Broj: Gž-186/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli – Pola po sucu Nataši Babić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari  tužitelja E. I. d.o.o. iz P., (OIB:...), zastupanoga po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. K. i S. P., odvjetnicima iz P., protiv tuženika B. Z. iz P., (OIB...), zastupanoga po punomoćniku D. G., odvjetniku iz P., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola posl. br. Povrv-538/13-9 od 29. studenog 2013., dana 22. travnja 2015.

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se žalba tuženika te se preinačava presuda Općinskog suda u Puli – Pola posl. br. Povrv-538/13-9 od 29. studenog 2013. godine te se sudi:

Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika D. K. iz P. posl. br. Ovrv-1466/12 od 12. prosinca 2012. kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju 2.598,21 kunu sa zakonskom zateznom kamatom te troškom ovršnog  postupka od 725,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.

            Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

 

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak prvostupanjskog postupka od 1.021,50  kuna u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika D. K. iz P. posl. br. Ovrv-1466/12 od 12. prosinca 2012. kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju 2.598,21 kunu sa zakonskom zateznom kamatom kao i trošak ovršnog postupka od 725,00 kuna sa zateznom kamatom. Stavkom II. izreke, koji nije pobijan žalbom, ukinut je predmetni platni nalog za iznos od 75,00 kuna te je stavkom III. naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak od 1.875,00 kuna.

 

Protiv navedene prvostupanjske presude tuženik je podnio pravovremenu žalbu u kojoj navodi da mu je naloženo plaćanje pričuve za stan u P., posebnom dijelu zgrade sagrađenom na k.č. br. 790/1 zgr. k.o. P., druga etaža s kojom je povezano pravo vlasništva na posebni dio zgrade i to dio 1 označen slovima A1, B1, C1, D1, E1 i F1 koji je neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom 2/8 dijela prema cjelini zgrade i zemljišta. Žalitelj smatra da nije u obavezi podmiriti pričuvu iz razloga što nije punopravni vlasnik tog stana već je tuženik prethodni vlasnik (fiducijar) dok je potonji vlasnik (fiducijant) S. V. koja ne samo da je vlasnik tog stana nego je posjednik i korisnik istoga. Tužitelju je navedeno bilo poznato jer ga je tuženik u više navrata na to upozoravao prije pokretanja ovršnog postupka. Stoga smatra da nije u smislu članka 89. stavka 2. Zakona o vlasništvu  obveznik snašanja troškova zajedničke pričuve jer nije niti potpisnik međuvlasničkog ugovora niti ugovora o upravljanju stambenom zgradom, pa se isti na njega ne odnose.

 

U konkretnom slučaju radi se o pravnom pitanju da li je fiducijarni vlasnik koji nije ujedno  posjednik stana obavezan namiriti pričuvu. Žalitelj smatra da takva njegova obveza ne postoji s obzirom na smisao fiducijarnog vlasništva iz članka 34. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje je u osnovi vlasništvo radi osiguranja fiducijarne tražbine čime fiducijar postaje titular prava vlasništva ali bez prava na posjed, dakle ne može se služiti i raspolagati tom stvari osim što ima pravo namirenja svoje tražbine tom stvari. Kad bi se prihvatilo tumačenje prvostupanjskog suda u tom slučaju bi i brojne banke koje su fiducijarni vlasnici stanova ujedno bili u obvezi plaćati pričuvu iako nisu punopravni vlasnici niti su posjednici- korisnici predmetnih stanova. Stoga se predlaže da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Sa žalbom tuženika postupljeno je sukladno odredbi članka 359. Zakona o parničnom postupku.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tuženika je osnovana.

 

              Prvostupanjski sud je utvrdio tuženika obveznikom plaćanja pričuve za predmetnu zgradu pozivom na članak 34. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Takvu odluku prvostupanjskog suda osnovano tuženik osporava zbog pogrešne primjene materijalnoga prava.

 

              Iz uvida u međuvlasnički ugovor za predmetnu zgradu od 15. prosinca 1997.  utvrđeno je da istom prileži popis suvlasnika koji bi trebali svojim potpisom navedeni međuvlasnički ugovor prihvatiti. U tom popisu suvlasnika navedena je i S. V. i tuženik međutim niti jedan niti drugi predmetni ugovor nisu potpisali. Iz uvida u zemljišnoknjižni uložak (list 34 spisa) utvrđeno je da je kao vlasnik na predmetnom stanu upisan tuženik s time da je njegov upis izvršen temeljem ugovora o zajmu sa sporazumom o zasnivanju fiducijarnog prava odnosno o prijenosu prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine od 90.000,00 eura sa imena S. V. uz ostale uvjete ugovora. Dakle proizlazi da je S. V. potonji a tuženik prethodni vlasnik predmetnog stana.

 

              Osnovano tuženik navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika kao prethodnog vlasnika i neposjednika predmetnog stana na plaćanje pričuve za isti. Naime tuženika ne vezuje međuvlasnički ugovor jer ga isti nije potpisao te je pravno pitanje da li postoji temeljem zakona obveza tuženika kao fiducijarnog vlasnika na plaćanje pričuve za stan na kojem ima prethodno vlasništvo. Člankom 34. stavkom 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da vlasnik koji je dobio ili je pridržao pravo vlasništva određene stvari radi osiguranja ispunjenja neke tražbine obavezan je propustiti služiti se i raspolagati tom stvari osim za namirenje te tražbine, a ovlašten je, ne bude li mu tražbina o dospijeću ispunjena, namiriti je iz stvari u skladu s pravilima o namirivanju zalogom osiguranih tražbina izvansudskim putem.

 

              Dakle navedenom odredbom propisano je da vlasnik koji je dobio ili pridržao pravo vlasništva stvari, u konkretnom slučaju tuženik koji je predmetnu stvar dobio kao fiducijarni vlasnik, obavezan je propustiti služiti se i raspolagati tom stvari znači ne može tu stvar upotrebljavati te ima jedino pravo da se iz te stvari namiri kad mu tražbina dospije.

 

              Slijedom navedenoga tuženik osnovano navodi da kao fiducijarni vlasnik nema nikakva prava i obaveze u vezi sa tim vlasništvom osim  prava da se iz vrijednosti tog stana namiri ako mu tražbina o dospijeću ne bude namirena.

 

Iz navedenog razloga sukladno čl. 89. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima obveznik plaćanja pričuve je S. V. kao potonji vlasnik i korisnik stana s obzirom da je vlasništvo tuženika fiducijarno vlasništvo koje je uvjetno vlasništvo i prestat će ispunjenjem uvjeta (u konkretnom slučaju povratom zajma) te tuženik koji nije  posjednik stana, jer mu to priječi odredba članka 34. stavka 5. Zakona o vlasništvu ima jedino pravo namirenja iz predmetnog stana kao sredstva osiguranja dok nema drugih obaveza koje terete suvlasnike stana pa tako ni plaćanje pričuve.

Osnovano navodi žalitelj da kada bi se prihvatio stav prvostupanjskog suda i sve banke koje su fiducijarni vlasnici stanova bili i obveznici plaćanja pričuve za stanove, što nije tako.

 

              Iz navedenog razloga prihvaćena je žalba tuženika te preinačena prvostupanjska presuda i ukinut u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika temeljem čl. 373.st.1.toč.3 Zakona o parničnom postupku. Temeljem čl. 166. st. 2. istoga Zakona naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak prvostupanjskog postupka koji se odnosi na pristup na dva ročišta 2. listopada 2013. (50% Odvjetničke tarife ili 250,00 kuna) i ročište 24. listopada 2013. od 500,00 kuna te porez na dodanu vrijednost na navedeni iznos od 171,50 kuna kao i pristojbu na prigovor na rješenje o ovrsi od 100,00 kuna ili ukupno 1.021,50 kuna. Tuženiku nije priznat trošak za sastav žalbe jer isti nije zatražen.

 

Pula – Pola, 22. travanj 2015.