Broj: Rev-x 833/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. d.d. iz K., zastupane po punomoćniku K. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu P. i p., j.t.d. iz Z., protiv I. tuženice V. S. iz K., i II. tuženika S. S. iz K., oboje zastupanih po punomoćniku B. P., odvjetniku iz K., radi namirenja potraživanja iz založene stvari, odlučujući o reviziji I. tuženice i II. tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-x 16/14-2 od 20. veljače 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kutini posl. br. P-688/11 od 11. prosinca 2013., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija I. tuženice i II. tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužiteljice te I. tuženice i II. tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu koji glasi:

 

„Nalaže se javna prodaja odgovarajućeg suvlasničkog dijela nekretnine čkbr. 3863/2 na kojoj je sagrađena zgrada u K., …, s kojim suvlasničkim dijelom je neodvojivo povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade - stan u prizemlju, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, WC-a, predsoblja i lođe, ukupne površine 65,50 m2, upisane u zk. ul. br. 6690, poduložak br. 696 k.o. K., a vlasnik tog stana je II. tuženi S. S., te su I. i II. tuženici dužni trpjeti namirenje tužiteljeve tražbine u iznosu od 162.277,63 kn (sto šezdeset i dvije tisuće dvjesto sedamdeset i sedam kuna i šezdeset i tri lipe), zajedno s zateznom kamatom po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, računajući ovu od 13. veljače 1999. do isplate i to iz cijene postignute prodajom založene nekretnine, a tuženici se mogu osloboditi naložene prodaje nekretnine ako namire ukupni iznos naveden u ovom tužbenom zahtjevu, u roku 15 dana.

 

              Za iznos od 85.389,02 kn tužbeni zahtjev se odbija.“,

 

              dok je prvostupanjska presuda (usvajanjem dijela žalbe tužiteljice) preinačena u odluci o parničnom trošku tako da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove, a odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

 

              Protiv drugostupanjske presude I. tuženica i II. tuženik podnijeli su reviziju na temelju odredaba čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao redovnu, ali i („ukoliko sud smatra da trošak postupka ne ulazi u vrijednost predmeta spora“) na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a (kao „izvanrednu“, jer odluka u predmetu spora „ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova“). Predlažu da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev odbije.

 

              Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

              Revizija I. tuženice i II. tuženika nije osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 20. veljače 2014., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

Predmet spora zahtjev je tužiteljice da se naloži javna prodaja odgovarajućeg suvlasničkog dijela nekretnine na kojoj je sagrađena zgrada u K., …, s kojim suvlasničkim dijelom je neodvojivo povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade - stanu u prizemlju, te I. tuženica i II. tuženik obvežu trpjeti namirenje tražbine tužiteljice od 162.277,63 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 13. veljače 1999. do isplate - i to iz cijene postignute prodajom založene nekretnine (uz određenje da se tuženici mogu osloboditi naložene prodaje nekretnine ako namire ukupan iznos potraživanja tužiteljice).

 

Revidenti su reviziju podnijeli pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a, dakle kao izvanrednu reviziju, i pritom su postavili pitanja:

 

              1., “da li drugostupanjski sud mora ispitati presudu u onom dijelu koji se pobija žalbom ili je dovoljno da se drugostupanjskom presudom ispita samo jedan mali nevažni dio žalbe?“,

 

2., “primjene Odredbe čl. 221a ZPP-a?“,

 

3., “da li je sud ovlašten prekoračiti tužbeni zahtjev unatoč izričite odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a?“,

 

              4., “može li se presudom utvrditi postojanje dijela duga ako je sud utvrdio da su ugovori, na kojima se temelji dug, ništavi?“,

 

              5., “da li nakon povlačenja tužbe (protutužbe), kojem se tužiteljica ne protivi i ne traži trošak, sud u kasnijoj presudi u kojoj ne odlučuje o povlačenju tužbe, može odlučivati o trošku? Može li se radi toga u ovoj naknadnoj odluci ovo povlačenje tužbe smatrati kao neuspjeh tuženika (onoga tko je povukao protutužbu kao njegov neuspjeh u parnici)?“,

 

te istakli da su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Međutim, budući da je ovdje izjavljena revizija protiv drugostupanjske presude dopuštena prema vrijednosti predmeta spora mjerodavnoj za dopuštenost revizije u vrijeme pokretanja spora, dakle kao redovna - jer je zahtjev tužiteljice nenovčani zahtjev i tužiteljica je u tužbi vrijednost predmeta spora naznačila na iznos koji prelazi 200.000,00 kn, ta je revizija po revizijskom sudu razmotrena samo kao redovna revizija.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenata, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji nisu u proturječju s sadržajem zapisnika u spisu i dokazima provedenim u postupku, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju revidenti revizijom ukazuju.

 

Navodi revidenata da nižestupanjski sudovi nisu valjano, savjesno i brižljivo cijenili sve dokaze koji su provedeni u postupku - vještačenje vještaka koji je mišljenje dao u tri varijante i uvid u kazneni spis, odnosno da su postupili protivno odredbi čl. 221.a ZPP-a i utvrdili postojanje duga na njihovoj strani - iako to "vještak ne tvrdi niti dokazuje", sve uz tvrdnju (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem) da su iz provedenih dokaza (uz njihovu pravilnu ocjenu) nižestupanjski sudovi imali razloga prihvatiti osnovanim njihov prigovor "ništavosti ugovora", u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revidenti iznose svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu - primjenu kojih stavova sugeriraju, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) - te navode ovaj sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga neke postupovne povrede.

 

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidenti ocjenom dokaza nisu zadovoljni i smatraju da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje istinitog te sadržaja odnosa s tužiteljicom, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenata.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

              - da je u okviru poslovnog odnosa tužiteljice i I. tuženice (kao vlasnice S. S. A. iz K.), a koji je odnos trajao od 3. listopada 1995. do 31. listopada 1998., tužiteljica sklopila s I. tuženicom više ugovora (ugovore o poslovnoj suradnji i zajedničkom nastupu na tržištu, ugovore o zakupu poslovnih prostorija i Okvirni ugovor o robnom kreditu) - kojima su uredili svoje međusobne odnose (prava i obveze),

 

- da se sadržajem ugovora o poslovnoj suradnji i zajedničkom nastupu na tržištu tužiteljica obvezala da će za potrebe kupca (ovdje I. tuženice) istraživati tržište i nabavljati robu iz najpovoljnijih izvora nabave te vršiti promidžbu plasmana robe u trgovačkom objektu kupca putem sredstava javnog informiranja - ali i voditi knjigovodstvenu evidenciju i na osnovu nje sastavljati financijska izvješća te preuzeti odgovornost za točnost izrade dokumentacije i njihovu evidenciju, dok se I. tuženica obvezala da će kupovati trgovačku robu isključivo preko tužiteljice, da će svoje maloprodajne cijene formirati sukladno tržišnim uvjetima, da će vršiti promidžbu robe tužiteljice na području na kojom ona djeluje kao kupac robe tužiteljice, da će preuzeti potpunu odgovornost za pravovremenost i točnost podataka dostavljenih tužiteljici o ostvarenom prometu robe, da će snositi svu odgovornost za posljedice koje bi nastupile uslijed nepravovremenog knjiženja prometa, da će preuzeti potpunu odgovornost za točnost inventurnog popisa robe, da će ažurno voditi trgovačku knjigu, da će u svakom trenutku na zahtjev tužiteljice dostaviti svoju trgovačku knjigu tužiteljici na uvid, da će barem jednom godišnje vršiti popis sredstava i izvora sredstava u prisutnosti tužiteljice i da će sva svoja novčana sredstva koja se vode kod ZAP-a uključiti kao depozit po viđenju u korist računa one banke koju odredi tužiteljica,

 

- da je sadržaj poslovnih odnosa tužiteljice i I. tuženice uključivao (uz ostalo) i obvezu I. tuženice plaćati tužiteljici robu preuzetu radi prodaje (da će kao kupac robe od tužiteljice platiti isporučenu joj robu u roku od najduže 10 ili 25 dana od dana preuzimanja robe), zakupninu za prostor kojeg je koristila, naknadu za vođenje knjigovodstva i dio RUC-a (kao razlike između cijene po kojoj je tužiteljica nabavljala robu i prodajne cijene te robe),

 

- da je Okvirnim ugovorom o robnom kreditu, sklopljenim između tužiteljice kao kreditora - te I. tuženice kao korisnika kredita i II. tuženika kao založnog dužnika, založni dužnik ovlastio kreditora da se radi osiguranja potraživanja kojeg je ovaj imao prema I. tuženici i koje nastaje ispunjavanjem ugovora o poslovnoj suradnji i zajedničkom nastupu na tržištu, bez "ikakvog daljnjeg pitanja i odobrenja", a u okvirnom iznosu kredita od 300.000,00 kn, zasnuje založno pravo na nekretnini" upisanoj u zemljišnim knjigama kao vlasništvo II. tuženika (na suvlasničkom dijelu nekretnine k.č.br. 3863/2, na kojoj je sagrađena zgrada u K., …, s kojim suvlasničkim dijelom je neodvojivo povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade - stana u prizemlju, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, WC-a, predsoblja i lođe, ukupne površine 65,50 m2, upisane u zk. ul. br. 6690, poduložak br. 696 k.o. K.),

 

- da je tužiteljica zbog neispunjavanja ugovornih obveza iz sklopljenih ugovora, 29. rujna 1998. obavijestila I. tuženicu da joj s 31. listopada 1998. otkazuje sklopljene ugovore,

 

- da je u trenutku prestanka ugovornog poslovnog odnosa između tužiteljice i I. tuženice, ostao nenaplaćen i zalogom osigurani dospjeli dug I. tuženice prema tužiteljici iz ugovornih (poslovnih) odnosa od 162.277,63 kn uvećan za pripadajuću kamatu.

 

Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zahtjev tužiteljice (ovdje prijeporni) ocijenili osnovanim i prihvatili uz pravni zaključak da je tužiteljica ovlaštena tražiti namirenje svoje dospjele i uknjižene tražbine iz vrijednosti prijeporne nekretnine, a da su tuženici dužni trpjeti prodaju prijeporne nekretnine opterećene upisanim založnim pravom radi namirenja tražbine tužiteljice od 162.277,63 kn s kamatama koje ne prelaze stopu kamata upisanu u zemljišnoj knjizi na založenoj nekretnini.

 

Pravni zaključak nižestupanjskih sudova je pravilan.

 

Riječ je o hipotekarnoj tužbi radi namirenja preostalog dijela dugovanog iznosa od 162.277,63 kn, uvećanog za pripadajuću kamatu - osiguranog založnim pravom na nekretnini II. tuženika, i to sudskom prodajom založene nekretnine II. tuženika.

 

Prema odredbi čl. 297. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06., 146/2008, 38/09 i 153/09 - dalje: ZV-a), „založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje svog nositelja (založnoga vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti“, dok je odredbama čl. 336. istoga Zakona propisano: (stav 1.) „Ako se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću, založni je vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga“, (stav 2) „Pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga ostvaruje založni vjerovnik putem suda, a po pravilima određenim u ovom Zakonu i na način određen propisima o ovrsi novčanih tražbina, ako nije što drugo određeno zakonom“, (stav 3.) „Založni vjerovnik ima pravo od svagdašnjega vlasnika založene stvari, a i od svakoga trećega, zahtijevati da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari, ako nije što drugo zakonom određeno“, (stav 4.) „Založni vjerovnik može, bio njegov dužnik vlasnik zaloga ili ne, po svojoj volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svoje tražbine ponajprije iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika, ili istodobno i zaloga i dužnikove imovine“.

 

U konkretnom slučaju, a nakon što je tužiteljica upisom u zemljišne knjige stekla založno pravo (hipoteku) na nekretnini II. tuženika i (time) ovlaštenje tražiti namirenje svoje dospjele i uknjižene tražbine iz vrijednosti te nekretnine, tuženici su kao založni dužnici i suvlasnici nekretnine, na kojoj je na temelju pravnog posla (čl. 307. ZV-a) uknjiženo pravo zaloga u korist tužiteljice radi osiguranja namirenja njezine tražbine u visini od 300.000,00 kn s pripadajućom kamatom, dužni trpjeti namirenje (iz vrijednosti nekretnine) dospjele i nepodmirene (a založnim pravom osigurane) tražbine tužiteljice od 162.277,63 kn uvećane za pripadajuću kamatu.

 

Valja pritom imati na umu da se založno pravo stječe upisom u zemljišne knjige (prema čl. 309. ZV-a), te da je tužiteljica po tome stekla založno pravo na nekretnini u suvlasništvu tuženika radi osiguranja točno određene tražbine („u visini od 162.277,63 kn uvećane za pripadajuću kamatu) - one koja ne prelazi visinu tražbine upisane u zemljišnim knjigama, te da kao založni vjerovnik ima pravo tražiti namirenje iz vrijednosti nekretnine (zaloga) samo one tražbine radi čijeg je osiguranja zasnovano založno pravo.

 

Tužiteljica, kao založni vjerovnik, u ovome slučaju zahtijeva upravo ono što je ovlaštena zahtijevati: da se tuženici (obzirom da su u parnici u kojoj se traži namirenje iz vrijednosti zaloga pasivno legitimirani svagdašnji vlasnici zaloga), kao suvlasnici zaloga, obvežu trpjeti namirenje iz vrijednosti zaloga ostvarene sudskom prodajom zaloga one njezine tražbine upisane u zemljišnim knjigama (glavnice s kamatama), odnosno, a budući da je dio te tražbine podmiren, preostali i utvrđeni iznos te tražbine s kamatama (kao sporednim potraživanjem) koja po visini ne prelazi iznos tražbine upisane u zemljišnim knjigama na založenoj nekretnini.

 

Na suprotan zaključak ne upućuje sada samo uopćen revizijski navod tuženika da ne postoji niti dug u visini iz şada prijepornog zahtjeva tužiteljice jer da "se nalaze u pretplati ili nema nikakvog potraživanja", odnosno jer (da) tužiteljica i to svoje (sada preostalo sporno) potraživanje (izvan onog koje proizlazi iz dijela ugovora kojeg je drugostupanjski sud utvrdio s značajem zelenaškog - s uračunatim RUC-om i time ništavnog) temelji na ugovorima koji i u daljnjem dijelu "imaju elemente zelenaškog ugovora i ništavi su" (jer da je i dio tih potraživanja ugovorila u enormnom iznosu, odnosno u iznosu zbog kojeg I. tuženica nije mogla poslovati bez gubitka, iskoristivši teško materijalno stanje I. tuženice i njezino "neiskustvo na poslovima poslovođe i pritom sklapajući anekse ugovora za sebe ugovorila korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je I. tuženici dala - što je imalo značaj ugovaranja protivnog moralu društva"), a sve obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova da to što tvrde nisu i dokazali (u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te odredbe čl. 221.a ZPP-a, kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“).

 

Imajući na umu smisao odredbe čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) - prema kojoj „sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje“, ugovore na koje je I. tuženica pristala i koji su je (jer su egzistirali) vezivali svojim učincima - jer nisu raskinuti, poništeni ili (u dijelu na kojemu se temelji utužena tražbina tužiteljice) utvrđeni ništavnim, valja, kada su već sklopljeni, poštivati - i njihovu valjanost (tvrdnjom da su protivni moralu) revidenti ne mogu dovoditi u pitanje samo osnovom sumnji u pobude za njihovo sklapanje, i to sumnji stvorenih zbog propusta (dužne pažnje) I. tuženice u sagledavanju onog na što se obvezala i posljedica onog što je ugovorila, odnosno zbog nezadovoljstva što nije prihvaćeno sve ono što I. tuženica tvrdi - i težinom situacije u kojoj se svojim postupanjem našla.

 

Stoga, a budući da nije ostvaren niti jedan od revizijskih razloga, reviziju I. tuženice i II. tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Tako je valjalo odlučiti i o dijelu revizije tuženika protiv odluke o troškovima postupka, a sve obzirom da su parnični troškovi pravilno utvrđeni - sukladno tarifama o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika važećim u vrijeme poduzimanja svake radnje u postupku i uspjehu stranaka te cijeneći vrijednost predmeta spora i troškove koji su bili potrebni za vođenje postupka.

 

Zagreb, 14. travnja 2015.