Broj: Gž-1109/2012

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sucu Mileni Vukelić Margan, kao sucu pojedincu, u zemljišnoknjižnom predmetu predlagatelja B. B. i J. B. iz L., …, oboje zastupani po punomoćniku R. C., odvjetniku iz C., protiv protustranke HRVATSKE ŠUME d.o.o. Zagreb, kao pravni sljednik Goransko-primorsko šumsko gospodarstvo D., radi uknjižbe prava vlasništva, rješavajući žalbu protustranke izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj Z-133/2012 od 10. siječnja 2012. godine, dana 21. rujna 2015. godine,

r i j e š i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba protustranke i   p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj Z-133/2012 od 10. siječnja 2012. godine.

Obrazloženje

              Rješenjem suda prvog stupnja je dopušten otpis nekretnina k.č.br. …, …i … iz z.k.ul. .. k.o. B. i prijenos u novi z.k.ul. … k.o. B. uz uknjižbu prava vlasništva u korist predlagatelja, svakog u ½ dijela, na temelju rješenja Komisije od 7. siječnja 1983. godine, ugovora o doživotnom uzdržavanju od 22. veljače 2006. godine te smrtnog lista Matičnog ureda C. od 3. svibnja 2007. godine.

              Protiv rješenja žalbu podnosi protustranka te kao žalbeni razlog navodi pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

              U žalbi ukazuje na odredbu čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05 i 41/08 u nastavku teksta: ZOO), prema kojem propisu sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti zastarijevaju za deset godina. Stoga smatra da je tražbina predlagatelja koja ima temelj u upravnom rješenju od 7. siječnja 1983. godine u zastari pa da pravni posao, ugovor o doživotnom uzdržavanju ne može imati pravni učinak, jer primatelj uzdržavanja nije bio vlasnik narečenih nekretnina pa nije bio ovlašten njima raspolagati, kako je propisano odredbom čl. 115. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 142/13 – dalje ZV). Ukazuje i na odredbu čl. 30. ZV-a prema kojem propisu pravo vlasništva ovlašćuje svog nositelja da sa stvari u vlasništvu čini što ga je volja pa kako je protustranka upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik prijepornih nekretnina, zaključuje da je upravo žalitelj jedini ovlašten s tim nekretninama raspolagati.

              Predlaže preinačiti pobijano rješenje sukladno žalbenim navodima.

              Predlagatelj u odgovoru na žalbu navodi da upravno rješenje kao tabularna isprava ne zastarijeva, da je prednik predlagatelja pok. F. P. iz B. stekao vlasništvo na nekretninama koje su predmetom ovog postupka te je bio ovlašten tim nekretninama raspolagati u korist predlagatelja. Smatra da je dokazao neprekinuti pravni slijed između dokazao uknjiženog vlasnika i predlagatelja.

              Žalba nije osnovana.

              Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio upis prava vlasništva na narečenim nekretninama u korist predlagatelja, svakog u ½ dijela.

              Naime, prema odredbi čl. 52. Zakona o zemljišnim knjigama („NN“ 91/96, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 126/10, 53/13 i 60/13 u nastavku teksta:ZZK) zemljišnoknjižni sud će dopustiti uknjižbu samo na temelju javnih isprava ili privatnih isprava na kojima je istinitost potpisa ovjerovljena na način propisan posebnim zakonom. Prema odredbi čl. 54. ZZK-a privatne isprave na temelju kojih se dopušta uknjižba trebaju, osim onoga što se i inače zahtijeva za isprave, sadržavati i točnu oznaku zemljišta ili prava glede kojega se uknjižba zahtijeva te izričitu izjavu onoga čije se pravo ograničava, opterećuje, ukida ili prenosi na drugu osobu da pristaje na uknjižbu.

              Predlagatelji su uz prijedlog podnijeli javnu ispravu, rješenje Komisije S. O. C. broj UP/I0-04-47/1-1983 od 7. siječnja 1983. godine kojim je utvrđeno da se F. P. iz B., … priznaje pravo vlasništva, između ostalog i na nekretninama koje su predmetom ovog zemljišnoknjižnog postupka. Također su priložili privatnu ispravu, ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između F. P. iz B., …kao primatelja uzdržavanja te predlagatelja B. B. iz B. i J. B. iz L. kao davatelja uzdržavanja, a predmetom kojeg ugovora je bila sva nepokretna imovina primatelja uzdržavanja. Ugovor je ovjerio sudac Općinskog suda u Crikvenici 22. veljače 2006. godine pod brojem R1-24/06, sukladno odredbi čl. 580. ZOO-a.

              Odredbom čl. 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („NN“ 53/91, 92/94, 74/95, 57/96 u nastavku teksta: ZOVO), koji propis je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja Komisije za uzurpaciju koje u ovom postupku predstavlja tabularnu ispravu, bilo je propisano da se pravo vlasništva stječe po samom zakonu, zatim na temelju pravnog posla, nasljeđivanjem, a također i odlukom državnog organa na način i pod uvjetima određenim zakonom. U ovom potonjem slučaju to bi bilo stjecanje na temelju odluke upravnih tijela u postupku uzurpacije, a na temelju Zakona o uređenju imovinskih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem (uzurpacijom) zemljišta u općenarodnoj imovini („NN“ 31/58). U vrijeme podnošenja prijedloga za upis na snazi je bio ZV te su njegove odredbe detaljnije propisale uvjete za stjecanje prava vlasništva odlukom suda ili druge vlasti. Tako je odredbom čl. 126. ZV-a propisano da se odlukom suda ili drugog tijela stječe vlasništvo u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom, s tim što se pravo vlasništva stječe u trenutku pravomoćnosti sudske, odnosno konačnosti odluke druge vlasti, ako što drugo nije određeno zakonom, niti proizlazi iz cilja radi kojega se odluka donosi. Prema odredbi čl. 127. ZV-a tko stekne pravo vlasništva nekretnine odlukom suda ili drugog tijela, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. Tužba radi utvrđenja prava vlasništva ne zastarijeva, jednako kao ni vlasnička tužba za predaju stvari (reivindikacija), sukladno odredbi čl. 37. st. 3. ZOVO-a i čl. 161. st. 3. ZV-a. Utoliko ne zastarijeva niti pravo vlasnika na upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, na temelju odluke suda ili nadležnog upravnog tijela o utvrđivanju prava vlasništva pa se protustranka bez osnove poziva na odredbu čl. 233. st. 1. ZOO-a o zastari tražbine predlagatelja.

              Kako u donošenju pobijanog rješenja nije počinjena ni neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 u nastavku teksta: ZPP) na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a koji propis se na odgovarajući način primjenjuje u zemljišnoknjižnom postupku na temelju odredbe čl. 91. Zakona o zemljišnim knjigama („NN“ 91/96, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 126/10, 53/13 i 60/13), valjalo je žalbu protustranke odbiti i rješenje suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

U Rijeci, 21. rujna 2015. godine