Broj: Rev-x 640/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice G. V. iz P. i drugotuženika D. V. iz V. G., koje zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u P., protiv tuženice I. P.₁ iz P., koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u odvjetničkom društvu M. i partneri j.t.d. iz P., radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji prvo i drugotužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-1997/11-2 od 12. ožujka 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Poreču - Parenzo poslovni broj P-505/10-6 od 9. svibnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2015.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Prihvaća se revizija prvo i drugotužiteljice i preinačuje se presuda Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-1997/11-2 od 12. ožujka 2012. i sudi:

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Poreču - Parenzo poslovni broj P-505/10-6 od 9. svibnja 2011.

 

Nalaže se tuženici da prvo i drugotužiteljici naknadi trošak sastava revizije u iznosu od 1.250,00 kuna u roku od 15 dana.

 

              Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da preda tužiteljicama u posjed nekretninu k.č. br. 198/4 k.o. N. V. u roku od 15 dana (točka I. izreke), naloženo je tuženici da naknadi tužiteljicama parnični trošak u iznosu od 9.032,80 kuna u roku od 15 dana i odbijen je zahtjev tužiteljica za naknadu parničnog troška u dijelu iznad priznatog (točka II. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja usvojena je žalba tuženice kao osnovana i preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica kojim traže da se naloži tuženici da preda tužiteljicama u posjed nekretninu k.č. br. 198/4 k.o. N. V. u roku od 15 dana (točka I. izreke), naloženo je tužiteljicama da tuženici naknade parnični trošak u iznosu od 8.537,80 kuna u roku od 15 dana, dok je preostali dio parničnog troška odbijen (točka II. izreke) i odbijen je zahtjev za tužiteljica za naknadu parničnog troška u iznosu od  9.032,80 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijele tužiteljice zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu prihvatiti reviziju i ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, a podredno preinačiti pobijanu presudu tako da se odbije žalba tuženice i potvrdi prvostupanjska presuda, uz naknadu parničnog troška.

 

              U odgovoru na reviziju tuženica je osporila navode iz revizije i predložila odbiti reviziju kao neosnovanu uz zahtjev za naknadu parničnog troška.

 

              Revizija prvo i drugotužiteljice je osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno tvrdnji revidentica, tijekom postupka pred sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. To stoga što su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, kao i u prvostupanjskoj presudi, navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni niti nejasni, kako to navodi revidentica u reviziji, pa pobijana drugostupanjska presuda, kao niti prvostupanjska presuda nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova zakonitost i pravilnost.

 

Navodi revizije u kojima revidentice u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznose činjenice, drukčije ocjenjuje provedene dokaze i daju drukčije zaključke od zaključaka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženjima tih odluka (u dijelu koji se odnosi na utvrđenje suda da su tuženica i njen pravni prednik imali stanarsko pravo na predmetnoj nekretnini), predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora je zahtjev za predaju u posjed nekretnine k.č. br. 198/4 k.o. N. V.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-          da su tužiteljice vlasnice nekretnine k.č. br. 198/4 k.o. N. V. svaka u 1/2 dijela,

-          da je pravni prednik tuženice I. P.₂ imao stanarsko pravo na spornoj nekretnini,

-          da je nekretnina u posjedu tuženice, supruge pokojnog I. P.₂,

-          da je stanarsko pravo na predmetnoj nekretnini imala i tuženica kao supruga pokojnog I. P.₂,

-          da tuženica nije podnijela zahtjev za sklapanje ugovora o najmu predmetne nekretnine sukladno odredbi čl. 33. st. 2. Zakona o najmu stanova,

-          da tuženica godinama nije plaćala tužiteljima najamninu odnosno ranije stanarinu.

 

Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96) prestalo stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do stupanja na snagu tog zakona. Nadalje, zaključili su da je tuženica stekla prava i obveze najmoprimca te da budući da nije niti sklopila niti podnijela zahtjev za sklapanje ugovora o najmu predmetne nekretnine sukladno odredbi čl. 33. st. 2. ZNS, tuženici su prestala prava i obveze kao najmoprimca nekretnine, pa tako i pravo na posjed pa je tuženica u posjedu nekretnine bez pravnog osnova.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je zaključio i da nema mjesta primjeni odredbe čl. 73. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), jer tuženica godinama nije plaćala najamninu tužiteljicama, pa je sud zaključio da se ugovor ne izvršava. Stoga je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 161. st. 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/09, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, u daljnjem tekstu: ZV) naložio tuženici da tužiteljicama vrati posjed sporne nekretnine.

 

Drugostupanjski sud je zaključio da rokovi propisani odredbama čl. 33. st. 2 i 3. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj: 91/96, 9/98, 48/98, 66/98 i 22/06, u daljnjem tekstu: ZNS) nisu prekluzivni i da stoga ako ih najmoprimac propusti, ne gubi pravo na zaključenje ugovora o najmu stana. Po shvaćanju drugostupanjskog suda niti najmodavac ne može biti pasivan te je i on u obvezi tražiti zaključenje ugovora o najmu.

 

Nadalje, drugostupanjski sud je zaključio da je pravo na posjed tuženice moglo prestati samo otkazom kako je to regulirano odredbom čl. 19. st. 1 toč. 1 i 3. ZNS, pa kako tužiteljice nisu na taj način postavile tužbeni zahtjev već su tražile samo iseljenje tuženice, to tuženici pripada pravo koje joj daje odredba čl. 163. st. 1 ZV te je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

 

U pravu su tužiteljice kada navode da bi upravo tuženica sukladno odredbi čl. 33. st. 2. ZNS bila dužna zahtijevati zaključenje ugovora o najmu.

 

Naime, odredbom čl. 33. st. 2. ZNS propisano je da je najmoprimac dužan podnijeti vlasniku stana u roku od 6 mjeseci zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana. Međutim, iz sadržaja navedene odredbe ne proizlazi i obveza tužiteljica, kao vlasnica predmetne nekretnine i najmodavaca, da traže od najmoprimca sklapanje ugovora o najmu stana, kako to pogrešno navodi drugostupanjski sud.

 

Takvo shvaćanje izrazio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-2000/2001 od 10. srpnja 2002. („Narodne novine“ broj: 86/02).

 

Točno je shvaćanje drugostupanjskog suda da rokovi propisani odredbama čl. 33. st. 2 i 3. ZNS nisu prekluzivne naravi.

 

Međutim, ne može se od najmodavca i vlasnika nekretnine očekivati niti da unedogled čeka najmoprimca da zatraži od najmodavca sklapanje ugovora o najmu.

 

Tuženica nije niti u roku propisanom čl. 33. st. 2 ZNS niti kasnije podnijela zahtjev za sklapanje ugovora o najmu predmetne nekretnine niti je plaćala najamninu, dakle, tuženica zahtjev za sklapanje ugovora o najmu nije tražila od stupanja na snagu Zakona o najmu stanova 1996. pa do zaključenja glavne rasprave 2011. odnosno u razdoblju od 15 godina.

 

U konkretnom slučaju do sklapanja ugovora o najmu stana nije došlo. Naime, bivši nositelj stanarskog prava, tj. tuženica, postala je sukladno odredbi čl. 30. st. 1. i 2. ZNS najmoprimac, ali da bi ona mogla ostvarivati prava i biti nositelj obveza najmoprimca, pa i u smislu prava koja pripadaju zaštićenom najmoprimcu, potrebno je bilo da podnese zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana s vlasnicima stana u roku od 6 mjeseci od stupanja na snagu Zakona ili u nekom primjerenom roku.

 

Ako bi pak vlasnik stana odbio sklapanje ugovora, onda je tuženici stajalo na raspolaganju od suda tražiti da presuda nadomjesti ugovor o najmu. Tuženica na takav način nije postupila, jer nije zatražila sklapanje ugovora, iako su joj vlasnice stana bile poznate budući da su tužiteljice i njihova pravna prednica kroz čitavo vrijeme uknjižene kao vlasnice u zemljišnim knjigama.

 

Kada se tome pridoda da tuženica nije niti plaćala najamninu, ona je nepodnošenjem zahtjeva za sklapanje ugovora, u okolnostima predmetnog slučaja, izgubila prava koja bi joj pripadala kao najmoprimcu.

 

Samim time, tuženica je zakonom stečeno pravo najmoprimca zapravo izgubila nevršenjem tog prava kroz utuženo razdoblje, a zbog nepoduzimanja pravnih radnji propisanih Zakonom o najmu stanova kroz razumno vrijeme.

             

              Svako drugo tumačenje, s obzirom na utvrđene činjenice u konkretnom slučaju, dovele bi do narušavanja ravnoteže interesa, s jedne strane tuženice, ali i s druge strane vlasnika nekretnine tj. tužiteljica, jer se ne može niti od vlasnika nekretnine zahtijevati da u nedogled prihvaća neizvjesnost hoće li i kada bivši nositelj stanarskog prava podnijeti zahtjev za sklapanje ugovora, a kroz koje vrijeme tužiteljice kao vlasnice predmetne nekretnine ne bi mogle urediti odnose korištenja navedenog stana na primjereni način.

 

Kada do sklapanja takvog ugovora nije došlo jer je najmoprimac propustio u odgovarajućem, a razumnom vremenu zatražiti njegovo sklapanje ili s tim u vezi zatražiti odgovarajuću sudsku zaštitu, tada je najmoprimac zbog nepoduzimanja ovih pravnih radnji kroz razdoblje od 15 godina od stupanja na snagu ZNS, izgubio zakonom stečena prava najmoprimca pa tako i koristiti predmetnu nekretninu uz plaćanje zaštićene najamnine.

 

Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti reviziju tužiteljica i na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se odbije žalba tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljica.
 

Prvo i drugotužiteljici je priznat trošak sastava revizije (Tbr. 10. točka 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine broj: 125/09) u iznosu od 112,50 bodova što uvećano za 25% PDV po Tbr. 42. Tarife iznosi 1.406,25 kuna, ali budući da su tužiteljice potraživale trošak u iznosu od 1.250,00 kuna, to im je isti i dosuđen, jer su iste s revizijom uspjele u cijelosti.

 

Tuženici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 8. travnja 2015.