Broj: Rev 1517/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari I. tužitelja L. D. d.o.o. iz S., i II. tužitelja S. G. iz K. K., oba zastupana po punomoćniku T. V., odvjetniku u S., protiv I. tužene M. S. iz S., zastupane po punomoćniku Z. R., odvjetniku u S., II. tuženika J. B.-M., pok. A. iz M. na B., III. tužene V. M. rođ. B.-M., pok. A. iz M. na B., IV. tuženika A. B.-M., pok. A. iz M. na B., gdje su III. do IV. tuženici zastupani po punomoćniku M. V., odvjetniku u S., i V. tuženika K. d.o.o. iz S., zastupanog po punomoćniku Z. Z., odvjetniku u S., odlučujući o reviziji I. tužitelja i II. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-655/10 od 3. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-392/03 od 10. listopada 2006. i protiv rješenja Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-655/10 od 3. veljače 2011., kojim je dijelom potvrđeno, a dijelom ukinuto rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-392/03 od 10. listopada 2006., u sjednici održanoj 28. travnja 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija I. tužitelja L. D. d.o.o. protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-655/10 od 3. veljače 2011., odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Revizija II. tužitelja S. G. protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-655/10 od 3. veljače 2011., odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Revizija I. tužitelja L. D. d.o.o. i II-tužitelja S. G. protiv rješenja Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-655/10 od 3. veljače 2011., odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev I. tužitelja za isplatu 335.162,71 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od utuženja pa do isplate, te je odbijen i tužbeni zahtjev II. tužitelja za isplatu 68.722,79 kn također zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od utuženja pa do isplate (st. I. izreke). Nadalje, tom presudom odbijen je i zahtjev I. i II. tužitelja za naknadu parničnog troška (st. II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da su tužitelji povukli prijedlog za određivanje privremene mjere (st. I. izreke). Nadalje, tim rješenjem obavezani su tužitelji nadoknaditi tuženicima parnični trošak u iznosima pobliže navedenim u izreci tog rješenja (st. II. izreke). Konačno tim rješenjem odbijen je prijedlog I. i II. tužitelja za oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi, dok se plaćanja sudskih pristojbi odgovora na tužbu oslobađaju II., III. i IV. tuženici (st. II. izreke).

 

Drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je prvostupanjsko rješenje u dijelu pod st. III. izreke, a ukinuto je u dijelu pod st. II. izreke te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Protiv drugostupanjske presude i protiv drugostupanjskog rješenja reviziju su u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08– dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 84/08) podnijeli I. i II. tužitelji iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

I. do V. tuženici nisu podnijeli odgovor na reviziju.

 

Revizija I. tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP.

 

Suprotno revizijskim navodima I-tužitelja, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda, nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka pobijane drugostupanjske presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju.

 

S obzirom na revizijski navod I. tužitelja da je on izjavio žalbu protiv prvostupanjske presude od 25. rujna 2006., a da je pobijanom drugostupanjskom presudom ta njegova žalba odbijena te je potvrđena prvostupanjska presuda od 10. listopada 2006., za ukazati je na slijedeće. Pravilno je drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude (a što I-tužitelj ispušta iz vida) ukazao da je pri pisanju prvostupanjske presude došlo do očite pogreške u dijelu oznake pravilnog datuma donošenja te presude. Stoga drugostupanjski sud je ukazao prvostupanjskom sudu da će radi toga biti potrebno ispraviti prvostupanjsku odluku (čl. 342. ZPP). Ovdje je još samo za ukazati da pravilno drugostupanjski sud zaključuje da je prvostupanjska presuda donesena i objavljena 10. listopada 2006. (list 49 spisa), a ne 25. rujna 2006. (kako je to pogrešno napisano u toj presudi).

 

Nije u pravu I. tužitelj niti kada smatra da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP. Suprotno revizijskim navodima I-tužitelja, u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode I. tužitelja koji su od odlučnog značenja, te je označio i razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka povodom revizije I. tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude, je tužbeni zahtjev I. tužitelja za isplatu 335.162,71 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od utuženja pa do isplate i to s osnova izvršenih ulaganja i poboljšica u predmetni poslovni prostor.

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

 

- da je predmetnim poslovnim prostorom gospodario Grad Split,

 

- da je Grad Split dio tog poslovnog prostora dao u zakup poduzeću U. D. OOUR M., odnosno njegovom pravom sljedniku poduzeću L. d.d. S., a drugi dio poduzeću U. D. OOUR D. turist (kasnije D. S.) i to ugovorom o zakupu od 4. prosinca 1989.,

 

- da zakupoprimci iz tog ugovora o zakupu nisu bili ovlašteni bez suglasnosti zakupodavca taj poslovni prostor davati u podzakup,

 

- da se zakupoprimci nisu držali te ugovorne odredbe, da nisu plaćali zakupninu, te da je radi toga Grad Split i prije 2000. vodio postupak radi ispražnjenja i predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora,

 

- da I. tužitelj nije sklopio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora niti sa Gradom Splitom niti sa zakupoprimcima iz ugovora o zakupu od 4. prosinca 1989.,

 

- da je tuženicima predmetni poslovni prostor vraćen u vlasništvo djelomičnim rješenjem Ureda za imovinskopravne poslove Splitsko-dalmatinske županije od 29. lipnja 2000. i to prema odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 39/99, 42/99, 80/02 i 81/02 – dalje: Zakon o naknadi),

 

- da su tuženici 4. listopada 2001. pokrenuli ovršni postupak protiv ovdje I. tužitelja za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora,

 

- da se ovdje I. tužitelj protivio ovrsi, a da je ovrha provedena 12. svibnja 2003., te

 

- da I. tužitelj nije bio pošten posjednik predmetnog poslovnog prostora jer je znao da mu ne pripada pravo na posjed.

 

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev I. tužitelja.

 

Prema odredbi čl. 41. st. 4. Zakona o naknadi prijašnji vlasnik (kome se daje u vlasništvo prethodno oduzeta poslovna zgrada ili poslovni prostor) u obavezi je zakupniku isplatiti naknadu za učinjena ulaganja i to na temelju njihovog međusobnog ugovora ili pravomoćne sudske odluke, ako se drugačije ne sporazume.

 

Kada I. tužitelj nije bio zakupnik predmetnog poslovnog prostora, to mu tuženici nisu u obavezi isplatiti naknadu za učinjena ulaganja i poboljšanja.

 

Prema odredbi čl. 49. st. 1. Zakona o naknadi imovina koja je predmet naknade daje se prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja.

 

Prema odredbi čl. 49. st. 2. istog zakona ako postoji razlika u vrijednosti nekretnine procijenjene u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja prema stanju nekretnine kakva bi ona bila u vrijeme oduzimanja, sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja i raspolaganja može zahtijevati od prijašnjeg vlasnika da mu prizna suvlasništvo u omjeru njegovog ulaganja ili da mu isplati odgovarajuću novčanu naknadu u omjeru tih ulaganja u skladu s propisima o stvarnim pravima, odnosno obveznim odnosima.

 

Kako I-tužitelj nije bio u vrijeme donošenja Zakona o naknadi niti vlasnik, a niti nositelj prava korištenja i raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru, to mu tuženici nisu u obavezi isplatiti novčanu naknadu za ulaganja i poboljšice predmetnog poslovnog prostora niti prema odredbi čl. 49. st. 2. Zakona o naknadi.

 

Prema odredbi čl. 165. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP) nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni za vlasnika.

 

Kako je u konkretnom slučaju I. tužitelj bio nepošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora, te kako nije niti tvrdio a niti dokazivao da je imao troškove nužnih ulaganja u taj poslovni prostor, a koji troškovi bi bili nužni i za vlasnika, to dakle I. tužitelj nema pravo na utuženu naknadu niti prema odredbi čl. 165. st. 3. ZVDSP.

 

S obzirom da se revizija I. tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude znatnim dijelom sadržaja iscrpljuje u pokušaju dovođenja u sumnju pravilnosti zaključaka prvostupanjskih sudova u postojanju pravno odlučnih činjenica, ovdje je za ukazati na slijedeće. Riječ je o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP drugostupanjska presuda ne može se revizijom pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi I. tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija I. tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude, a niti razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP, to je reviziju I-tužitelja protiv drugostupanjske presude valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbu čl. 393. ZPP.

 

Revizija II. tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn,

 

2. ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a. i čl. 373. b. toga Zakona.

 

Kako pobijana drugostupanjska presuda u dijelu u  kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu II. tužitelja nije donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, odnosno kako ta presuda u tom dijelu nije donesena prema odredbama čl. 373. a. i čl. 373. b. ZPP, to je dopuštenost predmetne revizije II. tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude ispitana prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, te je utvrđeno da tom kriteriju nije udovoljeno, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi 100.000,00 kn.

 

Stoga dakle revizija II. tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitog tumačenja određenih zakonskih odredaba,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

4. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskog suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz stavka 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Predmetna revizija II. tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude nema sadržaj za reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP propisan odredbom čl. 382. st. 3. toga Zakona. Ovo stoga što II. tužitelj u reviziji nije određeno naznačio pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnio, a posljedično tome nije niti izložio razloge zbog kojih bi smatrao da je pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Kako predmetna revija II. tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena, te kako ta revizija nema sadržaj za reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP propisan odredbom čl. 382. st. 3. ZPP, to je tu reviziju II. tužitelja valjalo odbaciti kao nedopuštenu i to na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Revizija I. i II. tužitelja podnesena protiv pobijanog drugostupanjskog rješenja nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen, u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

 

Pobijano rješenje drugostupanjskog suda nije rješenje kojim se postupak pravomoćno završava.

 

Naime, pobijano rješenje drugostupanjskog suda u dijelu kojim se potvrđuje prvostupanjsko rješenje o odluci o prijedlogu stranaka za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi, nije rješenje kojim se postupak pravomoćno završava. Isto tako pobijano rješenje drugostupanjskog suda u dijelu u kojem je ukinuto prvostupanjsko rješenje o naknadi parničnog troška, također nije rješenje kojim se postupak pravomoćno završava.

 

Radi toga valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi čl. 400. st. 3. istog zakona odbaciti kao nedopuštenu reviziju I i II-tužitelja protiv pobijanog drugostupanjskog rješenja.

 

Zagreb, 28. travnja 2015.