Broj: Gžx-28/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao sutkinje izvjestiteljice i Nade Krnjak, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B., OIB:… iz P., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva J., M. i L. j.t.d. iz D., kao  punomoćnici, protiv tuženika P. S., OIB:… iz R., kojeg zastupaju odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. U. i M. K. iz D., kao punomoćnici, radi predaje u posjed i isplate, te u pravnoj stvari tuženika protiv tužitelja, radi utvrđenja prava vlasništva, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 12. prosinca 2014.g. broj: 3 P.141/2013, u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2015. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj: 3 P.141/2013 od 12. prosinca 2014.g.

             

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč.I. izreke tuženik je pod prijetnjom ovrhe dužan predati tužitelju u isključivi posjed dio nekretnine zemljišnoknjižne oznake kat.čest. 427/99 k.o. C. (ranije zemljišnoknjižne oznake čest.zgr. 521 k.o. C.) koja u naravi predstavlja zgradu mješovite uporabe i dvorište i to baš poslovni prostor površine 25,02 m2 na adresi C. koji se nalazi u prizemlju zgrade lijevo – istočno tj. uz čest.zgr. 220 k.o. C.. Toč.II. izreke tuženik je dužan isplatiti tužitelju za period od 01. kolovoza 2005. do 31. ožujka 2006.g. te za period od 01. svibnja 2008.g. do 31. kolovoza 2011.g. za svaki mjesec u tim periodima novčani iznos od po 2.071,65 kn koji dospijevaju 10-tog u mjesecu za tekući  mjesec, te zakonske zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

Toč.III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tuženika (protutužitelja) kojim traži da se utvrdi vlasnikom poslovnog prostora koji se nalazi u prizemlju zgrade mješovite uporabe izgrađene na kat.čest. 427/99 zk.ul. 854 k.o. C. (prijašnja čest.zgr. 521 k.o. C.) površine 25,02 m2 kojem poslovnom prostoru pripada i srazmjerni suvlasnički dio zajedničkih uređaja i dijelova zgrade te da je tužitelj dužan trpjeti da tuženik zatraži i u zemljišnim knjigama suda postigne uknjižbu prava vlasništva glede tog poslovnog prostora i srazmjernog idealnog suvlasničkog dijela zajedničkih uređaja i dijelova zgrade, a ujedno je tuženik odbijen sa zahtjevom da mu tužitelj naknadi troškove postupka.

Toč.IV. izreke tuženik je dužan isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 16.652,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate.

Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl.353. st.1. toč.1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH - dalje: ZPP) s prijedlogom ovom sudu da pobijanu presudu preinači, a podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na žalbu tužitelj se protivi svim navodima žalbe smatrajući ih potpuno neutemeljenima te predlaže žalbu tuženika odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Žalba tuženika nije osnovana.

Vlasničkom tužbom tužitelj zahtijeva od tuženika predaju u isključivi posjed dijela svoje nekretnine, u naravi poslovni prostor u prizemlju zgrade mješovite uporabe površine od 25,02 m2 sagrađene na kat.čest. 427/99 k.o. C. i naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja istog poslovnog prostora dok tuženik protutužbom zahtijeva da se utvrdi vlasnikom tog poslovnog prostora i da tužitelj trpi uknjižbu njegovog prava vlasništva u zemljišnu knjigu.

 

Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, a ujedno i o neosnovanosti protutužbenog zahtjeva tuženika prvostupanjski sud temelji na ocjeni tijekom postupka svih provedenih dokaza iz kojih utvrđuje sljedeće, za predmet spora, odlučne činjenice:

 

-          da nije sporno da je ranija oznaka predmetne nekretnine bila čest.zgr. 521 k.o. C. dok sada nosi oznaku kat.čest. 427/99 upisana u zk.ul. 854 k.o. C. te da je predmetni poslovni prostor površine 25,02 m2;

-          da nije između stranaka sporno da je predmetni poslovni prostor u suposjedu parničnih stranaka;

-          da je tužitelj uknjižen u zemljišnoj knjizi kao vlasnik čest. zem. 427/99 upisane u zk.ul. 854 k.o. C. u naravi dvorište i zgrada mješovite uporabe, a što proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka suda od 27. listopada 2014.g.;

-          da je B. K., sestra V. S., ranije vlasnice predmetne nekretnine koja je preminula 2004.g. u Z. B. u BIH i ujedno njezina nasljednica temeljem rješenja Općinskog suda u Dubrovniku donesenog po povjereniku tog suda javnom bilježniku A. S., od 11. studenog 2004.g. pod posl. br. O.363/2004. godine, prodala tužitelju M. B. cjelinu čest. zgr. 521 i cjelinu čest. zem 427/99, sve k.o. C. dana 22. srpnja 2005.g., o čemu su sastavili pismeni ugovor na kome je po javnom bilježniku ovjeren potpis prodavateljice;

-          da je rješenjem Komisije Općine K. za privremeno preuzimanje i upravljanje određenom imovinom od 25. rujna 1997.g. kuća vlasništvo V. S. u C., dana privremeno u posjed i na korištenje Z. M., policajcu koji je istu koristio još i prije donošenja tog rješenja od studenog 1992.g. pa sve do siječnja 2005.g.;

-          da tuženik nije zaključio kupoprodajni ugovor sa tadašnjom vlasnicom V. S. za predmetni poslovni prostor ni 1989.g. kako tvrdi, ni bilo kada prije ili kasnije zbog čega nema valjani pravni osnov držati ga u faktičnom  suposjedu sa tužiteljem,

 

te na temelju prednje iznesenih činjeničnih utvrđenja zaključuje da tužitelj kao vlasnik cijele nekretnine kat.čest. 427/99 pa tako i predmetnog poslovnog prostora koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na toj čestici sukladno odredbi čl.161. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 - dalje: ZV) ima pravo zahtijevati od tuženika koji posjeduje dio njegove nekretnine da mu preda svoj suposjed tog dijela, u naravi poslovni prostor površine od 25,02 m2 budući je dokazao da je taj poslovni prostor njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom suposjedu, a što su pretpostavke određene odredbom čl.162. st.2. ZV-a za ostvarenje prava da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed, dok tuženik nije dokazao da bi on bio vlasnik tog poslovnog prostora a niti da ima pravo na posjed istog.

 

              Materijalnopravno stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa prvostupanjski sud temelji na odredbi čl.155. u svezi čl.189. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO/91) za razdoblje do 2006.g. te na odredbi čl.1046. u svezi č.1089. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11 -  dalje: ZOO/05) za razdoblje nakon 01. siječnja 2006.g. obzirom da između parničnih stranaka nije bilo sporno da je u naprijed navedenom utuženom razdoblju tuženik bio u suposjedu predmetnog poslovnog prostora kojeg si svojata čime je tužitelja spriječio u ostvarivanju dobitka koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari davanjem u zakup istog a koje ostvarenje je spriječeno radnjom tuženika kao štetnika. 

 

              Visinu izgubljene zarade prvostupanjski sud utvrdio je iz obavijesti Porezne uprave u D. prema kojoj visina zakupnine za predmetni poslovni prostor na adresi T. C. iznosi 82,80 kn po m2.

 

              Iznesena činjenična utvrđenja kao i materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda pravilnim prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

 

              Naime, žalbom tuženik osporava način na koji je prvostupanjski sud ocijenio provedene dokaze tvrdeći da zaključak kojim usvaja tužbeni zahtjev tužitelja i odbija njegov protutužbeni zahtjev taj sud temelji isključivo na iskazu tuženika uz put se osvrnuvši na svjedočenje P. M. dodajući da je on „svjedok po narudžbi“ ne obrazloživši taj svoj stav, a da takvim nije ocijenio iskaz svjedoka D. B. koji je zakupnik susjednog poslovnog prostora i direktno zainteresiran za ishod spora te iskaz M. B. kćeri tužitelja. Unatoč uputama drugostupanjskih sudova iz ranijih ukidnih rješenja sud prvog stupnja da je propustio ocijeniti iskaze svjedoka Ć. S. i B. Š., a svoj iskaz koji je dao pred policijskim službenicima i pod sasvim drugačijim okolnostima opravdava svojom neukošću i nevičnim pravu. Tvrdi da sud olako ne prihvaća izjavu očevidaca kod sklapanja kupoprodajnog ugovora između sada pok. V. S. i njega, o tome kako i na koji način je taj ugovor sastavljen te da je isplaćena kupoprodajna cijena. Zaključno ističe da je sud bez dostatnog obrazloženje odbio pokloniti vjeru njegovim svjedocima.

 

              U odnosu na dio presude kojim je tuženik obvezan na plaćanje novčanih iznosa žalba ističe da je tuženikov posjed tj. suposjed zakonit jer je isti utemeljen na pravomoćnom rješenju istog suda pos.br. P-480/06, a glasi kao presuda Gž-2086/06 te da ga nije držao u posjedu na neutemeljen način. Smatra da i ukoliko bi bila točna tvrdnja da bio dužan platiti novčane iznose na ime izbjegle materijalne dobiti to ne bi bio iznos koji je naveden jer se radi o suposjedu prostora a ne čitavom prostoru, a ujedno tvrdi da tužitelj nije dokazao izmaklu dobit jer je koristio poslovni prostor jednako  kao i on ne nudeći ga nikome u zakup pa čak ni u vremenu kada je bio u njegovom isključivom posjedu.

 

Ispitujući pobijanu presudu u pravcu bitnih povreda odredaba parničnog postupka utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud temeljem odredbe čl.365. st.2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a niti je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.1. u vezi čl.8. ZPP-a na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik. Naime, ocjena dokaza pridržana je za prvostupanjski sud te taj sud o činjenicama koje će uzeti kao dokazane odlučuje prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud učinio te je stečeno uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima koji imaju pravnu i činjeničnu podlogu u cjelokupnoj procesnoj građi. Osnovano prvostupanjski sud odlučne činjenice za predmet spora nije temeljio na sadržaju pisanih izjava S. Ć. i B. Š. u  kojima potvrđuju da je S. Ć. bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora u vremenu od 1988. do listopada 1991.g. temeljem sklopljenog ugovora o zakupu s V. S. obavljajući u istom slastičarsku djelatnost budući bi time bilo povrijeđeno načelno usmenosti i neposrednosti iz čl.4. ZPP-a radi koje bitne povreda odredaba parničnog postupka je tuženik pobijao ranije presude donesene u postupcima koji su prethodili predmetnom postupku  i radi ostvarenja koje bitne povrede odredaba parničnog postupka je drugostupanjski sud ukidao te presude.

 

Neutemeljenim ocijenjen je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, nesporno je da je tužitelj stekao vlasništvo cijele predmetne nekretnine upisom svog prava vlasništva u zemljišnu knjigu na koji način se sukladno odredbi čl.119. st.1. ZV-a stječe vlasništvo nekretnina, a isto tako nesporno je da tuženik drži u suposjedu predmetni poslovni prostor s tužiteljem, dok je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da tuženik ne posjeduje valjani pravni osnov koji bi ga ovlašćivao na posjedovanje istog. Pozivanje tuženika na rješenje Općinskog suda u Dubrovniku broj:P-480/06 14. srpnja 2006.g. i rješenje Županijskog suda u Dubrovniku broj:Gž.2086/06 od 17. studenog 2006.g. kojom je nalaženo tužitelju, u tom predmetu tuženiku, da vrati tuženiku, u tom predmetu tužitelju, oduzeti suposjed predmetnog poslovnog prostora, bespredmetni su budući je u tom postupku tuženik zahtijevao posjedovnu zaštitu prema odredbama čl.24. st.1. ZV-a, dakle zaštitu posljednjeg mirnog suposjeda, a u takvim postupcima kako to i određuje odredba čl.22. st.2. ZV-a, sud pruža posjedovnu zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom.

 

Naprijed navedeni parnični postupak samo dokazuje da je tuženik u posjedu odnosno suposjedu predmetnog poslovnog prostora te da tužitelj objektivno i s opravdanim razlogom nije niti mogao raspolagati tim poslovnim prostorom za vrijeme od oduzimanja suposjeda, pa do vraćanja istog natrag u suposjed tuženiku, dakle za vrijeme vođenja sudskog postupka zbog smetanja posjeda, na način da isti bilo kome nudi i da u zakupni ugovorni odnos.

 

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj iznajmljivanjem predmetnog poslovnog prostora mogao ostvariti zaradu budući da navedeno proizlazi iz provedenih dokaza saslušanjem svjedoka D. B. koji je zainteresiran za zakup istog, a čiji iskaz ovaj sud ocjenjuje objektivnim i vjerodostojnim obzirom na nespornu činjenicu da je isti vlasnik picerije „D.“ u C. i drži u zakupu susjedni poslovni prostor od 26,22 m2, a takvim ocijenjen je i iskaz svjedokinje M. B., iako je kćer tužitelja, budući da je životno uvjerljivo i logično da bi ista svoju djelatnost (vl. turističke agencije) obavljala u predmetnom poslovnom prostoru u vlasništvu oca koji je na atraktivnijem položaju od poslovnog prostora koji je zakupila u drugom dijelu grada i da bi mu plaćala zakupninu u iznosu od 2.000,00 kn mjesečno koliko i sada plaća za drugi zakupljeni poslovni prostor.

 

Kako je držanjem predmetnog poslovnog prostora u suposjedu i time onemogućavanjem tužitelju da istim raspolaže davanjem u zakup sukladno vlasničkim ovlastima tužitelju počinjena šteta koja se ogleda u sprečavanju povećanja njegove imovine (čl. 1046. ZOO/05 i čl.155. ZOO/91) u visini zakupnine utvrđenoj po prvostupanjskom sudu iz podataka Porezne uprave koju je objektivno mogao ostvariti iznajmljivanjem predmetnog poslovnog prostora, to su ostvarene sve pretpostavke odgovornosti za štetu te je tuženik temeljem odredbe čl 154. st.1. ZOO/91 za razdoblje do stupanja na snagu ZOO/05 i temeljem odredbe čl.1045. st.1.ZOO/05 nakon 01. siječnja 2006.g.  obvezan tužitelju naknaditi počinjenu mu štetu u vidu izgubljene zarade.

 

Slijedom iznesenog ni jedan od žalbenih razloga tuženika nije utemeljen  zbog čega je ovaj sud odbio njegovu žalbu kao neosnovanu i osnovom odredbe čl.368. st.1. ZPP-a potvrdio pobijanu presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno temeljio na odredbi čl.154. st.1. u vezi čl.155. ZPP-a.

 

U Varaždinu, 18. ožujka 2015. godine