Broj: Rev-x 243/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanovnić-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) V. Š. iz Z., Republika Srbija, 2) M. P. iz V. G., 3) A. M. iz B., Republika Srbija, 4) A. O. iz Z., svi zastupani po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., protiv tuženika 1) D. D. iz Z., i 2) F. D. iz Z., zastupani po punomoćniku J. Š., odvjetniku u Z., radi predaje u posjed odnosno isplate, odlučujući o reviziji tuženika  protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2103/14-2 od 27. kolovoza 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1501/05 od 7. ožujka 2011., u sjednici održanoj 9. rujna 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se revizija tuženika i ukida se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2103/14-2 od 27. kolovoza 2014. i predmet se vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

              „I. Nalaže se tuženicima 1. D. D. i F. D. isplatiti tužiteljima 1. V. Š., 2. M. P., 3., A. M. i 4. A. O. vrijednost čest. zem. 3911/5 k.o. Z. u iznosu od 800.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

              II. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              „Tuženici D. D. i F. D. dužni su tužiteljima predati u posjed slobodnu od osoba i stvari nekretninu čest. zem. 3911/5 k.o. Z., u naravi kuća i okućnica u Z., ...“

 

Presudom suda drugog stupnja koristeći se ovlastima iz čl. 373.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 - dalje: ZPP) sud drugog stupnja preinačio je presudu suda prvog stupnja tako da je presuđeno:

              „Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1501/05 od 7. ožujka 2011., tako da se sudi:

 

              Nalaže se tuženicima pod 1) D. D. i 2) F. D. da tužiteljima pod 1) V. Š., 2) M. P., 3) A. M. i 4) A. O. predaju u posjed slobodnu od osoba i stvari nekretninu čest. zem. 3911/5 k.o. Z.,  u naravi kuća i okućnica u Z., ..., u roku od 15 dana.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP-a podnose tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tužitelji su odgovorili na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Ovaj sud sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Makar se tuženici u reviziji pozivaju na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a iz sadržaja revizije razvidno je da u sklopu iznesenih razloga kojima argumentiraju postojanje ove povrede osporavaju činjenična utvrđena suda drugog stupnja pa se stoga radi o isticanju prigovora pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji prigovor sukladno odredbi čl. 385. ZPP-a nije dopušteno isticati u revizijskoj fazi postupka.

 

U ovom postupku predmet raspravljanja je reivindikacijski zahtjev tužitelja nekretnine pobliže opisane u izreci presude suda drugog stupnja, te eventualno kumulirani zahtjev na isplatu s naslova vrijednosti zemljišta na kojoj je sagrađena kuća sagrađena na čestici 3911/5 k.o. Z.

 

Sud prvog stupnja odbija tužitelje s glavnim zahtjevom, ali usvaja eventualno kumulirani zahtjev sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a.

 

Sud drugog stupnja udovoljavajući žalbi tužitelja preinačava presudu suda prvog stupnja na način da usvaja glavni zahtjev istaknut u ovoj parnici (na predaju u posjed) dok slijedom odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a nema mjesta odlučivati o eventualno kumuliranom zahtjevu.

 

Sud prvog stupnja presuđuje kao u izreci presude prihvaćajući prigovor tuženika da su vlasništvo na spornoj nekretnini stekli  kao savjesni graditelji.

 

Stoga prema ocjeni ovog suda predmet ocjene kako suda drugog stupnja, tako i ovog suda ne mogu biti ostala razmatranja u koja se upušta sud drugog stupnja glede primjene pravila o stjecanju prava vlasništva na nekretninama od nevlasnika, makar sud drugog stupnja iznosi pravilan stav kojeg, makar s obzirom na sporno pitanje stjecanja prava vlasništvom građenjem stav nije od značaja u ovoj fazi postupka, prihvaća i ovaj sud tj. da u vrijeme režima primjene Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 9/92 i 77/92 - dalje: ZOVO) sukladno odredbi čl. 31. ZOVO-a nije bilo moguće steći pravo vlasništva na nekretnini od nevlasnika.

 

U ovoj fazi postupka nije sporno da su tuženici upisani kao vlasnici sporne nekretnine u zemljišnim knjigama.

 

Nije niti sporno da je u vrijeme kada tuženici kupuju spornu nekretninu ona ima samo podrum i četiri vanjska zida u visini jedne etaže, te da su tuženici sagradili kuću koja se sada sastoji od podruma, dva kata i potkrovlja i da se obzirom na opseg i vrijednost izvedenih radova radi o izgradnji nove građevine.

 

Nije niti sporno da je izgradnja zgrada na čestici dovršena 1999. jer je dovedena u stanje u kojem se može redovito služiti u svrhu zbog koje je izgrađena pa se stoga smatra zgradom sukladno odredbi čl. 152. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP).

 

U ovoj parnici u kojoj se tuženici suprotstavljaju vlasničkom zahtjevu tužitelja prigovorom  građenja na tuđem zemljištu valja o osnovanosti tog prigovora odlučiti na temelju odredbe čl. 153. ZVDSP-a slijedom koje odredbe ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije bez odgode zabranio daljnju gradnju poštenom graditelju, zemljišna čestica sa zgradom koja je na njoj izgrađena pripada graditelju, a prijašnji vlasnik zemljišta ima samo pravo zahtijevati naknadu tržišne vrijednosti zemljišta.

 

Dakle, sukladno ovoj odredbi graditelj ako je pošten graditelj i ako (se) vlasnik zemljišta bez odgode ne zabrani daljnju gradnju ima pravo da mu pripadne zgrada i zemljišna čestica na kojoj je zgrada sagrađena.

 

Glede zabrane daljnje gradnje potrebno je da vlasnik zemljišta na jasan i nedvojben način daje do znanja graditelju da se on protivi gradnji (tako i ovaj sud u Rev-1682/86 od 18. prosinca 1986.).

 

Prema ocjeni ovog suda sud drugog stupnja pogrešno izjednačuje pojam poštenog posjeda s pojmom poštenog graditelja.

 

Naime, sukladno odredbi čl. 18. st. 3. ZVDSP-a posjed je pošten ako posjednik kada je stekao posjed nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed poštenje posjednika prestaje čim sazna da mu pravo na posjed ne pripada.

 

S druge strane, po ocjeni ovog suda ako bi se poštenje graditelja i poštenje posjednika moglo izjednačiti i ako bi se za poštenog posjednika i poštenog graditelja tražili isti uvjeti tada ne bi bilo potrebno odredbom čl. 153. ZVDSP-a posebno definirati poštenog graditelja.

 

Stoga, prema ocjeni ovog suda graditelj stječe pravo na zgradu i zemljište koje gradi na tuđem zemljištu ako je pošten graditelj što uključuje ne samo pitanje uvjerenja graditelja da je nekretnina na kojoj gradi njegova već i da je izostalo ozbiljno, jasno i nedvojbeno protivljenje vlasnika zemljišta gradnji.

Imajući to u vidu, prema ocjeni ovoga suda kraj činjenice da su tuženici nekretnine stekli od prednika koji je također bi upisan u zemljišne knjige, da su im nekretnine predane u posjed od prodavatelja i za sada se ne može prihvatiti činjenica da ne bi bili pošteni graditelji.

 

To tim prije što okolnosti da je tuženike tijekom gradnje  nazvala ženska osoba rekavši da su prevareni i da su policijski službenici tijekom gradnje ispitivali okolnosti sklapanja ugovora po punomoćniku kojom su tužitelji zastupani po punomoćniku prodali nekretninu Š. S. ne može se smatrati da bi vlasnici nekretnine ozbiljno, jasno i nedvojbeno tuženicima zabranili gradnju.

 

Također valja naglasiti da se ne može za sada prihvatiti zaključak suda drugog stupnja da bi činjenica da su tuženici izvršili procjenu obavljenih i dovršenih radova tijekom gradnje imala sama po sebi, bez da se istovremeno utvrde razlozi zbog kojih su tuženici zatražili ovu procjenu, ikakav značaj za ocjenu ostvarivanja uvjeta iz članka 153. ZVDSP-a (zabrana gradnje i poštenje graditelja) koji ako su ispunjeni tužitelji ne bi mogli s uspjehom uspjeti u parnici kojim od graditelja (tuženih) traže predaju u posjed cijele nekretnine.

 

S obzirom na izloženo, zbog pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju odredbe čl. 153. ZVDSP-a za sada odlučne činjenice iz kojih bi slijedilo pravo tužitelja na predaju u posjed nekretnine opisane u izreci presuda suda drugog stupnja nisu u dovoljnoj mjeri utvrđene niti dokazane, pa je slijedom toga valjalo ukinuti presudu suda drugog stupnja i riješiti kao u izreci sukladno odredbi čl. 395. st. 2. ZPP-a.

 

U nastavku postupka sud drugog stupnja ponovo će ocijeniti za sada dostupne činjenice vodeći računa o pravilima o teretu dokazivanja prije svega vodeći računa o izraženom pravnom shvaćanju glede kvalitete zabrane gradnje u smislu čl. 153. ZVDSP-a te potom donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku pri čemu će biti dužan eventualno ocijeniti i valjanost utvrđenja suda prvog stupnja glede tržišne vrijednosti zemljišta.

 

Zbog svega gore navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 9. rujna 2015.