Broj: Gž-2121/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Amare Trgo, kao predsjednice vijeća,  mr.sc. Senije Ledić, kao članice vijeća i suca izvjestitelja te dr.sc. Lidije Vojković kao člana vijeća u građanskopravnoj stvari tužitelja- protutuženika  M. A. ud. P., O…2. M. A. pok. V., OIB: …i 3/ Ž. A. pok. V., OIB:…, svi zastupani po punomoćnici A. L., odvjetnici u S., protiv tuženika: 1/ V. T., OIB:… i 2/ A. T., OIB:…, oboje zastupani po punomoćniku Siniši Štimcu, odvjetniku u Splitu, radi iseljenja i po protutužbi tuženika pod 1/-protutužitelja V. T. iz S., M. širina 9, OIB:…, zastupanog po punomoćniku S. Š., odvjetniku u S., protiv tužitelja-protutuženika pod 1/  M. A. ud. P., OIB:…, 2/  M. A. pok. V., OIB:…  i 3/ Ž. A. pok. V., OIB: …svi zastupani po punomoćnici A. L., odvjetnici u S., radi iseljenja te donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana, odlučujući o žalbi tuženika protutužitelja tuženika pod 1 protutužitelja i tužene pod 2 protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pst-1083/12  ispravljene rješenjem suda istog suda pod istom oznakom od 6.srpnja 2015. godine,  u sjednici vijeća održanoj dana 17.rujna 2015. godine

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika -  protutužitelja i tužene pod 2/    E. T. te se potvrđuje presuda Općinskoga radnog suda u Zagrebu broj Pst-1083/12   od 17. lipnja 2015. godine ispravljena rješenjem prvostupanjskog suda broj P-1083/12 od 6. srpnja 2015.

Obrazloženje

              Pobijanom je prvostupanjskom presudom prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženicima predati tužiteljima pod 2/ i 3/ slobodan od osoba i stvari poseban dio zgrade sagrađene na čest. zgr. …i čest. zgr. ..Z.u. … K.O. S. i baš one prostorije  koje se sastoje od nužnika, kuhinje, predsoblja, dvije sobe i dnevnog boravka sa blagovaonicom površine 36,19 m2 u suposjed stubište kojim se pristupa od II kata do potkrovlja i stubište kojim se pristupa od podesta I kata do II kata te predaju ključeva ulaznih vrata kojim se pristupa na stepenište koje vodi od I do II kata a koja se nalazi na podestu I kata, uz prijetnju da će u slučaju nepostupanja imati ovlaštenje i mijenjati bravu na  vratima položenim na podestu I katu te predati tuženicima ključeve izmijenjene brave radi njihova pristupa u prostore stana na I katu.

              Nadalje je prihvaćen protutužbeni zahtjev te je donesena presuda koja zamjenjuje ugovor o najmu stana između M. A., M. A. i Ž. A. kao najmodavaca te V. T. kao najmoprimca u pogledu stana u S., M. širina 9, položenog na II katu zgrade ukupne površine 55,17 m2 koji se sastoji od tri sobe i spremišta na II katu uz mjesečnu najamninu od 148,96 kuna. Odbijen je protutužbeni zahtjev u dijelu kojim je zatraženo da se sklopi ugovor o najmu stana u potkrovlju koji se sastoji od kuhinje, spremišta, blagovaonice u potkrovlju te hodnika (točka IV. izreke). Odlukom je parničnom trošku odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

              Protiv dijela ove presude u kojom nisu uspjeli protiv točke I, IV  tuženik -  protutužitelj pod 1/ i tužena pod 2/ ulažu žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači a tužbeni zahtjev u cijelosti odbije te usvoji u cijelosti protutužbeni zahtjev.

              Iako su žalitelji žalbu podnijeli zbog žalbenog razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, oni u žalbi određeno ne ukazuju ni na jednu od tih povreda. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

              U ovom stadiju postupka već je utvrđeno da je prednik tuženika pok. P. T. uselio sa svojom obitelji, suprugom i troje djece, u stan u S. na II katu predmetne zgrade i u istom  odnosno predmet je tužbenog zahtjeva iseljenje tuženika i predaja u posjed iz posebnog dijela zgrade sagrađenoj na čest. zgr. … i čest. zgr.,,, Z.u. … K.O. …, i baš potkrovlja koje se sastoji od nužnika, kuhinje, predsoblja, dvije sobe i dnevnog boravka sa blagovaonicom površine 36,19 m2, kao i predaja u suposjed stubišta kojim se pristupa od II kata do potkrovlja te stubišta kojim se pristupa od podesta I kata do II kata te ključeva ulaznih vrata kojim se pristupa na stepenište koje vodi od I do II kata a koje se nalazi na podestu I kata. Također je predmet pobijanja i odluka o protutužbenom zahtjevu kojim je odbijen zahtjev za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana u potkrovlju koji se sastoji od kuhinje, spremište i kupaonice te hodnika. U ovom stadiju postupka nije sporno da je prednik tuženika – protutužitelja pod 1/ pok. P. T. uselio sa svojom obitelji, suprugom i troje djece u stan u S. na II katu zgrade u S., M. širina …, i u istom stanovao neprekidno do svoje smrti 17. travnja 1977. godine. Tuženik – protutužitelj pod 1 sa svojom obitelji, suprugom i tuženom pod 2 te sinom Petrom živio je u ovom stanu zajedno sa sada pokojnim ocem P. T., kao članovi njegovog obiteljskog domaćinstva do njegove smrti i smrti supruge prednika tuženika, tuženici su nastavili koristiti predmetni stan. Naknadu za korištenje stana plaćali su PIS-u prema utvrđenoj visini. Nakon smrti prednika tuženici su nastojali riješiti svoj status jer su tražili priznavanje stanarskog prava na stanu, tražili su provođenje bodovanja stana ali o tome još nije bilo odlučeno. Tužiteljima – protutuženicima odnosno njihovom predniku tuženici nisu mogli plaćati stanarinu jer su oni  osporavali status nositelja stanarskog prava, pa su tuženici podnijeli prijedlog sudu radi otvaranja sudskog depozita, čemu su se tužitelji usprotivili.

              Također je za sada utvrđeno u postupku da su ugovorom o korištenju stana broj 10571 od 9. prosinca 1967. godine od strane O. S. kao davatelja stana na korištenje pokojnom predniku tuženika P. T. dodijeljena na korištenje stan u zgradi u S., M. širina …, danas M. širina 9, na II katu stambene površine 62 m2 s pravom korištenja zajedničkih dijelova i uređaja u zgradi dok je ugovorom o korištenju stana broj 10571/1 od 22. studenog 1977. godine mijenjan spomenuti ugovor pa je kao davatelj stana na korištenje označen A. V. A. iz S., M. G. 35, budući da je stan pogrešno vođen kao vlasništvo Općine a stvarno je bio vlasništvo V. A. tj. prednika tužitelja prema rješenju Komisije za nacionalizaciju pri NOO Split broj N-326/60-4 od 29. lipnja 1960. .

              Sud je nadalje utvrdio da je pokojni P. T. proširio površinu stana na II katu  sa 62 m2 na koji je glasio ugovor o korištenju stana broj 10571/1 od 22.studenoga 1977. godine na 98,10 m2 …………………..nelegalno prostor u potkrovlju koji je prema skici koja prileži rješenju o nacionalizaciji predmetne zgrade označen kao stambeno neupotrebljiv. Ujedno je utvrđeno da je prilikom bodovanja stanova u toj zgradi 21. svibnja 1988. godine evidentirana ukupna površina predmetnog stana od 69,49 m2, ali u dokumentaciji o stanu ne prileži zapisnik o bodovanju.

              Vještačenjem u ovom postupku utvrđeno je da je ukupna neto površina potkrovlja 36,19 m2, a ukupna neto korisna površina stana na II katu 63,72 m2 odnosno ukupna neto korisna površina potkrovlja i stana na II katu iznosi 99,91 m2. Samostalna uporabna cjelina stana u potkrovlju ima ukupnu korisnu površinu od 36,19 m2 dok samostalna uporabna cjelina stana na II katu ima ukupnu korisnu površinu od 55,17 m2 a stubište koje predstavlja zajednički dio zgrade ima korisnu površinu od 8,55 m2. Sporno je potkrovlje kao samostalna uporabna cjelina u postupku povrata imovine vračena je u vlasništvo tužiteljima pod 2/ M. A. i Ž. A. te V. A. i R. A. svakom za po 1/6 dijela i to djelomičnim rješenjem Ureda državne uprave splitsko dalmatinske županije Klasa: UP-I-942-04/97-01/677, Ur.broj:2181-05-01-14-48 od 28. siječnja 2014.V. A. i R. su ovjerenim izjavama ovlastili tužitelja M. Ž. A. da za njihovo ime i za njihov račun kao suvlasnika traže od tuženika i………………….predaju posjeda potkrovlja. U postupku je već ocjenjeno i utvrđeno da se prednik tužitelja-protutuženika nelegalno raširio i na prostor potkrovlja i nisu mogli steći stanarsko pravo na potkrovlju nelegalnim proširenjem usprkos tome što su tužitelji – protutuženici pa čak i  Poduzeće za izgradnju Split znali za to proširenje i što se nisu nikad suprotstavili tome, što su znali za preinake jer su te preinake i uz znanje tužitelja pa čak i Poduzeća za izgradnju Split i dalje ostala nelegalna. Nelegalnim proširenjem stana na kojem postoji stanarsko pravo na prostor na kojem nije stečeno stanarsko pravo ne može se proširiti ni opseg stanarskog prava na taj prostor. To znači da tuženici putem svojih prednika nisu mogli nelegalnim proširenjem stana na II katu na prostor potkrovlja proširiti opseg svog stanarskog prava sa stana na II katu na prostor potkrovlja koji se nalazi na III etaži zgrade, pa je sud s pravom ocijenio da tuženicima – protutužitelju ne pripada pravo na zaključenje ugovora o najmu stana na prostoru potkrovlja.

              Naime, u stanu na II katu predmetne zgrade prednici tuženika stekli su stanarsko pravo prije stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine i oni su to stanarsko pravo zadržali sve do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova kad su stekli prava i obveze zaštićenih najmoprimaca u smislu odredbe članka 30. stavka 2. ZNS. U odnosu na žalbene navode kojima se ukazuje na drugačije pravno stajalište izraženo u presudi ovog suda broj Gžx-152/12 od 16. veljače 2012. godine, a u kojoj je izraženo stajalište da je suglasnost za prenamjenu zajedničkih prostorija u stambeni prostor moguć ukoliko se radi o zajedničkim prostorijama u stambenoj zgradi u društvenom vlasništvu, za odgovoriti je da se predmetna presuda ne razlikuje od spomenute presude zato što se ne temelje na istim činjenicama. U konkretnom se slučaju radi o prostoru potkrovlja koji je u privatnom vlasništvu i koji nema istu sudbinu kao prostori u društvenom vlasništvu prema pravnom stajalištu ovog suda. U  pogledu vlasništva nekretnine i u pogledu proširenja opsega stanarskog prava i na prostor nekretninu izvan površine u odnosu na koju je nositelj stanarskog prava imao to pravo, moguće je proširiti se samo uz suglasnost vlasnika. Takve suglasnosti nije bilo u odnosu na tužitelje kao vlasnike stana iako su oni znali za to proširenje ali ipak nisu dali svoju suglasnost. Kod činjenice da tuženici nisu dali svoju suglasnost da tužitelji kao vlasnici potkrovlja nisu dali suglasnost na proširenje stana na II katu i na prostor potkrovlja, ne može se smatrati legalnim to proširenje. Zato je u pravu sud prvog stupnja kad je primijenio materijalno pravo odnosno odredbu članka 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 u daljnjem tekstu : ZV) kada je prihvatio tužbeni zahtjev, a pravilno je primijenio i odredbu članka 46. ZVDSP u vezi sa odredbom članka 64. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11- u daljnjem tekstu: ZOO) kada je prihvatio  ovaj zahtjev.

              Dakle, s obzirom na činjenicu da je sada već pravomoćno donesena presuda koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u pogledu stana na II katu uz  najamninu od 148,96 kuna, te da je sud odbio protutužbeni zahtjev u dijelu kojim je zatraženo donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana u odnosu na potkrovlje, to je sud pravilno primijenio materijalno pravo, pa nije u pravu tuženici kada to osporavaju.

              Također je pravilna i odluka o parničnom trošku jer okolnosti konkretnog slučaja, a osobito ishod postupka opravdava primjenu odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a prema kojoj svaka stranka snosi svoje troškove jer su stranke u postupku imale polovičan ishod.

              Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija kao ni oni na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu tužitelja je valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka   368. stavka 1. ZPP-a u pobijanom dijelu.

U Splitu 17. rujna 2015.