Broj: Gžo-305/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Ivice Botice kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. D., iz D., …, zastupane po punomoćniku V. S., odvjetniku u S., protiv tuženika "Hrvatske autoceste" d.o.o. Z., iz Z., … radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu od 22. siječnja 2015. godine pod poslovnim brojem P-3286/09, u sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2015. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 22. siječnja 2015. godine pod poslovnim brojem P-3286/09.

 

II.Djelomičnim uvaženjem tuženikove žalbe preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka tako da se nalaže tužitelju u roku od 15 dana, pored pravomoćno dosuđenog iznosa od 15.130,00 kuna nadoknaditi tuženiku daljnji parnični trošak u iznosu od 37.710,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 3,897.930,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedine mjesečne iznose od 45.858,00 kuna teku od 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec, a kako je to sve pobliže i označeno u izreci prvostupanjske presude.

 

              Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 15.130,00 kuna.

 

              Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tužitelj, osporavajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik osporavajući presudu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, s prijedlogom da se presuda preinači i tuženiku dosudi cjelokupno zatraženi parnični trošak zajedno s PDV-om.

 

              Tužiteljeva žalba nije osnovana.

 

              Tuženikova žalba je djelomično osnovana.

 

              Predmet postupka između stranaka jest zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3,897.930,00 kuna.

 

              Tužitelj je zatražio isplatu navedenog iznosa smatrajući kako se tuženik neosnovano obogatio za visinu zakupnine koju bi inače morao plaćati tužitelju kao zemljišnoknjižnom vlasniku.

 

              U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

 

              -kako su zaista određene nekretnine položene u k.o. D., a površine 15286 m2 ušle u trasu autoceste,

 

              -kako je za predmetni dio autoceste izdana pravomoćna lokacijska dozvola od 24. ožujka 2003. godine, pravomoćna građevinska dozvola 27. rujna 2003. godine s dopunom od 7. lipnja 2004. godine, te pravomoćna uporabna dozvola od 27. prosinca 2004. godine,

 

-kako je tužitelj pred nadležnim upravnim tijelom podnio zahtjev radi određivanja naknade za zemljišta koja su ušla u predmetnu trasu autoceste,

 

-kako je tuženik pred istim tijelom podnio prijedlog radi potpunog izvlaštenja nekretnine, a sve temeljem lokacijske dozvole i ovjerenih parcelacijskih elaborata,

 

-kako je prvostupanjskim rješenjem utvrđen interes Republike Hrvatske za građenje i održavanje javnih cesta, te je tuženiku kao korisniku izvlaštenja određena obveza isplate iznosa od 6,878.700,00 kuna na račun tužitelja,

 

-kako rješenje u upravnom postupku nije pravomoćno jer je na isto žalbu uložio korisnik izvlaštenja, tuženik.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio kako je tužitelju prestalo pravo vlasništva predmetnih nekretnina na temelju odredbe članka 170. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV – „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14).

 

Stoga je prvostupanjski sud zaključio kako tužitelj ima pravo na naknadu na ime oduzetih nekretnina, a što isti i ostvaruje u postupku izvlaštenja.

 

Nadalje, po pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, tužitelj može postaviti samo obveznopravni zahtjev za naknadu štete, ali je tužitelj postavio obveznopravni zahtjev na ime stjecanja bez osnove – korištenja tuđe stvari u svoju korist, a koji zahtjev isti više ne može tražiti jer proizlazi iz njegovog stvarnopravnog ovlaštenja na predmetnim nekretninama. Ujedno je prvostupanjski sud utvrdio kako tuženik nije niti ušao u posjed predmetnih nekretnina do pravomoćnosti uporabne dozvole.

 

U odnosu na tužiteljeve žalbene navode kao prvo valja istaći da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (tužitelj pogrešno u žalbi ovu povredu označava s člankom 354. stavak 2. točka 13. ZPP-a), jer ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o izvedenom dokazu, nema kontradiktornosti između obrazloženja i izreke prvostupanjske presude, te se presuda može ispitati.

 

Naime, prvostupanjski sud je zaista pravilno zaključio kako predmetne nekretnine sada predstavljaju cestu, te da stoga predmetne nekretnine više nisu tužiteljevo vlasništvo već javno dobro u općoj uporabi.

 

Nadalje, s obzirom na tužiteljeve žalbene navode treba istome istaknuti kako između stranaka nije niti bilo sporno pitanje pravomoćnosti uporabne dozvole, a sud više ne ispituje materijalnu istinu u smislu sada važeće odredbe članka 7. stavak 1. ZPP-a.

 

Glede primjene odredbe članka 107. ZV-a valja ukazati tužitelju kako se u ovom konkretnom slučaju ne radi o institutu upotrebe tuđeg zemljišta za potrebe izvođenja radova na vlastitoj nekretnini, jer u ovom konkretnom slučaju tuženik nije privremeno upotrijebio zemljište radi izgradnje objekta ili izvođenja drugih radova, već su jednostavno predmetne nekretnine, a što nije sporno između stranaka postale sastavni dio autoceste.

 

Bez obzira kako je to tužitelj pravno označio isti u biti zahtijeva naknadu štete u vidu zakupnine koju bi ostvario za predmetne nekretnine.

 

Osim što je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije aktivno legitimiran valja ukazati tužitelju, a i prvostupanjskom sudu s obzirom na navode o naknadi štete, kako je odredbom članka 29. Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine" broj 9/94, 35/94, 114/01, 79/06, 45/11 i 34/12) propisano da ako je korisnik izvlaštenja stupio u posjed izvlaštene nekretnine prije pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju, a prijedlog za izvlaštenje bude u daljnjem postupku odbijen, korisnik izvlaštenja dužan je nadoknaditi štetu koju je vlasniku nanio stupanjem u posjed nekretnine.

 

"Argumentum a contrario" ako prijedlog za izvlaštenje bude u daljnjem postupku prihvaćen, onda korisnik izvlaštenja nije dužan nadoknaditi štetu koju je vlasniku nanio stupanjem u posjed nekretnine, pa stoga nema niti odgovornosti na strani tuženika što je isti prije nego što je doneseno rješenje o izvlaštenju stupio u posjed predmetne nekretnine.

 

Pravilno je prvostupanjski sud odustao od izvođenja dokaza geodetskim vještačenjem, a sve u svrhu identifikacije predmetnih nekretnina i utvrđenja površina, jer se geodetskim vještačenjem nije niti moglo utvrditi eventualno korištenje predmetne nekretnine prije izdavanja uporabne dozvole. Stoga prvostupanjski sud nije počinio povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 1. ZPP-a kada je odustao od izvođenja dokaza.

 

Prvostupanjski sud nije počinio niti druge povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Glede tuženikove žalbe valja istaći kako je zaista, s obzirom da je tuženik bio zastupan po odvjetniku na ročištu održanom 23. prosinca 2009. godine, te s obzirom na tada utuženi iznos od 5,502.960,00 kuna, valjalo tuženiku priznati trošak zastupanja na jednom ročištu, sukladno Tarifo o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12), trošak pristupa na ročište u iznosu od 52.510,00 kuna.

 

Tuženik je po punomoćniku uputio dva podneska. Jednim podneskom je izvijestio sud o imenovanju punomoćnika, pa se dakle radi o neobrazloženom podnesku, za koji je valjalo priznati tuženiku trošak sastava neobrazloženog podneska od 500,00 kuna.

 

Tuženik je drugi podnesak uputio neposredno uz održavanje ročišta, pa se dakle radi o nepotrebnom trošku, te bez obzira je li tuženik zaista svom punomoćniku i platio sastav tog podneska, isti nema pravo na nadoknadu tog troška od tužitelja,  smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

 

Tuženik nije niti podnio zahtjev za naplatom PDV-a, te sud taj trošak nije niti mogao dosuditi s obzirom da odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva.

 

Tuženik nije dostavio niti jedan dokaz na okolnost da su njegovi djelatnici putovali na održavana ročišta, bez obzira što je tuženikovo sjedište u Z..

              Slijedom navedenog, valjalo je preinačiti odluku o troškovima postupka s obzirom da bi tuženiku ukupno pripadalo pravo na nadoknadu parničnog troška u iznosu od 53.010,00 kuna, te je valjalo obvezati tužitelja na isplatu razlike između ovako utvrđenog iznosa, te iznosa dosuđenog prvostupanjskom presudom

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Splitu 17. rujna 2015. godine