Broj: Rev-x 686/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz V., kojeg zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u Š., protiv tuženika: 1. M. V. iz Š. i 2. J. P. L. iz S., koju zastupaju punomoćnici S. B., odvjetnik u Z., te S. N. P., odvjetnik u S., radi utvrđenja i dr., odlučujući o reviziji tuženice pod 2. protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-860/2012-2 od 16. prosinca 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-3487/2010 od 29. lipnja 2011., u sjednici održanoj 2. rujna 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženice pod 2. J. P. L. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom i bez pravne važnosti uknjižba prava vlasništva čest. zem. 1354/1 i /2 z.u. 5871 k.o. V. na ime J. P., čime je tužitelj ovlašten zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva predmetnih nekretnina na svoje ime uz istovremeno brisanje s imena tuženice pod 2. (izreka pod 1. prvostupanjske presude). Odlukom o troškovima postupka obvezana je tuženica pod 2. naknaditi tužitelju 7.845,50 kuna (izreka pod 2. prvostupanjske presude).

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženice pod 2. i potvrđena prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari (u dijelu kojim je odlučeno izrekom pod 1. prvostupanjske presude), dok je djelomičnim uvažavanjem žalbe preinačena odluka o troškovima postupka (sadržana u izreci pod 2. prvostupanjske presude) na način da je tuženica pod 2. obvezana naknaditi tužitelju 1.665,25 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) je podnijela tuženica pod 2. zbog pravnog pitanja o kojem prema ocjeni revidentice ovisi odluka u sporu, a važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da se ista preinači shodno u reviziji iznijetim navodima, odnosno ukine.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a, u reviziji iz st. 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi čl. 392.b ZPP-a revizija se odbacuje kao nedopuštena ako u njoj nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojega se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 2.), te ako pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 3.).

 

Tuženica pod 2. postavlja pitanje: „Koji standard dobre vjere treba utvrditi sud na strani stjecatelja, ako nedostatak dobre vjere ne proizlazi samo iz činjenice što nije istraživano izvanknjižno stanje, a nema zapreke da se utvrdi nedostatak dobre vjere utvrđenjem i drugih činjenica (pri čemu je stjecatelj stekao nekretninu od z.k. vlasnika koji se knjižio temeljem pravomoćne presude i ušao je u posjed)?“

 

Pritom ova tuženica ističe da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda iznijetom u odlukama Gzz- 32/73 od 14. lipnja 1973., te Gž-516/73 od 28. veljače 1973. („... načelo povjerenja ne odnosi sa samo na poznavanje zemljišnoknjižnog stanja nego i na nepoznavanje izvanknjižnog stanja. Na povjerenje u zemljišne knjige može se pozvati samo onaj koji nije znao, a nije ni morao znati da se izvanknjižno stanje ne slaže s knjižnim...“).

 

Prema odredbi čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZVDSP) smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjžnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona (st. 1.). Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (st. 2.). Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (st. 3.). Prema odredbi čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 i 55/13 - dalje ZZK) stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

Dakle, da bi u smislu odredbi čl. 122. st. 2. ZVDSP-a i čl. 8. st. 3. ZZK-a nastupili pravni učinci zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige između ostalih pretpostavki potrebno je i da stjecatelj koji je svoje pravo izveo iz nepotpunog ili neistinitog prednikova upisa mora biti pošten, u dobroj vjeri. On mora u dobroj vjeri postupati s povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnoknjižnog stanja ne znajući da ono što je upisano nije potpuno odnosno da je različito od izvanknjižnog stanja. Poštenje stjecatelja se predmnijeva, a stjecatelj mora biti pošten kako u trenutku sklapanja pravnog posla, tako u trenutku zahtijevanja upisa u svoju korist. U smislu navedenih odredbi stjecatelj se smatra nepoštenim ako je znao za neslaganje zemljišnoknjižnog i izvanknjižnog stanja nekretnine ili kad mu je to ostalo nepoznato zbog njegove nepažnje. Dakle, stjecatelj je nepošten i ako je kod stjecanja propustio redovitu i uobičajenu prosječnu pažnju koju je u svakom slučaju kod takvog stanja morao imati i s kojom bi bez sumnje odmah mogao ustanoviti nevaljanost ili neistinitost zemljišnoknjižnog upisa.

 

U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su prihvatili zahtjev tužitelja cijeneći prema u postupku utvrđenim činjenicama (postojanja, vrste i ishoda spora o vlasništvu predmetnih nekretnina između prednika stranaka s kojim je bila upoznata tuženica pod 2. s trenutkom sklapanja pravnog posla) da tuženica pod 2. s trenutkom sklapanja pravnog posla nije bila u dobroj vjeri jer je obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati da predmetne nekretnine ne pripadaju prodavatelju. U tom smislu, a sagledavajući postavljeno pitanje prema sadržaju citiranih odredbi ZVDSP-a i ZZK-a, revizija se zapravo svodi na ispitivanje činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja (u kojima je tuženica pod 2. s trenutkom sklapanja pravnog posla imala dovoljno razloga posumnjati da predmetne nekretnine ne pripadaju prodavatelju), a što ne može biti predmetom ispitivanja u revizijskoj fazi postupka. Tako se i za pitanje kako ga je postavila tuženica pod 2. ne može uzeti da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

S druge strane, shodno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose. Tako ovaj sud povodom revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a nije ovlašten ispitivati pobijanu presudu izvan u reviziji određeno naznačenog pitanja.

 

U navedenom, a kako po pravnom pitanju kako ga je postavila tuženica pod 2. nisu ispunjene pretpostavke iz naprijed citirane odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za razmatranje osnovanosti revizije, valjalo je temeljem odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 2. rujna 2015.