Broj: Rev 647/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanovnić-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G. iz R., kojeg zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica u V., protiv tužene I. Š. iz T., koju zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4013/2013-2 od 11. travnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu poslovni broj P-225/12-78 od 3. svibnja 2013., u sjednici održanoj 11. ožujka 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužene I. Š.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

              „I/ Nalaže se tuženici I. Š. iz T., ... da tužitelju I. G. iz R., ... isplati naknadu za učinjena ulaganja na njenim nekretninama upisanim u zk. ul. 329 k.o. R. u iznosu od 240.768,85 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja, tj. 03. svibnja 2013.g. do isplate, po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate i to da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 18.750,00 kn sa zateznom kamatom po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, tekućom od dana presuđenja, tj. 03.svibnja 2013. godine do isplate, a sve u roku od 15 dana.

 

              II/ Tužitelj I. G. iz R., ... sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 5.607,00 kn se odbija.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužene i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju izjavljuje tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Ovaj sud kao revizijski sud ispituje pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom u granicama određeno navedenih razloga sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP).

 

Suprotno navodima tužene sud drugog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer odluka suda drugog stupnja sadrži jasne i razumljive razloge koji se mogu ispitati i koji odgovaraju stanju spisa te sadržaju isprava i zapisnika u spisu. Stoga kako presuda nije proturječna niti sadržava takve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati ovaj revizijski prigovor nije utemeljen.

 

Ostali prigovori koji bi se iz sadržaja revizije mogli razumjeti kao argumenti za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a u suštini osporavaju činjenična utvrđenja sudova nižeg stupnja koji prigovori u ovoj fazi postupka nisu dopušteni sukladno odredbi čl. 385. ZPP-a jer predstavljaju prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:

 

- da su predmetne nekretnine vraćene u vlasništvo tuženoj djelomičnim rješenjem Ureda za imovinskopravne poslove Županije Osječko-baranjske, Ispostave D. M. od 9. travnja 2002.,

- da su prije toga nekretnine bile društveno vlasništvo te vlasništvo Republike Hrvatske,

- da nekretnine čine C. R. s poslovnim zgradama, ekonomskim dvorištem u materijalnim grabama za eksploataciju zemlje za proizvodnju opeke,

- da je tužitelj nekretninu uzeo u zakup od prednika tužene G. D. M., Ugovorom o zakupu, na rok od 20 godina, koji ugovor je zaključen 26. svibnja 1998., a zakupnina je ugovorena u iznosu od 950,00 DEM mjesečno u protuvrijednosti hrvatske kune,

- da je tužitelj otkazao tuženoj ugovor o zakupu 28. prosinca 2006.,

- da je tužitelj na temelju usmenog odobrenja tajnika i gradonačelnika D. M. vršio ulaganja u predmetne nekretnine i osposobljavanje ciglane, radi proizvodnje opeke,

- da je tužitelj obavio radove prema nalazu i mišljenju vještaka u vrijednosti od 240.768,85 kn,

- da su Ugovorom o zakupu poslovnog prostora u vlasništvu G. D. M. tužitelju dane nekretnine u zakup u svrhu obavljanja djelatnosti proizvodnje opeke,

- da bi ostvario svrhu ugovora tužitelj je morao obaviti nužne radove da bi osposobio ciglanu za rad,

- da je zakupodavac Zaključkom od 4. prosinca 2000. dao pozitivno mišljenje i podržao program dogradnje i opremanja pogona za proizvodnju opeke C. R.,

- da je vrijednost uloženih radova na nekretnini koja je bila predmet ugovora o zakupu 240.768,85 kuna.

 

Odredbom čl. 152. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati da mu se u posjed vrati njegovo zemljište sa zgradom, a graditelj ima pravo od vlasnika tražiti naknadu ako je na to ovlašten pravilima obveznog prava.

 

I prema ocjeni ovog suda kada je tužitelj imao kako usmenu, a naknadno i pisanu suglasnost od ranijeg vlasnika i zakupodavca za izvedene radove kojima su na zemljištu koje je bilo predmet zakupa izgrađeni objekti za izradu cigle, on se ima smatrati savjesnim graditeljem, a tužena koja je stekla naknadno nekretninu u vlasništvo savjesnim vlasnikom jer je i njen prednik - zakupodavac bio savjesni vlasnik.

 

Kako nije sporno da je tužiteljica ostvarila svoje pravo na predaju u posjed nekretnine koja je predmet zakupa, to tužitelj kao savjesni graditelj ima pravo na naknadu vrijednosti izvedenih radova.

 

Stoga, kako se pravo graditelja na povrat uložnog procjenjuje po pravilima obveznog prava, to primjenom odredbe čl. 210 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 93/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 91/96 - dalje: ZOO) jer je dio imovine tužitelja prešao bez pravne osnove prešao na tuženu zajedno s zemljištem koje joj je vraćeno u postupku povrata oduzete imovine, pa kako nije moguće zgrade vratiti tužitelju to tužitelj ima pravo na naknadu vrijednosti izgrađenih objekata i sredstva uložnih na adaptaciju i osposobljavanje postojećih objekata u dosuđenom i u ovoj fazi postupka nespornom iznosu.

 

Zbog navoda revizije valja napomenuti da se u ovom postupku ne radi o institutu poslovodstva bez naloga (čl. 220. do čl. 225. ZOO-a) jer tužitelj kao zakupac nekretnine nije izvršenim radovima obavljao tuđi posao već je pristupio izgradnji i ulaganjima u svoju korist i za svoj račun da bi na nekretnini mogao obavljati gospodarsku djelatnost pa time se pravo tužitelja ne može procjenjivati primjenom odredbe čl. 224. ZOO-a.

 

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužene odbiti sukladno odredbi čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 11. ožujka 2015.