Broj: Rev 349/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, zastupan po Uredu gradonačelnika, Služba za zastupanje grada, protiv tuženika B. d.o.o. Z., zastupanog po punomoćniku L. I. odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7216/09-2 od 1. listopada 2003., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-416/05-11 od 21. srpnja 2009., u sjednici održanoj 21. srpnja 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos 232.002,60 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na ime naknade štete koju trpi zbog nemogućnosti korištenja poslovnog prostora u Z., ... – .... površine 87,18 m2, a kojeg da je tuženik bespravno koristio u razdoblju od siječnja 2004. do lipnja 2009., te nadalje do okončanja postupka za povrat imovine koji se vodi pred Gradskim uredom za imovinskopravne poslove i imovinu grada, Odjel za upravno upravne poslove klasa: UP/I-942-01/2005-13/158. Ujedno je naloženo tužitelju isplatiti tuženiku iznos 6.100,00 kn na ime parničnih troškova.

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je preinačena prvostupanjska presuda i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 232.002,60 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedini mjesečni iznos 7.006,18 kn u razdoblju od siječnja 2004. do prosinca 2005., te mjesečnom iznosu 1.520,34 kn u razdoblju od siječnja 2006. do lipnja 2009. teče kako je do pobliže naznačeno u toč. II. izreke, a s osnova naknade zbog nemogućnosti korištenja poslovnog prostora u razdoblju od siječnja 2004. zaključno sa lipnjem 2009., te je ujedno tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos 2.500,00 kn sa zateznim kamatama na ime parničnih troškova.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino ukidanje odnosno preinačenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnova.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parnično postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pošto je pobijana presuda jasna i razumljiva te sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, zbog čega se pravilnost iste može ispitati. Vezno uz ovaj revizijski prigovor treba reći da premda drugostupanjski sud nije dao podrobnije razloge vezano za nepoštenost tuženika kao posjednika predmetnog poslovnog prostora u utuženom razdoblju, je pravilno navodeći da je tuženik u tom razdoblju taj prostor koristio bez pravnog temelja, a pozivajući se pri tome na odredbu čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 146/08 – dalje: ZVDSP) sadržanoj pravilno obrazložio nepoštenost tuženika kao posjednika.

 

Prihvaćajući tužbeni zahtjev kako je to učinjeno pobijanom presudom, materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

 

Obzirom na rezultate provedenog postupka a prema kojima proizlazi:

 

- da je predmetni poslovni prostor bio dio imovine tužitelja a koji je predmet povrata bivšim vlasnicima na temelju odredbi Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 80/02, 81/02 – dalje: Zakon o naknadi),

 

- da je na temelju Ugovora o zakupu sklopljenih između tužitelja i D. d.d. 17. svibnja 1995. taj prostor koristila D. d.d. nad kojom je otvoren stečajni postupak 23. veljače 1999., a koja da je zakupninu za isti u iznosu 7.006,18 kn mjesečno isplaćivala tužitelju do 1. prosinca 2003.,

 

- da je djelomičnim rješenjem Gradskog ureda za imovinskopravne poslove i imovinu Grada Zagreba klasa: UP/I-942-01/03-01/133 ur. broj: 251-14-02/101-05-27 od 20. listopada 2005., a koje je postalo pravomoćno 31. prosinca 2005., 566/1000 dijela predmetnog poslovnog prostora vraćeno bivšim vlasnicima B. i B. B. svakom 158,5/1000 dijela, M. M.-R. 159/1000 dijela, B. S. i D. K. svakom 45/1000 dijela te Republika Hrvatska utvrđena suvlasnicom za 217/1000 dijela, a

 

- da je nepravomoćnim rješenjem tog upravnog tijela klasa: UP/I-942-01/2005-13/158 ur. broj: 251-14-02/208-09-12 od 27. svibnja 2009. daljnjih 217/1000 dijela vraćeno V. S.-F.,

 

- da su 10. srpnja 2001. B. i B. B. tuženiku prodali uz ostalo i svoj suvlasnički dio na predmetnom poslovnom prostoru, nakon čega

 

- da je D. d.d. u stečaju predala u posjed tuženiku taj poslovni prostor,

 

pravilna je ocjena iz pobijane presude da je tužitelja pripadalo pravo raspolaganja i upravljanja predmetnim poslovnim prostorom sve do pravomoćnosti rješenja kojim je taj prostor vraćen bivšim vlasnicima – suvlasnicima, a što je u odnosu na B. i B. B. nastupilo tek 31. prosinca 2005. Kako je ugovor koji su oni sklopili sa tuženikom sklopljen 10. srpnja 2001., dakle u vrijeme kada postupak povrata imovine u smislu odredbi Zakona o naknadi još nije bio dovršen, izvjesno je da niti su oni imali položaj vlasnika – suvlasnika tog prostora, niti su tom, tada nepostojećom imovinom mogli raspolagati, zbog čega takav ugovor nije proizveo pravni učinak. Upravo zato, tuženik na temelju takvog ugovora nije mogao steći svojstvo poštenog posjednika ove tada tuđe stvari, zbog čega, a u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP je i u obvezi isplatiti tužitelju utuženi iznos kao naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja tog prostora u utuženom razdoblju na kojem je tužitelj još kao predmnijevani vlasnik imao pravo raspolaganja i to do 31. prosinca 2005. u cijelosti, a potom u odnosu na suvlasnički dio koji još nije pravomoćno vraćen V. S.-F.

 

Status obveznika naknade kojeg tužitelj u smislu odredbe čl. 13. st. 1. Zakona o naknadi ima na predmetnom prostoru, a koji ga određuje za osobu u čijoj imovini se nalazi i ona imovina koja se vraća prijašnjem vlasniku, ne isključuje i njegova prava kao predmnijevanog vlasnika, dakle i pravo na korištenje tog prostora i ubiranje plodova iz toga, a do pravomoćnog okončanja postupka o povratu te imovine njezinim vlasnicima.

 

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 21. srpnja 2015.