Broj: Gž-651/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Oštarić Pogarčić, predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ivanke Maričić Orešković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice REPUBLIKE HRVATSKE, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravni odjel, uz sudjelovanje umješača na strani tužiteljice-protutuženice M. K. iz R. …, zastupanog po punomoćniku Đ. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika-protutužitelja P. O. iz P. …, OIB…, zastupanog po punomoćniku M. Z., odvjetniku iz R., radi iseljenja i predaje u posjed, rješavajući žalbu tuženika-protutužitelja P. O., izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-889/2013 od 21. listopada 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2015. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

Uvaženjem žalbe tuženika-protutužitelja P. O. p r e i n a č a v a  se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-889/2013 od 21. listopada 2014. godine u točkama 2. i 3. izreke i sudi:

 

I. Tužiteljica-protutuženica Republika Hrvatska-Ministarstvo, dužna je tuženiku-protutužitelju P. O. predati u posjed stan u R. …, šifra stana …, slobodan od osoba i stvari u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tužiteljici-protutuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tuženiku-protutužitelju P. O. parnični trošak u iznosu od 4.450,00 kn sa zakonskim zateznima kamatama obračunatim od dana proteka paricijskog roka pa do isplate po stopi od 12% godišnje a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana, dok se kao neosnovan odbija preostali dio zahtjeva tuženika-protutužitelja P. O. za naknadu parničnog troška, uključujući i preostali dio zahtjeva troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice Republike Hrvatske (dalje u tekstu tužiteljica) kojim je traženo da se tuženiku-protutužitelju P. O. (dalje u tekstu tuženik) naloži iseliti iz stana

 

u R., na adresi …, šifra stana … te ga slobodnog od osoba i stvari predati tužiteljici putem Ministarstva te nadoknaditi tužiteljici parnični trošak, sve u roku od 15 dana.

 

Točkom 2. izreke presude odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika sa sadržajem kao u točki I izreke ove presude i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

 

U točki 3. izreke prvostupanjske presude određeno je da svaka stranka snosi svoj trošak.

 

Protiv presude sadržane u točkama 2. i 3. izreke žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; u nastavku teksta: ZPP).

 

Žalba se u bitnome svodi na tvdnju da u konkretnom slučaju u kojem je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (dalje u tekstu ESLJP) utvrdio povredu prava tuženika na dom iz čl. 8. Konvencije o ljudskim pravima (dalje u tekstu Konvencija), pravna zaštita nije bila djelotvorna već je ostala iluzorna. Prema navodima žalbe takvim opstruiranjem izvršenja odluke ESLJP-a narušeno je pitanje pravne sigurnosti i vladavine prava te temeljnih načela ne samo Ustava RH već i same Konvencije. Tuženik tvrdi da ovakvo postupanje prvostupanjskog suda dovodi u pitanje djelotvornost hrvatskog pravosudnog sustava i pitanje djelotvorne provedbe Konvencije jer tužiteljica nije poduzela ništa da nakon utvrđivanja povrede konvencijskog prava tu povredu ispravi jer sama činjenica ponavljanja parničnog postupka nije dovela do učinkovitog izvršenja presude ESLJP-a. U tom pravcu osporava pravilnost zaključka suda prvog stupnja da, unatoč konstataciji o postojanju povrede na strani tužnika, ne postoji način kojim bi mu se povrijeđeno pravo moglo obeštetiti čime da sud smatra kako je dovoljno postojanje povrede „na papiru“ dok njezino ispravljanje da nije važno. Smatra tuženik da se time umanjuje svrhovitost ESLJP-a od kojeg osobe kojima je postupanjem pravosudnog sustava RH povrijeđeno neko od temeljnih ljudskih prava i sloboda, očekuju utvđivanje povrede tih prava i konačno obeštećenje u ponovljenom postupku, pri čemu ESLJP-a nije ovlašten samostalno pronaći način kako ispraviti pogreške postupanja hrvatskog pravosuđa već su sudovi RH dužni ukloniti postojeću povredu. Tuženik dalje u žalbi ukazuje da je dva puta u istome predmetu doveden u situaciju da se njegova prava povrijeđuju. Time nije ostvareno njegovo legitimno očekivanje da se nakon utvrđenja ESLJP-a pogreška ispravi u okvirima hrvatskog pravosuđa na način da se isti vrati u situaciju u kojoj se nalazio kada je povreda učinjena odnosno kada je prisilno iseljen iz predmetnog stana. Ističe da ne bi smio biti oštećen radi postojećeg odnosa tužiteljice i treće osobe koja se nalazi u predmetnom stanu jer tužiteljica da je htjela ublažiti posljedice učinjene povrede u tom pravcu trebala je urediti taj odnos na način da trećoj osobi ustupi adekvatan zamjenski stan u Zagrebu ili prizna istome troškove novčanih ulaganja. Tuženik ujedno smatra da je trebalo uzeti u obzir protek vremena u kojem je nakon tri odluke domaćih sudova koje mu nisu priznale pravo, uspio ishoditi utvrđenje povrede prava na dom pred ESLJP-a. U tom je vremenskom periodu od 10 godina morao osigurati egzistenciju i riješiti na drugi način stambeno pitanje svoje obitelj. Tuženik u žalbi osporava i odluku o troškovima postupka smatrajući da je sud u ovome slučaju trebao primijeniti odredbu čl. 156. ZPP-a o naknadi troškova po osnovi krivnje.  

 

Predlaže uvaženjem žalbe preinačiti presudu u pobijanom dijelu na način da se protutužbeni zahtjev prihvati u cijelosti podredno predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. 

 

Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

 

Žalba je osnovana.

 

Iz predmetnog spisa proizlazi slijedeće:

 

- tuženik je u posjed stana u R., …, stupio temeljem rješenja Komande garnizona br. 499-154-5 od 05. rujna 1991.g., prethodno napustivši posjed stana u P., R. S., na kojem je imao stanarsko pravo kao djelatna vojna osoba Jugoslavenske narodne armije (dalje JNA), koju službu je napustio po pozivu vlasti RH i stavio se na raspolaganje za službu u Hrvatskoj vojsci;

- sud prvog stupnja presudom poslovni broj P-1943/96 od 24. listopada 2000.g. po tužbi tužiteljice naložio je tuženiku iseliti iz toga stana te ga slobodnog od osoba i stvari predati tužiteljici u roku od 15 dana, uz utvrđenje da je tužiteljica kao nesporna vlasnica stana ovlaštena tražiti predaju stana u posjed jer ga tuženik drži bez valjanog pravnog osnova budući je u isti uselio temeljem odluke (pomenutog rješenja Komande garnizona) koja je donesena protivno čl. 1. i 3. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju RH („NN“ 36/91) i radi toga ništava te ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za stjecanje stanarskog prava kako je propisano čl. 59. st. 1. Zakona o stambenim odnosima („NN“ 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93);

- citirana je presuda potvrđena odlukom ovoga drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-923/01 od 19. rujna 2001.g.;

- tijekom ovršnog postupka kojeg je tužiteljica pred prvostupanjskim sudom pokrenula protiv tuženika pod poslovnim brojem Ovr-1916/02 radi predaje u posjed predmetnog stana, tuženik je na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi od 30. prosinca 2002.g., nakon što su  njegova žalba i prijedlog za odgodu ovrhe kao neosnovani odbijeni, iseljen iz predmetnog stana dana 28. listopada 2004.g.;

- po ustavnoj tužbi koju je tuženik podnio 01. veljače 2002.g. Ustavni sud RH je Odlukom poslovni broj U-III-202/2002 od 12. travnja 2007.g. ustavnu tužbu odbio prihvativši obrazloženja nižih sudova;

- u međuvremenu tuženik je u drugom parničnom postupku pred istim sudom prvog stupnja poslovni broj P-1065/05 pravomoćno odbijen s tužbenim zahtjevom da mu se prizna pravo na otkup predmetnog stana sukladno uvjetima iz Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („NN“ 43/92 -78/02) te sa zahtjevom da mu se nadoknadi šteta u visini od 473.962,05 kn;

- Presudom ESLJP-a od 21. lipnja 2011.g. koja je postala konačna 21. rujna 2011.g., donesena u predmetu O. protiv Republike Hrvatske po zahtjevu broj 48833/07 (dalje u tekstu Presuda ESLJP), između ostalog presuđeno je da u postupanju tužiteljice prilikom iseljenja tuženika iz predmetnog stana došlo do povrede čl. 8. Konvencije odnosno povrede tuženikova prava na dom;

- tuženik je sukladno odredbi čl. 428.a ZPP-a, koja regulira mogućnost ponavljanja postupka u povodu konačne presude ESLJP o povredi temeljnog ljudskog prava ili slobode, tražio ponavljanje parničnog postupka prihvaćanjem kojeg je rješenjem suda prvog stupnja od 28. veljače 2013.g. ukinuta pravomoćna presuda i rješenje istog suda poslovni broj P-1943/96 od 24. listopada 2000.g. kojom je tuženiku naložena predaja predmetnog stana u posjed;

- u ponovljenom postupku tužiteljica je povukla tužbu protiv tuženika radi predaje u posjed predmetnog stana obzirom na nespornu činjenicu da se tuženik više nije nalazio u njegovu posjedu, kojem se povlačenju tuženik protivio te je isti dana 16. rujna 2013.g. ustao protutužbom protiv tužiteljice radi predaje istog stana njemu u posjed;

 

 

- tuženik od dana 02. studenog 2004.g. s obitelji živi na sadašnjoj adresi u obnovljenoj roditeljskoj kući u mjestu P. na otoku K., čije je vlasništvo dijelom stekao nasljeđivanjem od roditelja a dijelom kupnjom suvlasničkog dijela od sestre;

 

- danas se u posjedu predmetnog stana u R., …, nalazi umješač na strani tužiteljice M. K., koji stan koristi od studenog 2004.g. temeljem odluke tužiteljice o dodjeli toga stana na korištenje.  

 

U ponovljenom parničnom postupku sud prvog stupnja zbog činjenice što je tužiteljica povukla tužbu a tuženik se tome protivio, meritorno odlučuje o tužbenom zahtjevu njegovim odbijanjem radi promašene pasivne legitimacije uz utvrđenje da tuženik nije u posjedu predmetnog stana pa se i ne može tražiti njegovo iseljenje radi čega nalazi neispunjenim pretpostavke iz odredbe čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("NN" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; u nastavku teksta: ZV).

 

Odlučujući o protutužbi tuženika sud prvog stupanja nalazi da ista nije osnovana niti kroz primjenu odredbi čl. 162. i 166. ZV-a uz utvrđenje da tuženik nije ni vlasnik niti pretpostavljeni vlasnik predmetnog stana a jednako tako ne nalazi protutužbeni zahtjev  osnovanim niti pozivom na Presudu ESLJP-a.

 

U tom pravcu prvostupanjski sud utvrđuje da postoji međunarodna obveza tužiteljice izvršiti svaku presudu ESLJP-a koja se na nju odnosi, u konkretnom slučaju da je tužiteljica bila dužna postupiti po točki 3. izreke Presude ESLJP-a (isplate novčanih iznosa) a u ostalom dijelu je tuženiku omogućeno ponavljanje postupka. Obzirom na nesporno utvrđenje da tuženik od 02. studenog 2004.g. ima prebivalište u P., …, na O. K. te da je ujedno i vlasnik obiteljske kući na tri etaže na toj adresi, sud nalazi da je navedena kuća sada dom tuženika.

 

Dalje utvrđuje da sama činjenica što je ESLJP-a našao da je došlo do povrede čl. 8. Konvencije ne znači samo po sebi da tuženiku mora biti predan u posjed upravo predmetni stan u kojem sada živi treća osoba M. K. kao neposredni posjednik kojem je stan dodijeljen na korištenje. Uvažavajući da su se okolnosti znatno promijenile u odnosu na donošenje ranije prvostupanjske presude te obzirom da odluku donosi po stanju stvari u vrijeme zaključenja glavne rasprave, imajući u vidu da tuženik protutužbenim zahtjevom traži od tužiteljice predaju u posjed upravo stana u R., … u kojem je sada treća osoba, obzirom da je tuženik vlasnik nekretnine u P. koja mu je sada dom, da je vlasnica predmetnog stana tužiteljica a tuženik nikada nije bio vlasnik istog stana već je iseljen na temelju zakonskih propisa RH, sud prvog stupnja ne nalazi da je najprikladniji način ispravljanja posljedica povrede čl. 8. Konvencije predaja u posjed tuženiku upravo predmetnog stana.

 

Pritom prvostupanjski sud smatra da nema zapreke da se tuženiku preda u posjed neki drugi odgovarajući stan a ne predmetni uzimajući u obzir činjenicu da tuženik ima u vlasništvu kuću u P. u kojoj živi dok M. K. nije stambeno zbrinut. Smatra da je trenutno interes tužiteljice u stambenom zbrinjavanju osoba koja nemaju riješeno stambeno pitanje a zaposlenici su državnih tijela RH iznad interesa tuženika koji ima u vlasništvu nekretninu što ne znači da tuženika ne treba obeštetiti na dugi način a ne predajom u posjed upravo utužene nekretnine. 

 

Stoga donosi pobijanu presudu kojom odbija protutužbeni zahtjev tuženika a odluku o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

Suprotno žalbenim navodima u donošenju pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, obzirom da ista ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a na koje neosnovano žalbom ukazuje tuženik.

 

U donošenju pobijanog dijela presude nije počinjena niti neka druga od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, relevantno činjenično stanje je potpuno utvrđeno, međutim prema stavu ovoga sud materijalno pravo je pogrešno primijenjeno kada je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika.

 

Odredba čl. 8. Konvencije određuje da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja (st. 1.) te da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava osim u skladu sa zakonom i ako je to u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih (st. 2.).

 

Nije sporno da je Presudom ESLJP-a u bitnome utvrđeno da se predmetni stan u kojem je tuženik živio od studenog 1991.g. do 28. listopada 2004.g., zbog dovoljne i trajne veze ima smatrati tuženikovim domom u smislu čl. 8. Konvencije, a što je bilo činjenično a ne pravno pitanje. Dalje je utvrđeno da iseljenje tuženika iz toga stana predstavlja miješanje u njegovo pravo na poštivanje doma, da su odluke nacionalnih sudova kojim je bilo naloženo iseljenje tuženika bile u skladu s domaćim pravom te da se je miješnjem težilo ostvariti legitimni cilj gospodarskog boljitka zemlje. Međutim, u konačnici je ocijenjeno da takvo miješanje nije bio razmjerno cilju koji se težilo ostvariti jer država nije dokazala nužnost takve mjere pri čemu je ESLJP-a cijenio i argumentaciju tuženika da je napustio službu JNA, odgovorio na poziv Hvratskih vlasti i stavio se na rapolaganje za službu u Hrvatskoj vojsci, da je prije nego se preselio u Rijeku imao stanarsko pravo na stanu u Postojni, da je u predmetnom stanu u Rijeci živio 13 godina, da je plaćao sve režije te da je u Ministarstvu radio u vremenu od listopada 1993.g. do 1994.g.

 

U konačnici Presude ESLJP-a navodi se da presuda kojom taj sud utvrdi povredu nameće tuženoj državi pravnu obvezu okončati povredu i ispraviti njezine posljedice te da ako nacionalno pravo dozvoljava ili dozvoljava samo djelomično ispravljanje tada ESLJP-a kroz odredbu čl. 41. Konvencije oštećenoj strani dosuđuje pravičnu novčanu naknadu koja mu se čini odgovarajućom. Međutim, obzirom na okolnosti slučaja te obzirom da nacionalno pravo predviđa kroz odredbe čl. 428.a ZPP-a ponavljanje postupka u odnosu na kojeg je utvrđena povreda, ESLJP-a je utvrdio da je najprikladniji način ispravljanja posljedica učinjene povrede upravo ponavljanje postupka kojem se prigovara. Stoga kako nalazi da domaće pravo dozvoljava takav ispravak smatra da nema potrebe tuženiku dosuditi bilo koji iznos na ime materijalne štete (koju je tuženik postavio s iznosom od 473.962,05 kn) već mu dusuđuje iznos od 2.000,00 EUR na ime pretrpljene nematerijalne štete i 2.060,00 EUR na ime troškova i izdataka.

             

U ovoj fazi žalbenog postupka još uvijek je sporno pitanje da li se prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva kojim tuženik traži predaju u posjed predmetnog stana zaustavlja daljnja povreda konvencijskog prava i otklanja njezina dosadašnja posljedica u skladu s međunarodno preuzetom obvezom tužiteljice u izvršenju Presude ESLJP-a.

               

Naime, odredba čl. 46.  Konvencije propisuje obvezatnost snaga i izvršenje presuda na način da u st. 1. predviđa obvezu visokih ugovornih stranaka da se podvrgnu konačnoj presudi ESLJP-a u svakom sporu u kojem su stranke.

Odredba čl. 428.a st. 3. ZPP-a propisuje da u sudovi dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi ESLJP-a kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.

 

              Dalje treba imati u vidu da je Odbor ministara, regulatorno i izvršno tijelo osnovano Statutom Vijeća Europe, nadležno za nadzor nad izvršenjem presuda ESLJP-a (čl. 46. st. 2. Konvencije) i za nadzor uvjeta prijateljskih rješenja (čl. 39. st. 4. Konvencije) donio 2006.g. Pravila za nadzor nad izvršenjem presuda i uvjeta prijateljskog rješenja. Primjenom tih Pravila nadzire se što su države stranke poduzele radi zaustavljanja daljnjih povreda konvencijskih prava i otklanjanja njihovih dotadašnjih posljedica. Pritom države stranke u prvom redu moraju poduzeti mjere u korist podnositelja zahtjeva za kojeg je ESLJP-a utvrdio da je žrtva povrede prava zajamčenog Konvencijom a cilj tih mjera je zaustavljanje povrede i, koliko god je moguće, otklanjanje njezinih posljedica.

 

Načelno i ESLJP i Odbor ministara smatraju da je najprimjereniji oblik pravedne zadovoljštine, osim plaćanja primjerene naknade, vraćanje u stanje koje je bilo prije povrede (restitutio in integrum), ako je to po naravi stvari moguće. To podrazumijeva poduzimanje pojedinačnih mjera koje država treba provesti da bi poništila posljedice povrede ljudskih prava koje oštećena strana trpi na način da se oštećena strana stavi u položaj u kojem bi bila da država nije povrijedila njena prava te zaustaviti kršenja koja traju.

 

U konkretnom slučaju pravilno zaključuje sud prvog stupnja da je za pružanje pravne zaštite relevantno stanje utvrđeno prilikom zaključenja glavne rasprave, međutim, u konkretnom specifičnom slučaju, a u svrhu poštivanja načela izvršenja presude ESLJP-a, stanje se ima vratiti u ono kakvo je bilo kada je tuženiku povrijeđeno pravo zaštićeno Konvencijom. To je stanje prema kojem se tuženik nalazio u posjedu predmetnog stana za kojeg je ESLJP-a utvrdio da je zbog dovoljnih i trajnih veza s tim stanom, predstavljao dom tuženika iz kojeg je prisilno iseljen. Radi navedenog zahtjev koji je postavio tuženik protutužbom je zapravo posljedica u međuvremenu nastalih promijenjenih okolnosti na koje tuženik nije utjecao a imaju cilj ispravljanje posljedica utvrđene povrede prava na dom jer jedino ponovnim stupanjem u posjed stana tuženikovo se stanje vraća u ono stanje u kojem je postojalo u vrijeme učinjene povrede.

 

Tužiteljica nesporno nije u neposrednom posjedu stana jer ga je prema stanju spisa dala na korištenje umješaču M. K. - Hrvatskom ratnom vojnom invalidu. Međutim, tužiteljica je kao vlasnica stana jedina ovlaštena njime raspolagati kao i mnogim drugim stanovima u svom vlaništvu dajući ih u najam i korištenje zakonom predviđenim kategorijama osoba. Stoga prema pravnom mišljenju ovoga suda predmetni spor treba promatrati kroz odnos stranaka u ovome postupku. S jedne je strane tuženik kao pojedinac čije je pravo na dom povrijeđeno postupanjem tužiteljice i iseljenjem tuženika a da pritom tužiteljica nije vodila računa o razmjernosti te mjere. S druge strane je tužiteljica kao država koja raspolaže državnim aparatom, institucijama i pravnim mogućnosti u raspolaganju svojom vrijednom imovinom, među kojima su i brojni stanovi.

 

Stoga tužiteljici na raspolagnju stoje mogućnosti kojima može ispraviti posljedice nastale povrede prava na dom na što ju obvezuje Konvencija koju je ratificirala a da pritom ne dođe do novih povreda kako oštećene osobe tako niti drugih osoba. 

 

Ovdje se misli prvenstveno na umješača M. K. koji od studenog 2004.g. s obitelji živi u predmetnom stanu a što sud prvog stupnja u pobijanoj presudi pravilno apostrofira. U takvoj situaciji ovaj sud smatra bitnim primijetiti da iz stanja spisa proizlazi kako imenovani umješač ne postavlja svoj zahtjev za držanjem predmetnog stana u posjedu  smatrajući ga svojim domom te je u tom smislu pristao s obitelji preseliti u zamjenski stan čak u drugi grad - Z., prigovori umješača usmjereni su na ostvarivanje obvezno pravnog zahtjeva prema tužiteljici.

 

Naime, iz stanja spisa proizlazi da je stambeno zbrinjavanje umješača M. K. bilo nadomak rješenja jer iz pismene korespondencije Ministarstva i Ministarstva proizlazi da tužiteljica smatra predaju u posjed tuženiku predmetnog stana u Rijeci svojom zakonskom obvezom, da je u svrhu ispunjenja te obveze poduzela stanovite korake koji su vodili ka mirnom rješenju spora i stambenom zbrinjavanju umješača M. K. drugim stanom u Z., …, te vraćanju predmetnog stana u R.. … u posjed tuženiku u kojem pravcu je dana 23. siječnja 2014.g. zaključen Sporazum između pomenutih Ministarstava RH o zamjeni stanova. Dalje iz spisa proizlazi da zbog zahtjeva umješača, izvansudski način rješavanja spora nije realiziran te da umješač do određenog datuma 20. lipnja 2014.g. nije napustio predmetni stan u R.. Isti tvrdi kako zamjenski stan u Z. treba urediti da bi se u njemu moglo živjeti te da ujedno ima određena novčana potraživanja nastala s osnova ulaganja u stan u R. a stim u svezi i pravo zadržanja toga stana radi osiguranja naplate zahtjevanog iznosa, što mu tužiteljica nije priznala.

 

Ovaj sud smatra bitnim utvrditi da je tužiteljica kao država za koju je ELJP-a utvrdio da je već jednom počinila povredu prava tuženika na dom, svojim postupanjem te neadekvatnim rješavanjem pitanja umješača M. K., zapravo ponovno dovela do situacije da tuženik ne može ostvariti popravljanje štetnih posljedica utvrđene povrede.

 

Tuženik je u zaštitu svoga prava bio prisiljen ustati protutužbom za predaju predmetnog stana u posjed jer je upravo taj stan nekada bi njegov dom pri čemu je bitno da isti ne raspolaže odlukom ili aktom osnovnom kojeg bi mogao potraživati neki drugi stan niti mu je radi naprijed iznesenih razloga ispravljanje posljedica povrijeđenog konvencijskog prava na odgovarajući način pruženo, pri čemu treba imati u vidu da je u drugom parničnom postupku odbijen sa zahtjevom na priznavanje prava na otkup stana te sa zahtjevom za isplatu naknade štete u iznosu od 437.962,05 kn.

 

              Prema mišljenju ovoga suda ne može se tuženiku spočitati činjenica stjecanja vlasništva na drugoj nekretnini u kojoj živi više od deset godina i koja je sada zasigurno zbog proteka vremena, trajnosti i povezanosti njegov novi dom. Tuženik je nakon iseljenja u ovršnom postupku a u očekivanju zaštite svoga prava, bio prisiljen osigurati daljnju egistencije svoje obitelji odosno supruge i dvoje djece te pronaći drugo stambeno rješenje, što ne umanjuje njegovo pravo na ispravljanje posljedica utvrđene povrede na način kako je to tuženik zahtijevao a ovaj sud našao osnovanim.

 

Stoga imajući u vidu da je u svim drugim pravnim postupcima u kojima je pokušao ispraviti posljedice povrede svoga prava tuženik odbijen, ovaj sud smatra da će predajom predmetnog stan u posjed tuženiku kako on to zahtjeva protutužbenim zahtjevom stanje biti vraćeno u ono kakvo je bilo u vrijeme utvrđene povrede na koji će se način ispraviti njezine posljedice.

 

Ovo je u konačnici obveza tužiteljice kao tužene strane nametnuta presudom ESLJP-a od 21. lipnja 2011.g. u predmetu O. protiv Hrvatske a iz stanja spisa proizlazi da tužena država ima imovinu i pravne mehanizme da utvrđenu povredu na zahtijevani način ispravi kao primjer pozitivnog učinka Presude ESLJP-a.

 

Radi navedenog presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu valjalo je preinačiti prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva tuženika.

 

Budući da je donošenjem predmetne drugostupanjske odluke tuženik uspio u ovome postupku, valjalo je istome sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a dosuditi troškove postupka koji su mu nastali od trenutka ulaganja protutužbe podnesene dana 16. rujna 2013.g. Temeljem odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12 - dalje u tekstu Tarifa) tuženiku je priznato za zastupanje po punomoćniku jednokratna nagrada u iznosu od 2.000,00 kn (Tbr 7. toč. 2. alineja 3. Tarife) uvaćano za 500,00 kn na ime 25% PDV-a (Tbr. 42. Tarife) te iznos od 400,00 kn na ime sudske pristojbe na protutužbu, što ukupno iznosi 2.900,00 kn. Za sastav žalbe s kojom je tuženik u cijelosti uspio, njegovom punomoćniku pripada jednokratna nagrada u visini od 600,00 kn (Tbr. 10. toč. 3. Tarife) uvećano za 150,00 kn na ime 25% PDV-a (Tbr. 42. Tarife) te iznos od 800,00 kn na ime sudske pristojbe na žalbu, što ukupno iznosi 1.550,00 kn.

 

Stoga je tuženiku ukupno dosuđen iznos od 4.450,00 kn na ime parničnih troškova dok je s ostatkom zahtjeva s ovog osnova isti odbijen. To stoga što u odnosu na žalbeni postupak trošak nije zatražen u skladu s važećom Tarifom dok odluka donesena u ovršnom postupku poslovni broj Ovr-1916/02, čije troškove tuženik također traži, nije bila predmet preispitivanja ovoga suda po žalbi tuženika. U odnosu na troškove postupka po tužbi u predmetu poslovni broj P-1943/96, isti nisu priznati tuženiku iz razloga što iz stanja spisa proizlazi kako je u pogledu podmirenja tih troškova kao i onih iz parničnog predmeta poslovni broj P-1065/05 te ovršnog postupka poslovni broj Ovr-1916/02 tuženik s tužiteljicom neposredno prije ulaganja protutužbe postigao sporazum dana 12. kolovoza 2013.g. (list 173 spisa) kojim se obvezao da neće potraživati povrat uplaćenog parničnog troška u ovome predmetu koji je prije imao poslovni broj P-1943/96. 

 

              Slijedom svega obrazloženog, odlučeno je kao u izreci pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP-a.             

 

              Prvostupanjska presuda u točki 1. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjana.

 

U Rijeci, 18. ožujka 2015. godine