polovicu mjeseca siječnja 2007. u iznosu od 2.257,00 kn, te od veljače do kraja lipnja 2007. u iznosima od po 4.514,00 kn mjesečno s kamatama, primjenom pravilne kamatne stope. Visinu zahtjeva tuženik je potkrijepio odgovarajućim ispravama o uobičajenoj naknadi za korištenje takvog prostora u sporno doba, na toj lokaciji i za obavljanje iste djelatnosti.

 

Zato je točka V. izreke potvrđena za iznos glavnice u iznosu od 24.827,00 kn s te osnove, s kamatama po pravilnoj kamatnoj stopi (čl. 368. ZPP-a), a u preostalom dijelu glavnice s kamatama i u dijelu nepravilno zatraženih kamata po većoj kamatnoj stopi, preinačena odbijanjem tog protutužbenog zahtjeva (čl. 373. ZPP-a).

 

Naime, prvostupanjski je sud dosudio zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. po većoj kamatnoj stopi. Odredba čl. 29. ZOO-a je u pogledu stope zateznih kamata, zamijenila odredbe Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 72/02 i 153/04) koja je za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. propisivala godišnju stopu zatezne kamate u visini od 15%. No, za razdoblje od 1. siječnja 2008. nadalje, stopa zakonske zatezne kamate se pravilnom primjenom odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet (a ne osam) postotnih poena, jer nije riječ o kašnjenju u ispunjenju novčanih obveza neposredno proizašlih iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnoga prava.

 

b) režijski troškovi (4.394,25 kn i 4.114,10 kn)

 

Tuženik je od tužiteljice tražio da mu plati iznose od 5.231,25 kn i 4.356,00 kn, koliko je on platio s osnove režijskih troškova tog prostora u vrijeme njenog korištenja.

 

Tužiteljica je učinila nespornim visinu potraživanja po toj osnovi: iznos od 5.231,25 kn za utrošak struje od 15. siječnja 2004. do 31. siječnja 2005, te iznos od 4.356,00 kn za utrošak vode, odvoz smeća i komunalnu naknadu za razdoblje od 15. siječnja 2004. do 15. siječnja 2007. Ona se tom zahtjevu usprotivila isključivo isticanjem prigovora zastare kojeg je sud dijelom prihvatio (u tom je odbijajućem dijelu presuda pravomoćna; iznos od 837,00 kn za utrošak struje, iznos od 200,00 kn za utrošak vode, iznos od 23,00 kn za komunalnu naknadu i iznos od 19,00 kn za odvoz smeća, sve za siječanj i veljaču 2004).

 

              Tuženiku je dosuđena naknada režijskih troškova za utrošak struje u iznosu od 4.394,25 kn s kamatama od 31. siječnja 2005. te utroška vode, odvoza smeća i komunalne naknade u iznosu od 4.114,10 kn s kamatama od 15. siječnja 2007. U žalbi ona protivljenje toj odluci ničim ne obrazlaže, a s obzirom na njene prigovorne tvrdnje tijekom postupka, za ispitati ostaje je li prvostupanjski sud pravilno ocijenio njen prigovor zastare neosnovanim, u tom dijelu zahtjeva.

 

              Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda kao i iznijeta utvrđenja o predmetnom prigovoru (čl. 375. st. 5. ZPP-a) budući da nije protekao zastarni rok za postavljanje tog zahtjeva. Zato se i u tom dijelu pobijana presuda u dijelu točke V. izreke potvrđuje za iznos dosuđenih glavnica (ukupno 8.508,35 kn) s kamatama primjenom pravilne kamatne stope (čl. 368. ZPP-a), dok se u dijelu nepravilne kamatne stope preinačuje odbijanjem tog zahtjeva (čl. 373. ZPP-a, čl. 29. ZOO-a).

 

To znači da je točka V. izreke potvrđena za iznos od 24.827,00 kn ostvarene koristi i za iznos od 8.508,35 kn režijskih troškova, ukupno iznos od 33.335,35 kn (čl. 368. ZPP-a), dok je za razliku u iznosu od 162.503,90 kn s kamatama preinačena, odbijanjem tog zahtjeva (čl. 373. ZPP-a).

 

              Preostalo je odlučiti o troškovima tužiteljice i tuženika, za cijeli ovaj parnični postupak, uzimajući u obzir sve okolnosti od utjecaja na donošenje odluke o troškovima postupka, kako vrijednost pojedine parnične radnje i nužnost te radnje za ovaj postupak (čl. 154. i čl. 155. ZPP-a), tako i uspjeh s postavljenim zahtjevima.

 

Pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05 i 59/07 - za radnje poduzete do 11. prosinca 2009., te broj 148/09 za radnje poduzete nakon toga; dalje: OT), uzimajući u obzir troškove zatražene troškovnicima stranaka, tužiteljica ima pravo na naknadu ovih parničnih troškova:

- za sastav tužbe iznos od 2,500,00 kn po Tbr. 7.1. OT,

- za zastupanje na tri ročišta iznose od po 500,00 kn (19. lipnja 2007, 16. travnja 2009. i 27. travnja 2010, Tbr. 9.5. OT), za zastupanje na dva ročišta iznose od po 1.250,00 kn (5. veljače 2009. i 14. prosinca 2010., Tbr. 9.2. OT) te za zastupanje na šest ročišta u iznose od po 2.500,00 kn (9. prosinca 2008., 25. listopada 2010., 24. ožujka 2011., 13. travnja 2011., 18. svibnja 2011. i 1. lipnja 2011., Tbr. 9.1. OT),

- za sastav četiri podneska iznose od po 500,00 kn (12. veljače 2009., 2. lipnja 2009., 7. veljače 2011. i 25. svibnja 2011., Tbr. 8.3. OT),

- PDV po stopi od 22% za radnje poduzete do 1. kolovoza 2009. (8.250,00 kn i PDV od 1.815,00 kn), a potom na temelju Zakona o izmjeni zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj 94/09) po stopi od 23% (15.250,00 kn i PDV 3.507,50 kn),

- trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu iznose od po 1.850,00 kn kako je zatraženo (Tbr. 1.1. i 2.1. Tarife sudskih pristojbi; „Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11 i 112/12).

 

              Uzimajući u obzir uspjeh s tužbenim zahtjevom (79%), sukladno zatraženim troškovima, pripada joj trošak u iznosu od 25.692,77 kn. Pritom valja uzeti u obzir da je pravomoćno odlučeno o obvezi tuženika tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 8.220,00 kn (nepobijani dio točke II. izreke presude), što znači da preostaje još iznos od 17.472,78 kn.

 

              Tuženik ima pravo na naknadu ovih troškova:

- za sastav protutužbe iznos od 2.500,00 kn, Tbr. 7.1. OT,

- za zastupanje na tri ročišta iznose od po 500,00 kn (19. lipnja 2007., 16. travnja 2009. i 27. travnja 2010., Tbr. 9.5. OT), za zastupanje na dva ročišta iznose od po 1.250,00 kn (5. veljače 2009. i 14. prosinca 2010., Tbr. 9.2. OT-a) te za zastupanje na šest ročišta iznos od po 2.500,00 kn (9. prosinca 2008., 25. listopada 2010., 24. ožujka 2011., 13. travnja 2011., 18. svibnja 2011. i 1. lipnja 2011., Tbr. 9.1. OT),

- za sastav tri podneska iznose od po 500,00 kn (14. siječnja 2009, 21. veljače 2011. i 1. travnja 2011, Tbr. 8.3. OT).

- PDV po stopi od 22% za radnje poduzete do 1. kolovoza 2009. (7.750,00 kn i PDV od 1.705,00 kn), a potom po stopi od 23% (15.250,00 kn i PDV 3.507,50 kn).

- za trošak sudske pristojbe na protutužbu i presudu iznose od po 2.319,18 kn, kako je zatraženo (Tar. br. 1.1. i 2.1. Tarife sudskih pristojbi).

 

              Uzimajući u obzir uspjeh s protutužbenim zahtjevom (17%), sukladno zatraženim troškovima, pripada mu trošak u iznosu od 5.584,65 kn, što znači da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi razliku u iznosu od 11.888,13 kn (17.472,78 kn umanjeno za 5.584,65 kn).

 

Trošak žalbenog postupka tužiteljica nije zatražila pa preinakom svih pobijanih odluka kojima je prvostupanjski sud odlučio o parničnom trošku, odlučeno je o svim troškovima u tužiteljičinu korist, za iznos od 11.888,13 kn (čl. 373. ZPP-a).

 

U Zagrebu 10. ožujka 2015.