Broj: Rev 541/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinskog državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel u Zadru, protiv tuženice R. I. d.d. iz K., Republika Slovenija, koju zastupa punomoćnik M. M. i A. Š., odvjetnici u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1295/07 od 20. listopada 2009. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2498/04 od 26. veljače 2007., u sjednici održanoj 17. ožujka 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1295/07 od 20. listopada 2009. potvrđena je presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2498/04 od 26. veljače 2007. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Republika Hrvatska vlasnica čest.zem. 2816/2 u površini od 16.235 m² k.o. S., što je tuženik dužan priznati i trpjeti da se po pravomoćnosti ove presude provede uknjižba prava vlasništva u korist tužitelja, uz brisanje upisanog prava tuženika, te je ujedno naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 15.000,00 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava preloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno iste preinači i odbije tužbeni zahtjev i naknadi tuženiku troškove prema priloženom troškovniku, kao i troškove revizije.

 

              U odgovoru na reviziju tuženik se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije.

 

              Revizija je neosnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Postupajući u smislu prethodno navedene odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Drugostupanjska presuda, s obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata i primijenjenog materijalnog prava čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud, odgovarajući na žalbene prigovore koje je tuženik isticao i tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu i neobrazloženu odluku i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude.

 

              Dakle, drugostupanjski sud je odgovorio na odlučne žalbene navode tuženice, a dani razlozi nisu u suprotnosti s ispravama i dokazima u spisu, pa nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP.

 

              U reviziji tuženik zapravo iznosu svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvodi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

              Time što je utvrđene činjenice i provedene dokaze ocijenio drugačijim nego što to čini tuženik nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje tuženik ukazuje.

 

              Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je pravo tužiteljice na utvrđenje prava vlasništva na čest.zem. 2826/2 k.o. S. i uknjižbe prava vlasništva u njezinu korist uz brisanje upisanog prava vlasništva tuženice.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da je na nekretnini oznake čest. zem. 2816/2 pašnjak u površini 16232 m2 upisane u zk. ul. 1130 k.o. S., društveno poduzeće Združeno podetje I. K. steklo pravo korištenja na temelju kupoprodajnog ugovora 26. listopada 1971. ovjerenog pred Općinskim sudom u Zadru pod brojem Ov-2919/71 i zaključenog s prodavateljem A. M. pok. D. iz S.,

 

              - da je prema izvatku sudskog registra broj II RG 2964/02 Okružnog suda u Kranju u registar upisana tuženica kao poduzeće 1953., a 1961. s poslovnim se jedinicama organizirala u Združeno podjetje (udruženo poduzeće), da bi se potom, 1975. konstituirala organizacija udruženog rada, a 26. srpnja 1996. izvršila vlasnička pretvorba u R. I. K. d.d.,

 

              - da iz izvatka od 17. prosinca 2003. (list 4 spisa) slijedi da je čest. zem. 2816/2 pašnjak površine 16235 m2 upisane u zk. ul. 1402 k.o. S., s upisanim pravom vlasništva u korist tuženika, da je u listu B pod pr 5. prosinca 2002., Z 6549/08 stoji da se na temelju sporazuma o vlasničkom udjelu sklopljenog u travnju 2. ožujka 1994., aneksa sporazuma o vlasničkom udjelu sklopljenog 7. ožujka 2003., djelomičnog izvatka iz sudskog registra Okružnog suda u Kranju od 19. rujna 2002., Uredbe o objavi ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije od uređenju imovinsko-pravnih poslova (čl. 2. i čl. 4. - "Narodne novine" broj 15/99, 4/00, 45/00) i prijedloga uknjižuje pravo vlasništva u korist tuženika,

 

              - da iz izvatka od 15. prosinca 2001. (list 5 spisa) slijedi daje čest. 2816/2, pašnjak pov. 16235 m2 upisana u zk.ul. 1130 za k.o. S., s upisanim pravom vlasništva u korist društvenog vlasništva, uz upis prava korištenja u korist Združenog podjetja I. K.,

 

              - da iz dopisa Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja Republike Hrvatske od 5. srpnja 2002. upućenog tuženici (list 6 spisa) slijedi da je dopisom tuženika od 18. ožujka 1998. javnoj ustanovi "Park prirode T." dostavljena ponuda za prodaju nekretnina kampa u uvali M. u Parku prirode T. te prema prostornom planu uređenja Općine Sali na tom području nema građevinske zone,

 

              - da iz dopisa javne ustanove Park prirode T. od 28. studenog 1997. (list 30 spisa), slijedi da je čest. zem. 2816/2 k.o. S. u naravi ugostiteljski objekt, da se u katastarskom planu ne nalaze ucrtani objekti, da je dio objekata sagrađen do 1968., a veći dio iza toga, ali bez obzira na vrijeme granjanja niti jedan nema građevinsku dozvolu,

 

              - da iz rješenja Općinskog komiteta za prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Zadar od 28. lipnja 1989. (list 32 spisa) slijedi da se istim određuje rušenje objekta izgrađenog na D. o., T., investitora R. I. K. O. D. r. K., jer su objekti izgrađeni bez odobrenja za građenje a nalaze se u parku prirode T. koji nije građevinsko područje a što je utvrđeno Zakonom o parku prirode T. ("Narodne novine" SRH 14/88).

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženica strana osoba koja ne može biti vlasnik nekretnine na području koje je radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske proglašeno područje na kojem strane osobe ne mogu imati pravo vlasništva, te je tuženici ex lege stupanjem na snagu Zakona o zaštiti prirode ("Narodne novine" broj 30/94) prestalo vlasništvo na predmetnoj nekretnini i isto je zakonom preneseno u vlasništvo Republike Hrvatske, slijedom čega odbijaju tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 40. Zakona o zaštiti prirode, a u svezi sa čl. 358. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 37/99, 137/99, 22/00 i 73/00, 114/01 - dalje: ZVDSP).

 

              Tuženica u reviziji osporava takav zaključak nižestupanjskih sudova smatrajući da je stekla pravo vlasništva i na temelju Ugovora o imovinskopravnim odnosima između Republike Hrvatske i Slovenije koji je stupio na snagu 23. veljače 2000.

 

              Prema odredbi čl. 40. st. 1. Zakona o zaštiti prirode zemljište unutar granica nacionalnih parkova i parkova prirode na kojem pravo korištenja ili raspolaganja imaju društveno pravne osobe prenosi se u vlasništvo države, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Prema st. 3. istog članka vlasništvo na nekretninama koje se nalaze u zaštićenim dijelovima prirode mogu stjecati samo domaće pravne i fizičke osobe.

 

              Prema odredbi čl. 358. st. 1. ZVDSP strana osoba ne može biti vlasnikom nekretnine koja leži na području koje radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske zakonom proglašeno područje na kojem strane osobe ne mogu imati pravno vlasništva osim ako je zakonom što drugo određeno. Prema st. 2. istog članka stranoj osobi koja je stekla pravo vlasništva na nekretnini prije nego što je područje na kojem nekretnina leži proglašeno područjem iz st. 1. ovog članka, prestaje pravo vlasništva te nekretnine, a ona ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju.

 

              Kako iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da se čestica zemlje koja je predmet ovog postupka nalazi unutar granica Parka prirode T. na dan stupanja na snagu Zakona o zaštiti prirode 15. travnja 1994., a tuženica je u tom trenutku društveno pravna osoba registrirana u drugoj državi to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatili. Navedeno iz razloga što je vlasništvo na nekretninama koje se nalaze u zaštićenim dijelovima prirode mogu stjecati samo domaće pravne i fizičke osobe. Dakle,prijeporna nekretnina je postala vlasništvo Republike Hrvatske na temelju navedenog zakonskog propisa.

 

              Imajući na umu dakle činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, kao i sadržaj odredbe čl. 40. Zakona o zaštiti prirode i sadržaj odredbe čl. 358. ZVDSP strana osoba ne može biti vlasnikom nekretnine koja leži na području koje je radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske zakonom proglašeno područje na koje strane osobe ne mogu imati pravo vlasništva to se suprotni navodi revizije ukazuju neosnovanim.

 

              Radi se o isključenom području za koje je zakonom isključena mogućnost da stranici na njima stječu pravo vlasništva. U situaciji kada je strana osoba prije no što je neko područje proglašeno isključenim, stekla pravo vlasništva nekretnine koja se nalaze na tom području, a što je u konkretnom predmetu slučaj, na temelju zakona, njezino pravo vlasništva prestaje. U tom slučaju strana osoba ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju (čl. 358. st. 2. ZVDSP).

 

              Stoga činjenica sklapanja međudržavnog ugovora između Republike Hrvatske Republike Slovenije ("Narodne novine Međunarodni ugovori", broj 15/99) u kojem su dvije države riješile imovinskopravne odnose koji su nastali i prije i nakon uspostave državne neovisnosti ugovornih stranaka, 8. listopada 1991. Republike Hrvatske i 25. lipnja 1991. Republike Slovenije nema utjecaja na pravno uređenje odnosa u konkretnom predmetu.

 

              Stoga se suprotni navodi revizije ukazuje neosnovanim pa je reviziju valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 17. ožujka 2015.