Broj: Gž-278/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Đorđa Benussi, kao predsjednika vijeća, te Josite Begović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja / protutuženika: P. S. pok. L., M. 8, V., 20218 P., OIB: ………., zastupan po punomoćniku H. K., odvjetniku iz D., protiv tuženika / protutužitelja:  I. R. pok. N., D., M. 5, OIB: …………, zastupan po punomoćniku C. R., odvjetniku iz D.,  radi: utvrđenja, uklanjanja i predaje, odlučujući o žalbi tužitelja -  protutuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku br. P.1197/10 od 21. studenog 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2015. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P.1197/10 od 21. studenog 2014. godine i sudi:

 

I "1.Utvrđuje se da je tužitelj P. S. pok.L. iz V., M. 8, OIB ……. vlasnik  dijela  čest.zem.1554 k.o.V. i to onog dijela čest.zem.1554 površine 879 m2 koji je na geodetskom snimku 47/2013 od 19.veljače 2013.g. izrađenom od ovlaštenog geodeta I. P. koji je sastavni dio ove presude, označen žutom bojom i slovom  A, samostalni vlasnik cjeline čest.zem.1555 k.o.V. površine 61 m2, označenog zelenom bojom i slovom B, te samostalni vlasnik dijela čest.zgr.50 k.o.V. povr.15 m2, označenog plavom bojom i slovom C.

 

2. Dužan je tuženik trpjeti da tužitelj na temelju ove presude u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku provede uknjižbu prava vlasništva čest.zem.1555 k.o.V. na svoje ime uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tuženika.

 

3. Dužan je tuženik trpjeti da tužitelj na temelju ove presude i geodetskog elaborata provede parcelaciju čest.zem.1554, 1555 i zgr.50 k.o.V. te izdvajanja dijela čest.zem.1554, 1555 i zgr.50 k.o.V. u novoformiranu nekretninu, opisanu u točki I. izreke ove presude, te trpjeti da tužitelj na temelju ove presude i provedene parcelacije u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku na svoje ime provede upis prava vlasništva novoformirane nekretnine na svoje ime, nastale formiranjem od dijela čest.zem.1554 k.o.V., cjeline čest.zem.1555 k.o.V. i dijela zgr.50 k.o.V., sukladno točki I. ove presude i geodetskog elaborata."

 

II. Odbija se zahtjev iz protutužbe koji glasi:

 

" Dužan je tužitelj – protutuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe ukloniti štalu izgrađenu dijelom na čest.zgr.50 K.O.V., a dijelom na čest.zem.1554 K.O.V., dužan je predati tuženiku – protutužitelju u isključivi posjed njegovu čest.zgr.50 K.O.V., te mu se zabranjuje svekoliko pačanje u čest. zgr.50 K.O.V., sve temeljem ovog pravorijeka.“

 

III. Nalaže se tuženiku – protutužitelju I. R. naknaditi tužitelju – protutuženiku P. S. parnične troškove u svoti od 22.312,50 kuna.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1.Utvrđuje se da je tužitelj P. S. pok.L. iz V., M. 8, OIB ….. vlasnik  dijela  čest.zem.1554 k.o.V. i to onog dijela čest.zem.1554 površine 879 m2 koji je na geodetskom snimku 47/2013 od 19.veljače 2013.g. izrađenom od ovlaštenog geodeta I. P. koji je sastavni dio ove presude, označen žutom bojom i slovom  A, samostalni vlasnik cjeline čest.zem.1555 k.o.V. površine 61 m2, označenog zelenom bojom i slovom B te samostalni vlasnik dijela čest.zgr.50 k.o.V. povr.15 m2, označenog plavom bojom i slovom C.

 

2. Dužan je tuženik trpjeti da tužitelj na temelju ove presude u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku provede uknjižbu prava vlasništva čest.zem.1555 k.o.V. na svoje ime uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tuženika.

 

3. Dužan je tuženik trpjeti da tužitelj na temelju ove presude i geodetskog elaborata provede parcelaciju čest.zem.1554, 1555 i zgr.50 k.o.V. te izdavanja dijela čest.zem.1554, 1555 i zgr.50 k.o.V. u novoformiranu nekretninu, opisanu u točki I. izreke ove presude, te trpjeti da tužitelj na temelju ove presude i provedene parcelacije u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku na svoje ime provede upis prava vlasništva novoformirane nekretnine na svoje ime, nastale formiranjem od dijela čest.zem.1554 k.o.V., cjeline čest.zem.1555 k.o.V. i dijela zgr.50 k.o.V., sukladno točki I. ove presude i geodetskog elaborata. "

 

II. Prihvaća se zahtjev iz protutužbe koji glasi:

 

" Dužan je tužitelj – protutuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe ukloniti štalu izgrađenu dijelom na čest.zgr.50 K.O.V., a dijelom na čest.zem.1554 K.O.V., dužan je predati tuženiku – protutužitelju u isključivi posjed njegovu čest.zgr.50 K.O.V., te mu se zabranjuje svekoliko pačanje u čest. zgr.50 K.O.V., sve temeljem ovog pravorijeka.

 

III. Nalaže se P. S. naknaditi parnične troškove I. R. iznosu od 18.437,50 kuna roku od 15 dana od pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe."

 

Ovu presudu žalbom pobija tužitelj – protutuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, (2/07 i 96/08), 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – u daljnjem tekstu: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači tako da se prihvati tužbeni, a odbije protutužbeni zahtjev, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i to pred drugim sucem.

 

Žalba je dopuštena i pravovremena.

 

Na žalbu je odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora, po tužbi, je pravo vlasništva čest. zem 1555, dijela čestice zemlje 1554 i dijela čestice zgrade 50 k.o. V., a po protutužbi uklanjanje štale izgrađene na dijelovima čestice zgrade 50 i čestice zemlje 1554, predaja u posjed čestice zgrade 50 i zabrana pačanja u česticu zgrade 50.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio:

 

-          da je na dijelu čestica zemlje 1554 i 1555 izgrađena štala – prizemni objekt od betona s kosim krovom, koja se sastoji od više prostora i to za traktor, sijeno, te za krave i koze, a ispred štale je ograđeni ulaz koji se nalazi na dijelu čestice zgrade 50, sve k.o. V.,

-          da čestica zgrade 50 ne predstavlja u naravi zgradu,

-          da se čestice zemlje 1555 i ex zgrade 50 nalaze unutar čestice zemlje 1554,

-          da se preko čestice zemlje 1554 nalazi asfaltirani put koji je veza od seoskog puta do štale i nastavno do crkve Sv. Nikole,

-          da se s jedne strane tog asfaltiranog puta koji vodi preko čestice zemlje 1554, nalazi štala, a na drugoj strani puta, također na čestici zemlje 1554, kanal za popravak vozila, a prilikom očevida na tom su dijelu nekretnine bili parkirni prikolica i automobil VW Cady žute boje,

-          da je u posjedu utuženih nekretnina tužitelj koji na tim nekretninama drži stoku, gradio je garažu/štalu, sjenik, plastenik, kanal za auto, uredio put (asfaltirani), s time da je dio gradio koncem 60-ih godina, a dio nakon Domovinskog rata.

 

Ova utvrđenja prvostupanjski sud temelji na očevidu na licu mjesta i iskazima svih svjedoka.

 

Razlog zbog kojeg, unatoč navedenim utvrđenjima, odbija tužbeni i prihvaća protutužbeni zahtjev je utvrđenje prvostupanjskog suda, kojeg naziva „cijelom istinom“, a to je (cit.) „…da je pokojni V. R., dundo od tuženika, dopustio tužitelju izgraditi štalu na ovom zemljištu na privremeno, a protivno tomu tužitelj se nastavio s nadogradnjom i širenjem na okolno zemljište, pa su to takvim potvrdili svjedočenjem M. R., L. P. čija majka M. P. je dala tomu istovjetnu izjavu uz ovjeru istinitosti potpisa, kao i N. R., te N. V. i P. R..“

 

Prvostupanjski sud dalje obrazlaže (cit.):

 

„Očito je i nepobitno kako se postupanju tužitelja protivno ovom dopuštenju prednika tuženika nitko nije mogao protiviti (otac tuženika je umro, dundo nije živio u V.), osim tuženikove majke M. za koju kćerka N. V. i kaže da je to činila na naprijed opisani način“

 

A „naprijed opisani način“ protivljenja bio je (cit.) „nemoj da se svađamo, opet su balege na našem, nemoj da idemo na sud“ (strana 5. stavak 5. prvostupanjske presude).

 

Apsolutno je neživotno i neozbiljno zaključiti da bi se protivljenje nadogradnjama (sjenika, plastenika, kanala za auto, asfaltiranog puta) učinilo riječima: „opet su balege na našem, nemoj da idemo na sud“. Sasvim sigurno je da bi svaki vlasnik u tom slučaju ne samo tražio zabranu daljnje, nedozvoljene gradnje, već i rušenje, (navodno) s dozvolom, privremeno izgrađene gradnje – štale, privremeno izgrađene 40-ak godina prije pokretanja ovog sudskog spora, a ne bi čekao i rušenje tražio tek protutužbom u postupku po tužbi radi utvrđenja prava vlasništva i k tome ni tada ne tražeći predaju u posjed svega svojeg vlasništva! Jer, premda se protutužbenim zahtjevom traži rušenje štale izgrađene na čest. zgr. 50 i čest.zem.1554, traži se predaja u posjed samo čest.zgr.50 i zabrana pačanja samo ove nekretnine (!). Ova se nekretnina pak, prema skici koja predstavlja dio tužbenog zahtjeva, dijelom nalazi i unutar onog dijela čest.zem.1554 za koji ni tužitelj – protutuženik ne tvrdi da je njegova i koji dio ove nekretnine (čestice zgr.50) i ne može predati tuženiku u posjed jer niti se tvrdilo, niti se utvrdilo da je tužitelj – protutuženik u posjedu cijele čest.zgr.50. k.o. V.. Unatoč tome prvostupanjski sud, očito posve nekritički, prihvaća u cijelosti protutužbeni zahtjev kojim se traži predaja u posjed čestice zgrade 50, dakle predaja cijele ove nekretnine.

 

Zaključak prvostupanjskog suda da se tuženikov dundo nije mogao protiviti postupanju tužitelja (njegovim nadogradnjama i širenju), jer nije živio u V., nije utemeljen na raspravnoj građi. Premda prvostupanjski sud ne navodi koji tuženikov dundo, jasno je da je riječ o onom za kojeg se tvrdi (i prvostupanjski sud utvrđuje) da je tužitelju dopustio gradnju štale, dakle V. R.. Za njega u spisu nema podataka da nije živio u V., već naprotiv, iz iskaza njegova sina P. R., proizlazi upravo suprotno. Ovaj svjedok naime tvrdi (list spisa 117, stavak 3.) da je njegov otac umro 1999. godine, a par godina prije, na Sv. Nikolu, kada je na putu preko njihova zemljišta, odlazeći na misu u crkvu Sv. Nikole (koja se održava u toj crkvi jednom na godinu) bilo izmeta od stoke, pitao je oca zašto im to dopušta, a otac je odgovorio da ih je upozoravao i tražio od njih da to uredno drže. Dakle, ne samo da je tuženikov – protutužiteljev dundo živio u V. nego ih je navodno i upozoravao „da uredno drže“, ali ne i tražio da uklone, ako ne sve, barem ono što su bez dozvole vlasnika izgradili!

 

Zbog svega navedenog jasno je da nije bilo mjesta utvrđenju da je tužitelj - protutuženik u posjedu spornih nekretnina sa svim posjedovnim činjenjima koje je utvrdio prvostupanjski sud, na temelju dozvole tuženikova dunda V. da tužitelj privremeno izgradi štalu, po kojoj bi dozvoli štala i bila izgrađena koncem 60-ih godina (prošlog stoljeća). Da je u posjed stupio tek po dozvoli za gradnju, ne bi se  još 20-ak godina prije toga kao posjednik upisao, ne tužitelj – protutuženik kome je dozvola dana već njegov djed, L. S. pok. L., a 1958. godine, dakle 10-ak godina prije navodne dozvole V. R., sam tužitelj – protutuženik, kako to, na temelju potvrde Ureda za katastar, utvrđuje prvostupanjski sud.

 

Slijedom navedenog ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a (brižljiva i savjesna ocjena dokaza) na koju žalitelj i ukazuje u žalbi tvrdeći da je (cit.) „…sud nerazumno, gotovo svjesno i namjerno pogrešno utvrdio činjenično stanje…“, točnije činjenicu da tužitelj nije bio pošten (savjestan) posjednik budući se poštenje (savjesnost) pretpostavlja, a tvrdnju o nepoštenju (nesavjesnosti) tuženik – protutužitelj nije dokazao, odnosno nije oborio pretpostavku tužiteljeva – protutuženikova poštenja (savjesnosti), kako to neutemeljeno zaključuje prvostupanjski sud.

 

Kako je utvrđeno da je tužitelj - protutuženik u posjedu spornih nekretnina, točnije dijela čestice zemlje 1554 i cijele 1555, kao sljednik svog djeda (otac mu je umro prije djeda) od 1958. godine, a djed se kao posjednik vodi od 1955., od kada se, prema dopisu Ureda za katastar, primjenjuje revizija katastra identifikacijom na terenu od 1950. godine, to je dosjelošću, uračunavanjem posjeda svog prednika, stekao vlasništvo svakako 1980. godine.

 

Ovo stoga što je odredbom članka 388. stavak 2. sad važećeg zakona koji regulira stvarna prava, Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – u daljnjem tekstu: ZV) propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

U vrijeme početka dosjedanja, koji ovdje počinje teći 1950. godine, prilikom revizije katastra, kada je posjednik bio tužiteljev – protutuženikov prednik, njegov djed, primjenjivale su se odredbe OGZ-a, kao pravna pravila, po kojim (paragraf 1493) je bilo propisano: „Tko načinom poštenim prima kakvu stvar od zakonitog i poštenog posjednika; taj ima pravo kao nasljednik da uračuna sebi vrijeme dosjelosti svojeg prednika.“ Kako je OGZ-om bio propisan tridesetogodišnji rok za (izvanredno) stjecanje vlasništva dosjelošću (paragraf 1468), to bi rok za stjecanje dosjelošću isticao 1980. godine, da je tužiteljev djed bio i zakonit posjednik, pa se tužitelju u stjecanje dosjelošću trebalo uračunati i vrijeme prednika (od 1950. do 1958.) i vrijeme njegova posjedovanja (od 1958. do 1980.). Ako tužiteljev – protutuženikov prednik nije bio zakonit posjed, pa se ima računati samo vrijeme posjedovanja tužitelja – protutuženika, tada je stupanjem na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ 6/80, dalje: ZOVO), 1. rujna 1980. godine tužitelj – protutuženik stekao pravo vlasništva dosjelošću, jer je tim Zakonom bio je propisan dvadesetogodišnji rok ra izvanredno stjecanje dosjelošću nepokretne stvari (članak 28. stavak 4.), pa je rok za stjecanje dosjelošću istekao do stupanja na snagu tog Zakona (od 1958. do 1980.), ali je vlasništvo moglo biti stečeno tek stupanjem na snagu zakona koji je takav (kraći) rok propisivao.

 

U odnosu na česticu zgrade 50, za koju tužitelj nije izvodom iz katastra dokazao da bi dosjedanje bilo isto kao i za čestice zemlje 1554 i 1555, valja reći da je, s obzirom na tvrdnju, dakle priznanje samog tuženika – protutužitelja o tome da je na ovom spornom dijelu tužitelj – protutuženik izgradio štalu (list spisa 30 i 31) i to neposredno prije Domovinskog rata (list spisa 37), osnovan tužiteljev – protutuženikov zahtjev za utvrđenjem vlasništva ovog dijela čest.zgr.50, jer sve da vlasništvo nije stekao vlasništvo dosjelošću, jest stečeno građenjem.

 

Naime, početkom Domovinskog rata na snazi je bio ZOVO-a (od 1. rujna 1980. do 1. siječnja 1997. godine), prema odredbama članaka 24. – 26. kojeg je građenje bilo način stjecanja prava vlasništva na tuđem zemljištu. Prema odredbi članka 25. stavak 1. ZOVO-a, sve da je tužitelj – protutuženik i znao da gradi na tuđem zemljištu, on je građenjem stekao pravo vlasništva, jer tuženik – protutužitelj nije u zakonom propisanom roku (tri godine od završetka izgradnje) tražio da mu pripadne pravo vlasništva na objektu ili da se objekt sruši i zemljište vrati u prvobitno stanje.

 

No valja reći da je i po položaju spornog dijela čest.zgr. 50 logično da je i on bio predmet dosjedanja, jer se taj dio uvlači u onaj dio čest.zem.1554 za koju je utvrđeno da je stečen dosjelošću, a prema stanju utvrđenom očevidom, nema vidljivih oznaka po kojima bi se ta nekretnina odvajala ili razlikovala od te nekretnine ili čestice zemlje 1555, na koju se položajno nastavlja, a koje obje spornim svojim dijelom čestica zemlje 1554 okružuje.

 

Odredbom članka 130. ZV-a propisano je da tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

 

Slijedom navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava, temeljem odredbe članka 373.a stavak 1. točka 2) ZPP-a, (u odnosu na čest.zem 1554 i 1555), te odredbe članka 373.a stavak 1. točka 1) ZPP-a, odlučeno je kao u točkama I i II izreke.

 

O troškovima je odlučeno temeljem odredbe članka 166. u vezi odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju – protutuženiku je valjalo priznati troškove zastupanja po odvjetniku za sastav tužbe, odgovora na protutužbu, pristup na ročišta 15.12.2011., 31.01. i 05.05. 2012., 13.05., 28.05., 24.06., 16.07., 17.07., 02.09., i 30.10. 2014. godine po 1.000,00 kuna (ukupno 12.000,00 kuna), podnesak od 16.06. 2014. (očitovanje na nalaz vještaka) 500,00 kuna, zastupanje na ročištu 29.09. 2014. 250,00 kuna, što čini ukupni trošak od 11.750,00 kuna, na to 25% PDV-a u svoti od 3.187,50 kuna, te troškove za vještačenje 6.375,00 kuna, dakle ukupno 22.312,50 kuna.

 

U Dubrovniku, 16. rujna 2015.godine.