Broj: Rev-x 512/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Dragana Katića, člana vijeća,Darka Milkovića, člana vijeća i Brune Frankovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. S. iz Š., kojeg zastupa V. B., odvjetnik iz Z., protiv prvotuženice-protutužiteljice M. S. i drugotuženika-protutužitelja S. S. oboje iz Z., koje zastupa B. K., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude  Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5968/2014-2 od 14. listopada 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7675/2012-58 od 26. lipnja 2014., u sjednici održanoj 1. rujna 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 703.762,68 kn, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kao što je to navedeno u toč. I. izreke te presude, a počevši od 1. lipnja 2013. iznos od 1478,40 kn sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, te je naloženo tužitelju naknaditi tuženicima parnične troškove u iznosu od 22.262,50 kn sa zateznim kamatama od 26. lipnja 2014. do isplate (toč. III. izreke), dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen (toč. II. izreke). Pod toč. IV. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika za isplatu iznosa od 3.574,08 kn sa zateznim kamatama, a pod toč. V. izreke odbijen je i protutužbeni zahtjev  tuženika S. S. za naknadu neimovinske štete u iznosu od 2.000,00 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka (toč. I., II. i III. izreke prvostupanjske presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv te drugostupanjske presude tužitelj-protutuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP), a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači nižestupanjske presude ili da presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je samo u granicama navedenih razloga zbog kojih je revizija izjavljena, sukladno odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP.

 

Predmetni tužbeni zahtjev kojim se traži da se obveže tuženike solidarno isplatiti tužitelju utuženi iznos po osnovi korištenja njegovog suvlasničkog dijela predmetnog stana i suvlasničkih dijelova njegovih kćeri koje su mu cedirali svoju tražbinu, tužitelj temelji na tvrdnji da tuženici bez njegove suglasnosti i suglasnosti njegovih kćeri koriste cijeli stan i da su na taj način on i njegove kćeri isključeni iz posjeda iako su suvlasnici u 2/3 dijela.

 

Tužbeni zahtjev sudovi su ocijenili neosnovanim temeljeći takvu odluku na nespornim činjenicama:

 

- da su suvlasnici predmetnog stana koji se nalazi u Z., površine 154 m2, a sastoji se od četiri sobe, prolaznog dnevnog boravka u sredini stana, smočnice, loggie, kuhinje i hodnika koji povezuju te prostorije, tužitelj u 4/9 dijela, njegove kćeri S. L. S. i E. S. svaka u 1/9 dijela te tuženica M. S. u 3/9 dijela,

 

- da su tužiteljeve kćeri sporazumom od 6. srpnja 2013.  ustupile svoja potraživanja iz ove parnice tužitelju i činjeničnom utvrđenju da tuženici ne koriste cijeli stan (ne koriste tri sobe),

 

- da nikada nisu onemogućavali tužitelju suposjed stana, već naprotiv da su ga pozivali da stupi u posjed stana radi smanjenja velikih režijskih troškova i troškova redovitog održavanja stana.

 

S obzirom na činjenicu da se tuženici, koji su bračni drugovi, nalaze u posjedu dijela stana po osnovi suvlasništva tuženice u dijelu 1/3 te da tuženici nisu onemogućili tužitelju izvršavanje njegovog suvlasničkog prava na suposjed, sudovi su zaključili da su tuženici pošteni posjednici stana i da stoga s obzirom na odredbu čl. 164. s. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 98/09, 153/09, 143/12 – dalje: ZVDSP) nisu dužni platiti naknadu za korištenje stana.

 

Obrazlažući postojanje revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj navodi da on kao suvlasnik predmetne nekretnine ima pravo donositi odluke o izvršavanju posjeda i vlasničkih ovlasti na temelju odredaba čl. 40. i 42. ZVDSP-a, da su u izvršavanju svojih suvlasničkih ovlaštenja on i njegove kćeri dopisom od 30. ožujka 2004. upućenim tuženici putem punomoćnika tražili predaju suposjeda predmetnog stana, da se o tom zahtjevu tuženica nije nikada očitovala, da te činjenice, koje su "u obliku dokumenta sadržane u spisu", sudovi niti ne spominju. Osim toga, navodi se da je stan fizički nedjeljiv, pa da je zbog toga nejasno obrazloženje nižestupanjskih sudova da se stan može razlučno uživati, te se citiraju žalbeni navodi tužitelja kojima je osporavano utvrđenje prvostupanjskog suda da mu tuženici nisu onemogućili suposjed stana.

 

U spomenutom dopisu tužitelja upućenom tuženici osim zahtjeva za predaju suposjeda stana navodi se da bi tuženica mogla tužitelja i njegove kćerke "pustiti i u samostalni posjed od 12. srpnja 2004. pa do idućih pet godina" te da se u tom slučaju ne bi tražila naknada već da bi se naknada obračunala nakon postupka civilne diobe u predmetu Općinskog suda u Zagrebu broj R1-1120/02.

 

Dakle, u dopisu se samo predlaže da se stranke sporazume u izvršavanju posjeda stana, pa s obzirom na takav sadržaj u reviziji se neosnovano navodi da je u dopisu sadržana odluka tužitelja o izvršavanju posjeda i vlasničkih ovlasti donijeta na temelju odredbe čl. 42. ZVDSP-a.

 

No, kada bi takva odluka i postojala ona ne bi obvezivala tuženicu na predaju stana tužitelju u isključivi posjed, pa okolnost da se sudovi nisu izjasnili o navedenoj činjenici, nema značenje nedostatka zbog kojeg se nižestupanjske presude ne mogu ispitati.

 

Naime, za odluku o osnovanosti osnove predmetnog tužbenog zahtjeva odlučno je samo činjenično pitanje jesu li tuženici, koji po osnovi svog suvlasničkog prava u dijelu 1/3 imaju pravo na suposjed stana sa tužiteljem kao suvlasnikom stana u dijelu od 2/3 koristili cijeli stan i onemogućili tužitelja u izvršavanju njegovog suvlasničkog prava na suposjed.

 

S obzirom na utvrđenje da tuženici posjeduju manji dio stana te da nisu onemogućili tužitelju izvršavanje suposjeda, sudovi su osnovano zaključili da ne postoji obveza tuženika plaćati tužitelju naknadu za korištenje stana.

 

Tužitelju ne pripada pravo na tu naknadu kako primjenom odredaba čl. 154. ZVDSP-a, na koje se pozivaju sudovi, tako i na temelju odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) koju je trebalo primijeniti u ovom slučaju.

 

Navedenom odredbom potonjeg Zakona propisano je da kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

 

Budući da su tuženici koristili predmetni stan u granicama ovlaštenja danog im odredbom čl. 42. ZVDSP-a, dakle nisu uporabili suvlasnički dio tužitelja i na taj način ostvarili korist koju bi bili dužni naknaditi, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim.

 

Slijedom izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 1. rujna 2015.