Broj: Rev-x 209/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja B. T.₁ iz P., II. tužiteljice B. T.₂ iz P., III. tužitelja I. D. iz P., i IV. tužiteljice M. D. iz P., koje zastupa punomoćnica S. K., odvjetnica iz K. S., protiv I. tuženika J. Ć. iz Z., i II. tuženika N. Š. iz P., koje zastupaju punomoćnici A. Z. i V. Z., odvjetnici iz P., radi utvrđenja uznemiravanja vlasništva i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-531/11-2 od 28. listopada 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-2293/08-137 od 21. lipnja 2010., u sjednici održanoj 31. ožujka 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika protiv odluke iz dijela stavka I. i stavka II. izreke presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-531/11-2 od 28. listopada 2011., a kojom je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim su tuženici obvezani solidarno isplatiti III. tužitelju i IV. tužiteljici 474.888,00 kn s pripadajućim i u izreci te presude određenim zateznim kamatama, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika u preostalom dijelu (podnesena protiv drugostupanjske presude o nenovčanom zahtjevu tužitelja i novčanom zahtjevu I. tužitelja i II. tužiteljice) odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, prihvaćen je tužbeni zahtjev:

 

1./ na utvrđenje da su I. tuženik i II. tuženik postupkom započinjanja nedopuštene izgradnje građevinskog objekta na k.č.br. 3636/5 k.o. P. uznemirili I. tužitelja i II. tužiteljicu kao vlasnike nekretnine k.č.br. 3636/6 i III. tužitelja i IV. tužiteljicu kao vlasnike nekretnine k.č.br. 3636/4 k.o. P. - pa im je zabranjeno svako takvo ili slično uznemiravanje tužitelja, sve dok ne pribave odgovarajuću građevinsku dokumentaciju,

 

2./ na obvezivanje tuženika da tužiteljima solidarno naknade štetu, i to isplatom I. tužitelju i II. tužiteljici 148.400,00 kn i III. tužitelju i IV. tužiteljici 474.888,00 kn, sve s zateznim kamatama „u visini određenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate počev od 5. studenog 1998. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana“,

 

- u stavku II. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika da zatvore sve otvore - prozore na istočnoj strani zgrade sagrađene na k.č.br. 3636/5 k.o. P. prema stambenoj zgradi III. tužitelja i IV. tužiteljice na k.č.br. 3636/4 k.o. P.,

 

- u stavku III. izreke, tuženici su obvezani naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka od 56.364,26 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen,

 

- u stavku IV. izreke, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška „u cijelosti“.

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tuženika te je:

 

- u stavku I. izreke, prvostupanjska presuda preinačena „u odnosu na sporedni zahtjev isplate zatezne kamate“ i određeno da zatezne kamate na dosuđene iznose naknade štete teku od 8. lipnja 2010. do isplate, i to u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena - dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata odbijen kao neosnovan,

 

- u stavku II. izreke, odbijena žalba tuženika "u preostalom dijelu" kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda "u pobijanom dijelu",

 

- u stavku III. izreke, odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja tuženici su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom - i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je da se drugostupanjska presuda „ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje“, podredno da se ista presuda preinači „na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije i naloži im da plate tuženicima trošak ove žalbe i u cijelosti parnični trošak“.

 

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija tuženika djelomično je neosnovana, a djelomično nije dopuštena.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 28. listopada 2011., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju je tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tuženici postupkom "započinjanja nedopuštene izgradnje građevinskog objekta na k.č.br. 3636/5 k.o. P. uznemirili I. tužitelja i II. tužiteljicu kao vlasnike nekretnine k.č.br. 3636/6 i III. tužitelja i IV. tužiteljicu kao vlasnike nekretnine k.č.br. 3636/4 k.o. P. - pa da im se slijedom toga zabrani svako takvo ili slično uznemiravanje - "sve dok ne pribave odgovarajuću građevinsku dokumentaciju", kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika da tužiteljima solidarno naknade štetu koju trpe u vidu posljedica tog uznemiravanja, i to isplatom I. tužitelju i II. tužiteljici 148.400,00 kn i III. tužitelju i IV. tužiteljici 474.888,00 kn - sve s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Prema odredbama čl. 37. ZPP-a (st. 1.) „ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.“ i (st. 2.) „Ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.“.

 

Na temelju odredaba čl. 35. ZPP-a, kada je za utvrđivanje prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora - uzima se u obzir (st. 1.) samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate (st. 2.) ne uzimaju u obzir osim ako ne čine glavni zahtjev.

 

S tim odredbama u svezi, a u situaciji kakva je u ovome predmetu, kada je istaknuto više tužbenih zahtjeva - koji proizlaze iz različitih osnova, dopuštenost revizije ocjenjuje se u smislu navedene odredbe čl. 37. st. 2. ZPP-a i (time) prema vrijednosti predmeta spora u odnosu na svaki od tih zahtjeva pojedinačno - a ne po njihovom zbroju, pa je za ocjenu dopuštenosti revizije podnesene protiv drugostupanjske presude o nenovčanom tužbenom zahtjevu na utvrđenje uznemiravanja vlasnika nekretnina i zabranu tuženicima daljnjeg uznemiravanja mjerodavna samo vrijednost predmeta spora u odnosu na taj zahtjev, konkretno: za dopuštenost revizije protiv drugostupanjske presude o tom zahtjevu mjerodavna je (u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a) vrijednost predmeta spora koju su tužitelji naznačili u tužbi.

 

Tužitelji su u tužbi naznačili vrijednost predmeta spora u jednom iznosu, i to na 10.000,00 kn - i ova se vrijednost (kao mjerodavna za nenovčani zahtjev svih tužitelja) tijekom postupka nije mijenjala.

 

S druge strane, a obzirom na naznačeni novčani tužbeni zahtjev I. tužitelja i II. tužiteljice, odluka o kojem je predmetom revizijskog osporavanja - na obvezivanje tuženika isplatiti ovima 148.400,00 kn s pripadajućim kamatama, u smislu odredbe čl. 35. st. 2. ZPP-a (jer se vrijednost predmeta spora u odnosu na novčane zahtjeve određuje neovisno od vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi: prema visini svakog od novčanih zahtjeva pojedinačno) za dopuštenost revizije u odnosu na taj novčani zahtjev mjerodavna je vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude (čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a): konkretno iznos glavnice tog usvojenog zahtjeva (148.400,00 kn).

 

Sukladno tome, revizija podnesena protiv drugostupanjske presude o nenovčanom zahtjevu i novčanom zahtjevu I. tužitelja i II. tužiteljice ne udovoljava zakonom propisanim pretpostavkama za njezinu dopuštenost kao redovne revizije po vrijednosnom kriteriju - obzirom da i vrijednost predmeta spora po tim zahtjevima pojedinačno (10.000,00 kn i 148.000,00 kn) ne prelazi 200.000,00 kn (vrijednost odlučnu za dopuštenost revizije).

 

Budući revidenti reviziju u odnosu na isti dio osporene presude nisu podnijeli pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a i na neko materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - a o rješenju kojeg bi pitanja ovisila odluka o predmetu spora, revizijski sud podnesenu reviziju ne može razmatrati u smislu te odredbe.

 

Stoga je valjalo (postupanjem na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a) reviziju tuženika u navedenom dijelu (podnesenu protiv drugostupanjske presude o nenovčanom zahtjevu i novčanom zahtjevu I. tužitelja i II. tužiteljice) odbaciti odlukom kao u izreci, u rješenju.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odlučeno o novčanom zahtjevu III. tužitelja i IV. tužiteljice revizija je dopuštena jer vrijednost pobijanog dijela presude (u visini utužene glavnice novčane svote, a u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP-a) u odnosu na nju prelazi 200.000,00 kn.

 

Revizijski sud revizijom osporenu presudu u odnosu na tu odluku o novčanom zahtjevu III. tužitelja i IV. tužiteljice ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenata, pobijana presuda u tome dijelu sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju revidenti revizijom ukazuju.

 

Navodi kojima revidenti osporavaju pravilnost utvrđenja visine vrijednosti objekta III. tužitelja i IV. tužiteljice i obim smanjenja te vrijednosti - i tvrde (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem) da „nikada nisu prihvatili predmetne nalaze i mišljenja“ vještaka (i na ove su "imali niz primjedaba", i to jer "vještaci nisu u obzir uzeli nepravilno i nikad provedenu parcelaciju" - tako da i međe između tih nekretnina nisu pravilno utvrđene, a trebalo je prihvatiti "da nije građeno na međi, već na zakonskom odstojanju od međe tužitelja"), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revidenti iznose svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza (koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana) i sugeriraju prihvaćanje činjeničnog utvrđenja kojeg oni nalaze ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) - te navode ovaj sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga neke postupovne povrede.

 

Revidenti pogrešno smatraju i da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njihov prijedlog za provođenje novog vještačenja - obzirom da su imali "sijaset izjavljenih primjedbi kao i nikad odgovorenih pitanja" na već dane nalaze i mišljenja vještaka, a da je i time što je takvog odbio počinio bitnu postupovnu povredu.

 

Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati prijedlog stranke za provedbu nekog dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranci mogućnost raspravljanja.

 

U odnosu na to za odgovoriti je da je u konkretnom slučaju revidentima raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što su pozivani na ročišta na kojima su mogli izjasniti se o provedenim dokazima i navodima III. tužitelja i IV. tužiteljice, odnosno time što im je dana prilika da predlože dokaze i da prigovaraju provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno sve ono što su predložili i što su time nezadovoljni ne mogu s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.

 

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti - i time što je nalaze s mišljenjima vještaka ocijenio valjano obrazloženim, ali i objektivnim, stručnim, sačinjenim savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine - pa i u dijelu osporavanim po tuženicima (tako da kraj takve ocjene nije potrebnim držao provođenje "novog vještačenja"), odnosno time što revidenti ocjenom dokaza nisu zadovoljni i smatraju da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje sadržaja odnosa s tužiteljima, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenata.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

U postupku koji je prethodio ovome, a u odnosu na prijeporni novčani zahtjev III. tužitelja i IV. tužiteljice, utvrđeno je:

 

- da je stambeno obiteljski objekt (kuća) u suvlasništvu III. tužitelja i IV. tužiteljice (svakog u ½ dijela) sagrađen na k.č.br. 3636/4 k.o. P. temeljem građevinske dozvole posl. br. 04-UP-I-85/1-1985 od 11. studenoga 1985., a izdane po Općinskom komitetu za urbanizam, katastar, građevinarstvo, komunalne i stambene poslove Općine Poreč,,

 

- da stanje izgrađenosti stambeno obiteljskog objekta (kuće) u suvlasništvu III. tužitelja i IV. tužiteljice na k.č.br. 3636/4 k.o. P. ne "izlazi iz okvira provedbenih odredaba i grafičkog dijela Izmjene i dopune provedbenog urbanističkog plana F." - na području kojeg se nalazi, sve iako i za izmjene izvršene na toj nekretnini nije ishođena dopuna (izmjena) građevinske dozvole niti je za kuću sagrađenu na njoj ishođena uporabna dozvola,

 

- da su podaci o k.č.br. 3636/4 k.o. P. u zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Poreču usklađeni s katastarskim podacima Državne geodetske uprave, područnog ureda za katastar P.: u zemljišnim knjigama k.č.br. 3636/4 upisana je kao kuća, dvorište i pašnjak s ukupno 681 m2, a u katastarskim operatima kao pašnjak s 41 m2, kuća s 140 m2 i dvorište s 500 m2,

 

- da stambeno obiteljski objekt (kuća) na k.č.br. 3636/5 k.o. P., a kojeg je II. tuženik sagradio na nekretnini I. tuženika na temelju građevinske dozvole od 13. siječnja 1989. (kojom je "dozvoljeno Ć. J. iz Z. građenje obiteljske stambene zgrade sa 2 stana podijeljena po vertikali površine 123,30 m2"), „nije izgrađen u skladu sa provedbenim odredbama i grafičkim dijelom Izmjene i dopune provedbenog urbanističkog plana F.“ - na području kojeg se nalazi, posebno obzirom da provedbeni urbanistički plan F. „ne predviđa podjelu planske markice br. … na dvije katastarske čestice“ - jer su k.č.br. 3636/5 i k.č.br. 3636/6 prema provedbeno urbanističkom planu F. planirane kao jedna čestica i "kao planska markica br. …": tijekom gradnje na nekretnini k.č.br. 3636/5 k.o. P. izvršene su „izmjene u odnosu na odobrenu projektnu dokumentaciju“ (prema kojoj dokumentaciji "gradnja na k.č. 3636/5 k.o. P. nije predviđena na međi parcele, niti kao dvojni objekt"), a za te izmjene „nije ishođena izmjena građevinske dozvole (s time da za kuću sagrađenu na toj čestici nije ishođena uporabna dozvola),

 

- da sada (tako) stambeni objekt na nekretnini k.č.br. 3636/5 graniči s nekretninom k.č.br. 3636/4 k.o. P. i nalazi se „dužinom od 18,01 m na istočnoj međi prema k.č.br.3636/4, a dužinom od 7,78 m na udaljenosti od 0,33 m do 0,38 m od istočne međe prema k.č.br. 3636/4 k.o. P.“ (iako je "planom PUP-a F. planirana udaljenost od međe od 3 m"), a sastoji se od dva funkcionalno odvojena dijela - u naravi dvojnog objekta "na zapadnom dijelu visine tri etaže do granice prema zapadnom susjedu" a na istočnom dijelu visine četiri etaže do granice prema istočnom susjedu: na objektu sagrađenom na istočnom dijelu nekretnine izgrađeno je jedanaest stanova - znatno više od dopuštenog, a izvedena su dva prozora po etaži ("što čini ukupno osam prozora te jedan mali prozorčić u podrumu"),

 

- da je tijekom gradnje kuće na k.č.br. 3636/5 k.o. P., u upravnom postupku tuženicima gradilište zatvoreno i zabranjena im je daljnja gradnja - ali tu zabranu tuženici nisu poštovali i nastavili su s gradnjom i konačno su objekt i dovršili: I. tuženik kao vlasnik nekretnine i II. tuženik kao investitor i graditelj stambenog objekta,

 

- da su gradnjom objekta na k.č.br. 3636/5 k.o. P. na opisani način, na međi (protivno onome što je predviđeno provedbenim urbanističkim planom i bez odobrenja tužitelja) tuženici prouzročili „značajno smanjenje osunčanja s jugozapadne i zapadne strane“ nekretnine III. tužitelja i IV. tužiteljice,

 

- da je zbog veće izgrađenosti na nekretnini k.č.br. 3636/5 i objekta sagrađenog na njoj - na samoj međi s nekretninom susjeda, sve protivno važećim planovima koji uređuju izgrađenost prijepornih nekretnina - ali i zbog povećanja broja stambenih jedinica u tome objektu u odnosu na broj ovih predviđen ispravama ishođenim za gradnju, „smanjen standard življenja“ na nekretnini III. tužitelja i IV. tužiteljice te „smanjena privatnost stanovanja i korištenja dvorišta“ na toj nekretnini - i time ujedno umanjena prometna vrijednost nekretnine III. tužitelja i IV. tužiteljice za 20%, odnosno za 474.888,00 kn.

 

Sporno je u revizijskom stupnju je su li tuženici svojim postupanjem (sagrađenim objektom na nekretnini k.č.br. 3636/5 k.o. P. izvan onog što im je bilo dopušteno, dakle protupravno izvedenom gradnjom - i uznemiravanjem vlasništva III. tužitelja i IV. tužiteljice) umanjili prometnu vrijednost nekretnine III. tužitelja i IV. tužiteljice - i pripada li tim tužiteljima pravo na naknadu štete koju zbog toga trpe.

 

Drugostupanjski sud je na temelju navedenih (činjeničnih) utvrđenja zahtjev III. tužitelja i IV. tužiteljice ocijenio osnovanim i (djelomičnim potvrđivanjem i djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovni i odlučan zaključak da su tuženici (II. tuženik kao izvođač radova na nekretnini I. tuženika) svojim postupanjem, time što su (ovdje bitno) uznemirili III. tužitelja i IV. tužiteljicu u vlasništvu njihove nekretnine te umanjili vrijednost te nekretnine za navedenih 20%, oštetili III. tužitelja i IV. tužiteljicu za tu umanjenu vrijednost - i da im pripada pravo na naknadu te štete.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

              Predmet spora valja raspraviti u smislu odredbe čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koja je preuzeta Zakonom o njezinom potvrđivanju ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst i 8/99 - ispravak), prema kojoj svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva - i nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava, ali i:

 

1./ primjenom odredbe čl. 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97 - 8/98 pročišćeni tekst, 113/00 - 124/00 pročišćeni tekst, 28/01 - 41/01 pročišćeni tekst, 55/01 i 76/10 - 85/10 pročišćeni tekst) kojom je nepovredivost prava vlasništva proklamirana jednom od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, a sve s temeljnim pravilom (iz smisla odredaba čl. 48. st. 1. i čl. 50. st. 1. Ustava) da je zabranjeno zadiranje u pravo vlasništva bilo oduzimanjem bilo ograničavanjem ovlasti koje predstavljaju sadržaj ovoga prava, i to neovisno radi li se o javnoj vlasti ili drugim osobama - nevlasnicima,

 

2./ primjenom Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list", broj 6/80 i 36/90) - koji je na snagu stupio 1. rujna 1980., preuzetim na temelju odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 - dalje: ZOVO-a) - kao zakona Republike Hrvatske, koji je stupio na snagu 8. listopada 1991., i to:

 

- odredaba čl. 42., prema kojima: (stavak 1.) "Ako treća osoba neosnovano uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način a ne oduzimanjem stvari, vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik može tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane.", (stavak 2.) "Kad je uznemiravanjem iz stava 1. ovog člana uzrokovana šteta, vlasnik ima pravo zahtijevati naknadu štete po općim pravilima o naknadi štete.", (stavak 3.) "Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.", sve u svezi

 

- odredbe čl. 5. stavak 1., prema kojoj: "Vlasnik nekretnine dužan je pri korištenju nekretnine suzdržavati se od radnji i otklanjati uzroke što potječu od njegove nekretnine, kojima se otežava korištenje drugih nekretnina (prenošenje dima, neprijatnih mirisa, topline, čađe, potresa, buke, otjecanja otpadnih voda i sl.) preko mjere koja je uobičajena s obzirom na prirodu i namjenu nekretnine i na mjesne prilike, ili kojima se uzrokuje znatnija šteta.",

 

3./ primjenom Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV-a), i to odredaba čl. 167., prema kojima: (stavak 1.) "Ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane.", (stavak 2.) "Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz stavka 1. ovoga članka, vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže.", (stavak 3.) "Kad je uznemiravanjem iz stavka 1. ovoga članka prouzročena šteta, vlasnik ima pravo zahtijevati naknadu štete po općim pravilima o naknadi štete.",

 

4./ primjenom Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO-a), koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), i to:

 

- odredbe čl. 154. st. 1., prema kojoj: „Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje“,

 

- odredbe čl. 155., a kojom je propisano: „Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).“.

 

Pritom valja poći:

 

- od osnove odgovornosti za štetu: da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu kumulativno moraju postojati i opće pretpostavke te odgovornosti, i to šteta te štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uzročna veza između štetne radnje i štete - sve uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu,

 

- od shvaćanja da je zaštita od uznemiravanja vlasništva, propisana navedenim odredbama čl. 42. ZOVO-a i čl. 167. ZV-a, moguća (obzirom da je to tim odredbama propisano) samo u slučaju da je uznemiravanje izvršeno "bespravno" odnosno "neosnovano",

 

- od pravomoćne presude kojom je već utvrđeno (iz smisla navedenih odredaba čl. 42. ZOVO-a i čl. 167. ZV-a) da su tuženici postupkom započinjanja nedopuštene izgradnje građevinskog objekta na k.č.br. 3636/5 k.o. P. uznemirili III. tužitelja i IV. tužiteljicu kao vlasnike nekretnine k.č.br. 3636/4 k.o. P., dakle da su uznemirili III. tužitelja i IV. tužiteljicu - i to nedopušteno (neosnovano ili bespravno),

 

- od shvaćanja da ta pravomoćna presuda s takvim utvrđenjem (iz njezine izreke) o neosnovanom ili bespravnom ("nedopuštenom") uznemirenju ne može biti predmetom revizijskog preispitivanja, pa to utvrđenje (o postojanju: štetne radnje i njezine protupravnosti, ali i o uzročnoj vezi između štetne radnje i štete - te o tuženicima kao subjektima obveznog odnosa odgovornosti za štetu) valja prihvatiti i kao činjenicu.

 

S prethodno navedenim u svezi, a obzirom da je jedna od osnovnih pretpostavki za naknadu štete i nastanak (postojanje) štete, III. tužitelj i IV. tužiteljica su da bi uspjeli u sporu - trebali dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) ono daljnje što tvrde i na čemu temelje tužbeni zahtjev: (u smislu odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZOO-a) da je zbog navedenih (utvrđenih) protupravnih radnji tuženika i njihovog uznemiravanja prouzročenog tim radnjama došlo do umanjenja njihove imovine (obične štete) - i visinu toga umanjenja (štete).

 

Budući da su to i dokazali (utvrđenjem razlike između ranije vrijednosti njihove nekretnine i sadašnje njene vrijednosti - kao činjenice "nastale" samo zbog bespravnog uznemiravanja po tuženicima, zbog njihove bespravne gradnje - na kojoj ustraju i pored spoznaje da je bespravna i njima zabranjena i da u bitnome vrijeđa stečena prava njihovih susjeda: sadržaj prava vlasništva III. tužitelja i IV. tužiteljice na njihovoj nekretnini s pravom da je koriste i njome raspolažu i u njenoj prometnoj vrijednosti - bez da se ova umanjuje bespravnim radovima trećih), sve u svjetlu utvrđenja da je njihova imovina bitno izgubila na vrijednosti - zbog okolnosti koje ipak ograničuju mogućnost korištenja njihove nekretnine, i to onu mogućnost na koju imaju pravo - a koja im je oduzeta neosnovanom ili bespravnom ("nedopuštenom") gradnjom tuženika (gledano i u smislu odredbe čl. 34. st. 1. Zakona o prostornom uređenju, "Narodne novine", broj 30/94, 68/98, 35/99, 61/00, 32/02 i 100/04, prema kojoj „Svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu s dokumentima prostornog uređenja, posebnim propisima i lokacijskom dozvolom“, a koju tuženici nisu poštivali), odnosno gradnjom koju su tuženici izvršili iako su znali i mogli znati i za sve njezine posljedice (u vidu utjecaja na imovinu III. tužitelja i IV. tužiteljice, a koji utjecaj ovi nisu dužni trpjeti), nižestupanjski sudovi nisu imali razloga prihvatiti prigovore tuženika na zahtjev III. tužitelja i IV. tužiteljice - i pravilno su primijenili materijalno pravo kada su ovome udovoljili.

 

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava revidenti u reviziji prigovaraju i pasivnoj legitimaciji II. tuženika, u svezi s čime tvrde da je iz osporene presude nejasno "u kakvoj je vezi drugotuženik s štetom navodno nanesenom tužiteljima, kraj činjenice da su vlasnici objekta prvotuženik i treća osoba".

 

Međutim, s tim prigovorom (iznijetim iako su i sami u podnesku od 18. srpnja 2003. istakli da 1/2 dijela k.č.br. 3636/5 "predstavlja bračnu stečevinu" II. tuženika i njegove supruge) ne mogu ostvariti uspjeh obzirom:

 

- da je riječ o prigovoru kojeg su revidenti istakli tek u revizijskom stupnju postupka - iako odluka o tome prigovoru ovisi i od utvrđenja niza činjenica koje nisu raspravljene i utvrđene, odnosno iako u reviziji nije dopušteno iznošenje novih činjenica niti predlaganje novih dokaza - osim (prema odredbi čl. 387. ZPP-a) ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti: u konkretnom slučaju isticanje prigovora promašene pasivne legitimacije tek nakon pravomoćnog okončanja parničnog postupka uključuje i isticanje prigovora pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja - iz kojeg se razloga revizija ne može izjaviti (čl. 385. st. 1. ZPP-a),

 

- da se materijalnopravni prigovor na kojeg prvostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti (kakav je i prigovor nedostatka pasivne legitimacije), ukoliko taj prigovor nije istaknut tijekom prvostupanjskog postupka (čl. 352. st. 2. ZPP-a), ne može prvi put isticati niti u žalbi niti tek u reviziji, a tuženici tijekom prvostupanjskog postupka nisu prigovorili promašenoj legitimaciji II. tuženika i tim se prigovorom nisu bavili niti u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude - i nisu iz tog razloga podnosili žalbu.

 

Isto se odnosi i na prigovor revidenata o pravilnosti shvaćanja iz osporene presude o njihovoj solidarnoj odgovornosti za utuženu štetu, a sve budući da su i taj prigovor prvi put istakli tek u revizijskom stupnju postupka i (uostalom) sve nakon što su i u žalbi na prvostupanjsku presudu ukazivali na ono što su isticali i tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, a na kojemu isticanju je i temeljeno to shvaćanje: da je, kada se govori o nekretnini k.č.br. 3636/5 k.o. P., riječ o njihovoj nekretnini (dakle i od II. tuženika); da je II. tuženik podnio i žalbu na "parcelaciju" zemljišta kojemu pripada i prijeporno zemljište; da su se i oni (dakle i II. tuženik) ponašali kao i tužitelji - "protupravno"; da su "svi učesnici ovoga postupka u protupravnosti prema nadležnim tijelima uprave" i "gradili su preko dozvoljenog".

 

U svezi s time revizijski sud upućuje:

 

- na odredbu čl. 206. st. 1. ZOO-a koja uređuje prijeporni slučaj solidarne odgovornosti, propisujući: "Za štetu koju je više osoba uzrokovalo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno",

 

- na shvaćanje da je osoba koja neosnovano uznemirava vlasnika svaki onaj koji je izvršio čin smetanja, onaj po čijem je nalogu smetanje izvršeno, kao i onaj u čiju je korist određena radnja obavljena, a on tu korist odobri, služi se njome direktno ili indirektno.

 

Stoga, a budući da je drugostupanjska presuda u revizijom osporenom dijelu (koji se odnosi na odluku o obvezivanju tuženika na isplatu naknade štete III. tužitelju i IV. tužiteljici) donesena prema prethodno u ovoj presudi izloženom pravilnom pravnom shvaćanju - tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je o reviziji tuženika valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 31. ožujka 2015.