Broj: Rev 1332/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja Ž. M. iz V., II. tužiteljice M. M. iz V., III. tužiteljice Đ. A. iz V., IV. tužiteljice S. P. iz D. S., i V. tužitelja M. P. iz D. S., svih zastupanih po punomoćniku S. V., odvjetniku iz V., protiv tuženika N. R. iz O., zastupanog po punomoćniku D. Š., odvjetniku iz O., radi utvrđenja ništavnim ugovora i brisanja zemljišnoknjižnog upisa, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-596/07 od 7. srpnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-1540/05 od 5. veljače 2007., na sjednici vijeća od 14. travnja 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem se odnosi na odluku iz stavka I. izreke presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-596/07 od 7. srpnja 2008., a kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-1540/05 od 5. veljače 2007. u odluci iz stavka I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje "da je ugovor o prodaji od 21. rujna 1995. sačinjen između tuženika N. R. kao kupca i pok. I. P. kao prodavatelja u odnosu na č.k.br. 2846/2 dvorište površine 147m2 iz zk. ul. 171 k.o. T. ništav".

 

r i j e š i o   j e

 

I. Revizija tužitelja prihvaća se u dijelu u kojem se odnosi na odluku iz stavka I. izreke presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-596/07 od 7. srpnja 2008. kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-1540/05 od 5. veljače 2007. u odluci iz stavka I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev na nalaganje " ZK odjelu Općinskog suda u Zadru brisanje z.k. stanja u z.k. ul. 171 k.o. T. u odnosu na č.k.br. 2846/2 dvorište površine 147m2 nastalog temeljem navedenog kupoprodajnog ugovora i uspostava ranijeg z.k. stanja" - i tužiteljima naloženo isplatiti tuženiku na ime parničnog troška 27.450,00 kuna,

 

te se u tim dijelovima ukidaju obje nižestupanjske presude i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi:

- na utvrđenje "da je ugovor o prodaji od 21. rujna 1995. sačinjen između tuženika N. R. kao kupca i pok. I. P. kao prodavatelja u odnosu na č.k.br. 2846/2 dvorište površine 147m2 iz zk. ul. 171 k.o. T. ništav",

 

- na nalaganje "ZK odjelu Općinskog suda u Zadru brisanje z.k. stanja u z.k. ul. 171 k.o. T. u odnosu na č.k.br. 2846/2 dvorište površine 147m2 nastalog temeljem navedenog kupoprodajnog ugovora i uspostava ranijeg z.k. stanja",

 

dok je tužiteljima naloženo da tuženiku na ime parničnog troška isplate 27.450,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjevi usvoje, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija tužitelja djelomično je osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 84/08) te odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenata, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji nisu u proturječju s sadržajem zapisnika u spisu i dokazima provedenim u postupku, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju revidenti revizijom ukazuju.

 

Djelomično je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora zahtjevi su tužitelja:

- na utvrđenje "da je ugovor o prodaji od 21. rujna 1995. sačinjen između tuženika N. R. kao kupca i pok. I. P. kao prodavatelja u odnosu na č.k.br. 2846/2 dvorište površine 147m2 iz zk. ul. 171 k.o. T. ništav",

 

- na nalaganje "ZK odjelu Općinskog suda u Zadru brisanje z.k. stanja u z.k. ul. 171 k.o. T. u odnosu na č.k.br. 2846/2 dvorište površine 147m2 nastalog temeljem navedenog kupoprodajnog ugovora i uspostava ranijeg z.k. stanja".

 

Tužitelji drže da je istaknutim ugovorom o prodaji od 21. rujna 1995. I. P. (sada pokojni) raspolagao kao prodavatelj u korist tuženika njihovim suvlasničkim dijelom prijeporne nekretnine, pa da, a budući tim dijelom (kao nevlasnik) nije mogao raspolagati, već i to čini taj Ugovor ništavim.

 

Takvo shvaćanje revidenata nije pravilno i nižestupanjski sudovi su dio tužbenog zahtjeva "na utvrđenje ništavosti ugovora", a temeljenog na takvome shvaćanju, pravilno ocijenili neosnovanim i odbili.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda, tužbeni zahtjev „na utvrđenje ništavosti“ je neosnovan već i prema činjenicama na koje su se tužitelji pozvali, a na kojima ustraju i u reviziji - tvrdnjom da je prijeporni ugovor sklopljen za nekretninu u njihovom stvarnom suvlasništvu.

 

Naime, o pitanju posljedica raspolaganja „tuđom“ nekretninom, na kakvo se raspolaganje revidenti pozivaju kada ističu da je prijeporna nekretnina njihovo suvlasništvo i da njome stranke toga ugovora nisu mogle raspolagati, valja odlučiti analognom primjenom odredbe čl. 460. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96 i 91/96 - dalje: ZOO-a), koja se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08) i kojom je propisano da „prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa može, ako se uslijed toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete“.

 

Sukladno citiranoj odredbi čl. 460. ZOO-a, činjenica da su predmetom raspolaganja tuđe nekretnine ne daje sama po sebi osnovu i (time) aktivnu legitimaciju tužiteljima, koji tvrde da polažu suvlasnička prava na nekretnini kojom su tuženik i I. P. raspolagali, zahtijevati utvrđenje ništavosti ugovora s takvim raspolaganjem samo pozivom na to da je predmetom toga ugovora bila njihova nekretnina i na odredbu čl. 103. st. 1. ZOO-a: oni su ovlašteni ostvarivati samo zahtjeve (za koje imaju pravni interes) koji proizlaze iz njihova prava vlasništva, pa tako i tražiti (ali uz udovoljenje određenim pretpostavkama, o kojima je riječ u daljnjem obrazloženju) izmjenu zemljišnoknjižnog stanja nastalog provedbom ugovora.

 

Stoga je (a na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a) u odnosu na odluku o tome dijelu osporene presude ("na utvrđenje ništavosti") revizija tužitelja odbijena kao neosnovana, i to odlukom kao u izreci - u presudi.

 

Međutim, osnova za takvu odluku ne postoji i za drugi dio osporene presude (u odnosu na odluku o zahtjevu za brisanje upisa provedenog u zemljišnim knjigama na temelju Ugovora).

 

Tužbeni zahtjev o kojem je odlučeno tim dijelom presude tužitelji temelje na tvrdnjama:

- da je prijeporna nekretnina k.č.br. 2846/2 upisana u z.k.ul. 171. k.o. T., i to kao dvorište površine 147 m2 - na imenu i u vlasništvu tuženika N. R. u cijelosti, s time da je upis tuženika kao vlasnika proveden prema rješenju prvostupanjskog suda posl. br Z-2560/96 od 3. travnja 1996. temeljem ugovora o prodaji sklopljenog 21. rujna 1995. između tuženika kao kupca i pok. I. P. kao prodavatelja nekretnine i (u vrijeme sklapanja ugovora te njegove provedbe) u zemljišnim knjigama upisanog vlasnika,

 

- da je pok. I. P. "još 1965., odnosno 1967." prodao tu istu katastarsku česticu kao i k.č.br. 2846/1 iz z.k.ul. 93. k.o. T., i to "kao svoje tada izvanknjižno vlasništvo", S. K. iz Z. - koji je (kao kupac) stupio i u posjed kupljenih nekretnina,

 

- da je taj S. K. 1/3 prijeporne čest. zem. 2846/2 prenio u posjed M. P. iz Z. - a drugih 1/3 dijela u posjed V. R. iz Z., dok je 1/3 dijela te čestice zadržao,

 

- da je takva podjela izvršena obzirom da je prijeporna čestica 2846/2 k.o. T. "susjedna" čestici 2846/1 - koja je bila u vlasništvu i posjedu S. K., ali i "susjedna" čestici 2847 - u vlasništvu i posjedu V. R., te čestici 2848 - u vlasništvu i posjedu M. P.,

 

- da su potom, a na temelju pravnog posla kupoprodaje od S. K., I. tužitelj i II. tužiteljica te III. tužiteljica "postali vlasnici, odnosno suvlasnici čest. zem. 2846/1" - ali i suvlasnici u 1/3 dijela te prijeporne čestice 2846/2, dok su "na isti način" IV. tužiteljica i V. tužitelj postali vlasnici čestice 2847 te "suvlasnici prijepora za 1/3 dijela" - a tuženik N. R. vlasnik čestice 2848 i suvlasnik prijeporne nekretnine "za 1/3 dijela",

 

- da su i oni (tužitelji) kao i tuženik od tada ("a takvo je stanje i danas") u suposjedu prijeporne čestice,

 

- da su i tuženik i I. P. (koji je "u međuvremenu umro") znali već (1995.) kod sklapanja ugovora kojim je tuženik kupio prijepornu nekretninu i svoju česticu 2848 da prijeporna čestica ("bez obzira na stanje u zemljišnim knjigama") nije više u stvarnom vlasništvu I. P. - već da je u suvlasništvu prema navedenoj ştvarnoj podjeli posjeda,

 

- da je prijeporna nekretnina formirana u zemljišnim knjigama kao k.č.br. 2846/2 tek 1978., slijedom čega nije niti mogla biti naznačena u prethodno sklopljenim ugovorima.

 

              Obzirom na tvrdnju tuženika:

- "da je samovlasnik nekretnine oznake čest. zem. 2846/2 k.o. T. u površini od 147 m2" - jer (da) ju je stekao valjanim pravnim poslom, ugovorom o prodaji sklopljenim 21. rujna 1995. s zemljišnoknjižnim vlasnikom sada pok. I. P. (nakon što je od M. P. kupio česticu 2848), a temeljem kojeg  ugovora se uknjižio i kao njezin vlasnik,

 

              - da je prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji k.č.br. 2846/2 "imao saznanja da je izvanknjižni vlasnik iste bio M. P." - pa je s njime postigao sporazum glede kupovine, ali je (pri realizaciji kupoprodaje i sastavljanja ugovora) ugovor sklopio s I. P. (na kojeg je bio upućen po M. P.) kao zemljišnoknjižnim vlasnikom nekretnine (upisanim kao vlasnikom na temelju zapisnika o osnivanju zemljišne knjige br. 217 i PL 394.) - koji mu je predočio dokaz o tome vlasništvu te pokazao mu prilikom prodaje nekretninu - i uveo u njezin posjed,

 

sporno je: može li se tuženik s uspjehom pozivati na načelo povjerenja u zemljišnoknjižno stanje prijeporne nekretnine - i je li primjenom i toga načela zaista stekao vlasništvo te nekretnine, dakle pravo - na temelju kojeg može negirati utuženo pravo suvlasništva tužitelja.

 

Osporenom presudom je i taj zahtjev ("za brisanje upisa") ocijenjen neosnovanim i odbijen na temelju već navedenog razloga:

- jer (da) prodaja tuđe stvari ne čini ništavnim ugovor o takvoj prodaji, pa da, a jer taj ugovor nije ništav - tužiteljima ne pripada zahtjev za brisanje upisa temeljen na tvrdnji o ništavosti ugovora,

 

- odnosno jer u ugovorima kojima su "tužitelji stekli pravni temelj stjecanja vlasništva nekretnina koje su kupili od svojih prednika: S. K., te nasljednika I. P., uopće nema prijeporne nekretnine, odnosno jer ona uopće nije bila predmetom pravnih poslova" kojima su ovi stjecali vlasništvo kupljenih nekretnina.

 

Iako se ta odluka temelji (uz ostalo) i na pravilnom shvaćanju da je "1965., odnosno 1967." za stjecanje vlasništva nekretnine na temelju pravnog posla bio potreban i upis u zemljišnim knjigama, a sve budući da je to bilo propisano odredbama Općeg austrianskog građanskog zakonika proglašenog 1811. s kasnijim novelama (dalje u tekstu: OGZ-a), koji se u ovdje prijeporno vrijeme stjecanja primjenjivao na temelju odredbe čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list FNRJ br. 86/1946), i to:

 

- paragrafom 431., prema kojemu: "Da se prenese vlasnost stvari nepokretnih, treba da je stečenje upisano u javne knjige na to određene. Ovo upisanje zove se uknjižba (intabulacija).",

 

- paragrafom 436., prema kojemu: "Ako se vlasnost stvarih nepokretnih ima prenjeti na drugoga usljed pravomoćne presude, sudnoga diobnoga pisma, ili usljed sudnoga izručenja kojega nasljedstva; tad je od potrebe i uknjiženje ovih izpravah.",

 

kojeg (upisa) u konkretnom slučaju u korist i na ime tužitelja nije bilo, daljnje (drugo) shvaćanje nižestupanjskih sudova u odnosu na takvu odluku i pored toga nije pravilno.

 

Naime, predmet spora valjalo je razmotriti i (obzirom da je u ovome slučaju drugostupanjski sud po službenoj dužnosti bio u obvezi paziti na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a):

 

A/ polazeći od navedene činjenične tvrdnje tužitelja da su u slijedu s prednikom (od kojeg su kupili svoje nekretnine) u suposjedu prijeporne nekretnine od 1965. ili 1967. i da su svo to vrijeme držali da je prodana njihovom predniku i potom (takva) i njima, a imajući kod toga na umu i dosjelost kao institut na temelju kojeg se stječe vlasništvo nekretnine - i to na originaran način (posjedovanjem nekretnine po savjesnom ili poštenom posjedniku kroz propisano vrijeme potrebno za dosjedanje), bez da je za to potreban upis u zemljišnim knjigama,

 

B/ polazeći od daljnje činjenične tvrdnje tužitelja da je raniji vlasnik prijeporne nekretnine ovu prvo prodao njima odnosno S. K., i to ugovorom koji je realiziran - plaćanjem cijene i predajom posjeda, te da je tuženik za to znao ili mogao znati (pa i obzirom na to kako se posjedovala), a imajući kod toga na umu:

 

- da je zaštita prava u slučaju višestrukog otuđenja iste nekretnine - o kojem slučaju je ovdje (bar prema navodima tužitelja) riječ, uređena odredbama čl. 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 - dalje: ZV-a) kojima je propisano: (stavak 1.) „Kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva“, (stavak 2.) „Brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. ovoga članka i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva“, (stavak 3.) „Odnos otuđivatelja s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, ali one nisu stekle vlasništvo nekretnine, uređuju obveznopravna pravila“, s time da je ZV (jer Zakonom o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, "Narodne novine“, broj 53/91, nije uređeno pitanje višestrukog otuđenja iste nekretnine) tim odredbama u bitnom prihvatio shvaćanje izraženo sudskom praksom - stvorenom primjenom paragrafa 440. OGZ-a,

 

- odredbe čl. 122. ZV-a, kojima je uređeno pitanje zaštite stjecanja nekretnine prema načelu povjerenja u zemljišne knjige i prema kojima: (stavak 1.) „Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona.“, (stavak 2.) „ Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.“, (stavak 3.) „Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.“,

 

- odnosno odredbe čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 i 114/01), kojima je propisano: (stavak 1.), „Zemljišne knjige, izvaci, odnosno ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava.“, (stavak 2.), „Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta.“, (stavak 3.), „Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.“.

 

Nižestupanjski sudovi tako nisu postupili, a sve jer su se ograničili pogrešnim pravnim shvaćanjem da je zahtjev tužitelja "na brisanje upisa" neosnovan već i zbog toga što prijeporni ugovor nije ništav - i što u pisanim ugovorima kojima su tužitelji stjecali svoje nekretnine nije bila naznačena i prijeporna nekretnina.

 

Slijedom izloženog, a kako su nižestupanjski sudovi propustili predmet spora razmotriti u smislu prethodno izloženog pravnog shvaćanja, pa u postupku koji je prethodio ovome nije raspravljeno i ocijenjeno sve ono što je odlučno za odluku o zahtjevu tužitelja "na brisanje upisa" prema navedenom shvaćanju revizijskog suda (postoje li uvjeti na strani tužitelja za stjecanje prijeporne nekretnine na temelju instituta dosjelosti i je li tuženik postupio u dobroj vjeri, dakle kao savjestan ili pošteni stjecatelj, prema pravnom standardu te savjesnosti: je li u trenutku kad je sklopio pravni posao s prodavateljem znao da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u posjed, odnosno je li znao da kupuje ono što je prethodno već prodano drugome - ili ono što drugi već ima u vlasništvu) - i (zbog toga) ne postoje razlozi za preinačenje osporene presude, to je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tužitelja te ukinuti obje nižestupanjske presude - odlukom kao u izreci rješenja, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem, te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o prijepornom dijelu zahtjeva tužitelja (iz ukinute presude), i to odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

 

Za konačnu odluku ostavljaju se i troškovi podnesene revizije (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 14. travnja 2015.