Broj: Rev 1481/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja O. h. d.o.o. Z., kojega zastupa M. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru poslovni broj Gž-8305/2011-2 od 7. ožujka 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11524/06-86 od 9. ožujka 2011., u sjednici održanoj 15. rujna 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru poslovni broj Gž-8305/2011-2 od 7. ožujka 2012. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11524/06-86 od 9. ožujka 2011. kojom je odbijen tužbeni zahtjev na nalaganje tuženici isplatiti tužitelju iznos 3.000.000,00 EUR-a u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju Hrvatske Narodne Banke u mjestu ispunjenja na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u stavku 2. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu 301.500,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji preinače, odnosno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na nalaganje tuženici isplate kunske protuvrijednosti iznosa 3.000.000,00 EUR-a po prodajnom tečaju Hrvatske Narodne Banke u mjestu ispunjenja na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se odnosi na vrijednost nekretnina upisanih u z.k.ul. br. 855 k.o. M. L. – G. i to kč.br. 2618 i kč.br. 2619.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je na predmetnim nekretninama upisanim u zk.ul.br. 855 k.o. M. L.-G. i to kč.br. 2619 zgrada i dvorište u površini 13 a i 80 m², te kč.br. 2618 šuma u površini 6 a i 99 m², na dan 27. lipnja 1975. bilo uknjiženo društveno vlasništvo, a kao korisnik je bio upisan OOUR „P.“ T. i u. N. S.,

 

- da je na tim nekretninama 14. listopada 1980. uknjiženo pravo korištenja sa OOUR „P.“ T. i u. N. S. za korist „V.“ RO za … N. S.,

 

- da je pod brojem Z-676/91 od 26. srpnja 1991. na predmetnim nekretninama zabilježena zabrana raspolaganja, opterećenja (zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanje u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl.),

 

- da je 19. studenoga 1993. na predmetnim nekretninama uknjiženo pravo vlasništva na ime Republike Hrvatske,

 

- da je 18. prosinca 1998. između TDP „V.“ N. S. i DOO „V.“ N. S. sklopljen ugovor, predmet kojega je pored ostalog i prijenos vlasništva odnosno pravo korištenja na predmetnim nekretninama sa TDP „V.“ na DOO „V.“ N. S. i

 

- da je 23. prosinca 2005. između DP „V.“ N. S. i O. h. d.o.o. Z. sklopljen Ugovor o unutarnjem potraživanju – cesiji, u kojem se navodi da ustupitelj (cedent) kao pravni sljednik nekadašnjeg nositelja knjižnih prava, prenosi na primatelja (cesionara) svoje cjelokupno potraživanje prema Republici Hrvatskoj s osnova oduzetih nekretnina, kao i sporedna potraživanja koja iz toga proizlaze, a odnose se na nekretnine označene kao kč.br. 2618 i kč.br. 2619 upisane u zk.ul.br. 855 k.o. M. L.-G.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da su pravni poslovi od 18. prosinca 1998. (Ugovor od 18. prosinca 1998. sklopljen između TDP „V.“ N. S. i DOO „V.“ N. S.) i 23. prosinca 2005. (Ugovor o ustupanju potraživanja – cesiji sklopljen između DP „V.“ N. S. i O. h. d.o.o. Z.), a sklopljeni nakon uknjižbe prava vlasništva za korist tuženice na predmetnim nekretninama pod brojem Z-820/93 od 19. studenoga 1993., u suprotnosti s odredbom čl. 115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/04, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZVDSP) te su ništavi.

 

              Prema čl. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 36/91 – dalje: Uredba/91) zabranjuje se raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanja u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl.) nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa i institucija federacija, republika i pokrajina Kosova i Vojvodine. Prema stavku 2. istog članka zabrana se odnosi i na poduzeća kao i druge pravne osobe sa sjedištem izvan Republike Hrvatske, dok će prema stavku 3. navedenog članka zemljišnoknjižni odjeli nadležnog općinskog suda izvršit po službenoj dužnosti zabilježbu te zabranu u zemljišnim knjigama.

 

              Člankom 3. Uredbe/91 propisano je da je pravni posao sklopljen ili pravni akt donijet protivno odredbama ove uredbe, ništav.

 

              Prema članku 5. Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 29/94), pored ostalog je propisano da sredstvima poslovnih jedinica i drugih organizacionih oblika koja su na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 40/92, 100/93, 102/93 i 108/99 – dalje: Uredba/92) postala vlasništvo Republike Hrvatske raspolaže Hrvatski fond za privatizaciju.

 

Stoga su sudovi pravilno zaključili da su predmetni ugovori ništavi.

 

Naime, sudovi po službenoj dužnosti prema čl. 10. Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske provode uknjižbu nekretnina koje su postale vlasništvo Republike Hrvatske na temelju čl. 3. st. 1. Uredbe/92, a predmetne nekretnine su postale vlasništvo Republike Hrvatske upravo na temelju tog propisa.

 

Prema odredbi čl. 362. st. 1. ZVDSP smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno treba to i dokazati. Ova zakonska predmnijeva, međutim, nema djelovanje u korist tužitelja. Njegovo pravo korištenja (odnosno njegovog pravnog prednika) nije se moglo pretvoriti u pravo vlasništva stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.), jer je pravo korištenja tužitelj odnosno prednik tužitelja izgubio prije toga već na temelju odredbe čl. 3. st. 1. Uredbe/92, a prema kojoj odredbi sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika navedenih pravnih osoba koje se nisu organizirale na temelju Uredbe/91 prenose se u vlasništvo Republike Hrvatske.

 

Na osnovu rečenog pravo korištenja prednika tužitelja je na temelju navedenih uredbi prestalo i pretvoreno je u pravo vlasništva u korist tuženice prije stupanja na snagu ZVDSP.

 

Konačno, u pogledu primjene Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije na koje se poziva tužitelj, te odredbe ne daju mu pravo tražiti od tuženice isplatu navedenog iznosa na ime vlasništva predmetnih nekretnina. Prema čl. 2. st. 1. podstavak (a) tog Aneksa pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani i druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena u te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba. To uključuje osobe koje su nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj državi, a ne državi sljednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

 

Tužitelj i ne tvrdi da je Republika Hrvatska (neko njezino tijelo) donijelo akt kojim mu priznaje pravo vlasništva na spornim nekretninama. Pravo vlasništva tužitelj nije stekao na temelju samog Ugovora o pitanjima sukcesije, jer mu to pravo tek treba biti priznato, a što jasno proizlazi iz zadnje rečenice odredbe čl. 2. st. 1. toč. a Aneksa G koja glasi: „Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava“.

 

Prema tome, tužitelju bi tek trebalo biti priznato pravo vlasništva, a nakon toga nadležno bi tijelo trebalo odlučiti o tome vraća li mu se nekretnina ili mu se priznaje pravo na naknadu. Pritom treba reći da je prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova.

 

Zbog tih razloga je revizija tužitelja na temelju čl. 393. ZPP-a odbijena kao neosnovana.

 

Zagreb, 15. rujna 2015.