Broj: Rev-x 899/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. pok. M. iz V., kojeg zastupa punomoćnik F. B., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu B. iz Š., protiv prvotuženika V. d.o.o. V., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Ž., odvjetnik u Š., drugotuženika A. S. pok. Z. iz V., trećetuženice G. P., ž. S. iz Z.,  četvrtotuženice M. S. ud. B. iz V., i petotuženice M. V., rođ. Š. iz Š., radi utvrđenja prava vlasništva i upisa u zemljišne knjige, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-x-23/13-2 od 6. svibnja 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1749/11 od 8. studenoga 2012., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2015.

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-x-23/13-2 od 6. svibnja 2013. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

 

              »I. Tužitelj I. Š. sin pok. M. Š. je vlasnik za cijelo na nekretninama u K. O. V., čest. zem. 2714/1 i 2715 Z. U. 6062 K. O. V. koje nekretnine je stekao nasljedstvom prednika, slijedom čega je bez daljnje valjanosti uknjižba vlasništva ovih nekretnina na ime V. d.d. V., pa je tužitelj ovlašten da se naslovom ove presude knjiži kao vlasnik opisanih nekretnina, uz brisanje vlasništva s imena V. d.d. V., sve bez daljnje privole i sudjelovanja tuženika, u roku od 15 dana.

 

II. Dužan je tuženik ad. 1) V. d.d. naknaditi tužitelju trošak u iznosu 7.418,71 kn u roku od 15 dana.

 

Odbija se prijedlog za određivanje privremene mjere koji glasi:

 

"Određuje se privremena mjera osiguranja te određuje zabrana otuđenja i opterećenja čest. zem. 2714/1 i 2715 Z. U. 6062 K. O. V. s upisom ove mjere u zemljišne knjige za K. O. V., sve dok teče ova parnica."«

 

Drugostupanjskom presudom je preinačena prvostupanjska presuda tako što je navedeni tužbeni zahtjev na utvrđenje i upis prava vlasništva u korist tužitelja I. Š. uz brisanje prava vlasništva u korist prvotuženika odbijen.

 

Protiv navedene presude pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) reviziju je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj predlaže da se drugostupanjsku presudu ukine.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

             

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP stranke mogu podnijeti redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i/ili čl. 373.b ZPP.

 

U predmetnom slučaju drugostupanjski sud je prvostupanjsku presudu preinačio primjenom odredbe čl. 373.a ZPP iako se numerički pozvao na čl. 373. toč. 3. ZPP, budući da je odlučne činjenice utvrđivao uzimajući u obzir dokaze iz čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP, koje je drugačije vrednovao od prvostupanjskog suda, a zbog čega je u konačnici i donio drugačiji zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Predmet spora je, kako je već rečeno, zahtjev na utvrđenje prava vlasništva tužitelja na opisanim nekretninama, zbog čega je zatražen i upis prava vlasništva uz brisanje vlasništva u korist prvotuženika V. d.o.o. jer da je uknjižba prava vlasništva u korist tog tuženika bez važnosti.

 

Tužitelj se pritom kao temelj stjecanja u bitnome pozvao na nasljeđivanje iza svojih prednika, kao i fizičke diobe (ugovor o diobi od 1. veljače 1977. koji je poslije potvrđen ugovorom od 28. travnja 1994.).

 

S druge strane, prvotuženik V. d.o.o. izrazio je svoje protivljenje navodeći da su još rješenjem SO Š. od 20. srpnja 1989. broj UPI-08-1048/87 predmetne nekretnine, a riječ je o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu s još nekim nekretninama deposedirane u korist njenog pravnog prednika – G. r. o. V. iz V., koja je prema tvrdnji tog tuženika i stupila u posjed istih.

 

U postupku utvrđivanja naknade za deposedirano zemljište bivšem (zemljišnoknjižnom) vlasniku Z. S. isplaćena je naknada za deposedirano zemljište, a koja naknada je prema zapisniku od 29. rujna 1989. pod br. 1180/89 sporazumno utvrđena i isplaćena.

 

Ostali tuženici koji su pravni sljednici pok. Z. S. prema stanju spisa nisu se protivili tužbenom zahtjevu.

 

U takvim okolnostima, nalazeći da je tužitelj izvanknjižni vlasnik (a da to prije podruštvovljenja nije bio Z. S. kao osoba kojoj je isplaćena naknada za oduzeto građevinsko zemljište) te da su predmetne nekretnine bile u posjedu prednika  tužitelja pok. M. Š., kao i njegovog sina – tužitelja (zadnji ulomak 6. str. obrazloženja i prvi ulomak 7. str. obrazloženja prvostupanjske presude) prvostupanjski sud je prihvatio predmetni tužbeni zahtjev.

 

S druge strane, drugostupanjski sud polazeći od drugačije utvrđenog činjeničnog stanja:

 

- da je prednik prvotuženika stupio u posjed deposediranih nekretnina koje su predstavljale "nacionalizirano" građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu, te da su iste 1989. oduzete iz posjeda bivšeg vlasnika Z. S. za potrebe prednika prvotuženika te da je Z. S. kao bivšem vlasniku isplaćena naknada za oduzeto zemljište, visina koje je sporazumno utvrđena, zatim da je on preuzeo odgovornost za eventualno potraživanje trećih osoba te da se te nekretnine (osim manjeg dijela koji predstavlja javnu cestu) nalaze u posjedu prvotuženika, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio predmetni tužbeni zahtjev.

 

Izloženi zaključak za sada se ne može prihvatiti.

 

U prvom redu, drugostupanjski sud nije naveo razloge o tome na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak suprotan onom koji je zauzeo prvostupanjski sud o posjedovnom stanju glede spornih nekretnina (naravno, osim onog dijela preko kojeg je prešao javni put), time da tužitelj pored ostalog tvrdi da se dugi niz godina, uključujući svog prednika, nalazi u posjedu izgrađenog gospodarskog objekta na predmetnom zemljištu, što bar u tom dijelu i nije sporno.

 

Također, za sada nije prihvatljiv ni zaključak o Z. S. kao prethodnom vlasniku kraj činjenice da su se njegovi nasljednici očitovali o tome u korist tužitelja.

 

Nadalje, u pobijanoj presudi nije jasno naveden pravni temelj podruštvovljenja, osim što se spominje "nacionalizacija".

 

Budući da je riječ o građevinskom zemljištu, trebalo je s obzirom na vrijeme podruštvovljenja po svemu sudeći u prvom redu imati na umu odredbe čl. 4.a Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 53/90 – dalje: ZGZ).

 

Člankom 4.a st. 1. ZGZ bilo je propisano da po sili zakona prestaje društveno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni, a st. 2. istog članka da rješenje o utvrđivanju prava vlasništva fizičkoj ili pravnoj osobi donosi općinsko tijelo uprave nadležno za imovinsko-pravne poslove.

 

Prema tome, ako predmetno građevinsko zemljište nije privedeno namjeni, o čemu pobijana presuda također nema razloge, prvotuženiku je stupanjem na snagu odredbe čl. 4.a st. 1. ZGZ prestalo po sili zakona društveno vlasništvo na tom zemljištu (ako, kako je rečeno, nije privedeno namjeni).

 

Ovdje treba naglasiti da nije bio propisan nikakav rok za podnošenje rješenja po st. 2. čl. 4. navedenog Zakona, pa je ovlaštena osoba imala mogućnost primjene odredbe čl. 4.a kroz čitavo vrijeme važenja Zakona o građevinskom zemljištu.

 

Kako je stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima 1. siječnja 1997. ("Narodne novine" broj 91/96) odredbom čl. 394. st. 2. istog Zakona stavljen izvan snage Zakon o građevinskom zemljištu, to su i odredbe čl. 4.a istog Zakona prestale važiti stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

Stoga više nema mogućnosti da upravno tijelo donese rješenje u provedbi odredbe st. 1. čl. 4.a, kako je to propisano st. 2. čl. 4.a Zakona o građevinskom zemljištu.

 

Prvotuženiku je dakle društveno vlasništvo na građevinskom zemljištu, ako nije privedeno namjeni, prestalo po sili zakona, pa budući da upravno tijelo više nije ovlašteno donositi rješenje o provedbi ovakve zakonske odredbe, ovlaštenoj osobi stoje na raspolaganju druga pravna sredstva za ostvarivanje svojih vlasničkih prava. Stoga bi tužitelj pod pretpostavkom da je aktivno legitimiran za podnošenje tužbe bio ovlašten zatražiti uknjižbu prava vlasništva na temelju čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

Naime, odredbom čl. 364. st. 6. navedenog Zakona određeno je da osobe koje ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva upisat će pravo vlasništva nekretnina na temelju odluke suda, pošto dokažu da su iste bile izvanknjižni nositelji prava na nekretnini u društvenom vlasništvu.

 

Budući da drugostupanjski sud u svojoj presudi nije naveo razloge o odlučnim činjenicama u skladu prethodno izloženog, u postupku pred drugostupanjskim sudom ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP valjalo je ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje, u kojem će otkloniti postojanje izložene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Zagreb, 11. ožujka 2015.