Broj: Gž-2315/2014

             

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rist, kao predsjednika vijeća, Larise Crnković, kao suca izvjestitelja i Ksenije Dimec, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. L. iz Z., protiv tuženika B. S. d.o.o. B., zastupanog po V. M., odvjetniku u R., radi utvrđenja prava vlasništva i predaje nekretnine u posjed, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-26/13 od 14. ožujka 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 23. rujna 2015. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Uvažavanjem žalbe tuženika   p r e i n a č a v a  se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-26/13 od 14. ožujka 2014. godine, u točki 1. izreke te sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

Nalaže se tuženiku da preda tužiteljici u suposjed dio kč.br. 622/5 k.o. B., a prema utvrđenju iz nalaza sudskog vještaka geodetske struke T. R. iz rujna 2013. godine, i nadoknadi troškove postupka, u roku od 15 dana.

 

2. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te   p o t v r đ u j e  prvostupanjska presuda u točki 2. i 3. izreke.

 

3. Uvažavanjem žalbe tuženika  p r e i n a č a v a  se točka 3. izreke prvostupanjske presude, u dijelu kojim je očito odbijen preostali zahtjev tuženika te se tužiteljici nalaže da tuženiku nadoknadi i daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 8.063,25 kn u roku od 15 dana, dok se tuženik odbija s preostalim zahtjevom.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-26/13 od 14. ožujka 2014. godine.

 

Obrazloženje

 

Točkom 1. izreke citirane prvostupanjske presude tuženiku je naloženo predati tužiteljici u suposjed dio kč.br.622/5 k.o. B., a prema utvrđenju iz nalaza vještaka geodetske struke T. R. iz rujna 2013. godine, dok je točkom 2. izreke odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužiteljica suvlasnica dijela k.č.br. 622/4, upisane u zk.ul. br.9. k.o. B. i dijela k.č.br. 622/4, upisane u zk.ul.br.9. k.o. B. te na predaju u posjed k.č.br. 622/4 i preostalog dijela k.č.br.622/5 prema nalazu istog vještaka.

 

Točkom 3. izreke naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 9.888,24 kn.

 

Rješenjem sadržanim u citiranoj presudi odbijen je prijedlog za zabilježbom ovog spora.

 

Protiv točke 2. i 3. citirane presude žalbu podnosi tužiteljica, kao i protiv rješenja sadržanog u prvostupanjskoj presudi, ne pozivajući se na određene žalbene razloge, dok tuženik žalbom pobija točku 1. izreke, kao i dio točke 3. izreke, u kojem je dijelu očito odbijen sa zahtjevom, sve pozivom na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu ZPP).

 

Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

 

Predmet spora zahtjev je tužiteljice da se utvrdi suvlasnicom dijela k.č.br. 622/4 te da joj tuženik preda u posjed dijelove k.č.br. 622/4 i 622/5, sve prema nalazu vještaka T. R..

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je prigovor promašene pasivne legitimacije osnovan u odnosu na tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva obzirom da tuženik nije zemljišnoknjižni vlasnik niti kč.br. 622/4, niti kč.br. 622/5. Naime kč.br. 622/4 da je upisana u zk.ul. 1718 k.o. B. kao društveno vlasništvo – korisnik INA Inženjering Z., dok da je tužiteljica već uknjižena kao suvlasnica kč.br. 622/5 u 1/3 dijela ( zk.ul. 1914 k.o. B. ) sa D. V. i D. D. udatom Č., a koje pravo suvlasništva da je stekla na temelju darovnog ugovora od 20. veljače 1995. godine i aneksa istog od 23. veljače 1996. godine zaključenog s M. L.. Temeljem opisanih utvrđenja odbija tužbeni zahtjev.

 

Prvostupanjski sud, vezano uz zahtjev na predaju u posjed dijela utuženih kč.br. 622/4 i 622/5, ističe da se radi o reivindikacijskom zahtjevu te da je potrebno da tužiteljica dokaže postojanje uvjeta iz čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( dalje ZV-a, NN 91/96 i 73/00), odnosno vlasništvo nad stvari koju zahtijeva, tuženikovu faktičnu vlast i identitet stvari. Iz provedenog mjerničkog vještačenja utvrđuje da tuženik nije u posjedu utužene kč.br. 622/4, već da se prijepor kojeg je tužiteljica pokazala na licu mjesta nalazi na kč.br. 622/3, a koje da je uknjižen kao vlasnik pravni prednik tuženika B. s. d.d., stoga budući da tužiteljica nije dokazala svoje vlasništvo u odnosu na kč.br. 622/4 njen reivindikacijski zahtjev da se ukazuje neosnovanim u cijelosti.

 

Iz daljnjih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica suvlasnica kč.br. 622/5, upisane u zk. ul. 1914 u 1/3 dijela, a kako to proizlazi iz nalaza vještaka te da je tuženik u posjedu dijela nekretnine i to dijela na kojem se nalaze pomoćne prostorije njegove radionice (kotlovnica, sanitarni čvor, manje radionice i hodnik), dok preostali dio čestice 622/5 da koriste suvlasnici zgrade u B. međutim, da tuženik nema valjanu pravnu osnovu za pravo na posjed opisanog dijela kč.br. 622/5 (kotlovnice, sanitarnog čvora, manje radionice i hodnika), odnosno da je tuženik te prostorije bez pravnog osnova zauzeo, na što da ukazuje Zaključak komiteta za urbanizam, izgradnju i komunalne – stambene poslove od 14. travnja 1990. godine u kojem je konstatirano da su unutar postojeće predmetne poslovne prostorije izvedena 2 pomoćna objekta – drvarnice, kao i 3 prostorije od pregrade-blok opeke i to sanitarni čvor, garderoba i spremišta, kao i dopisi Općine R. iz kojih da proizlazi da je od strane RO I. D. srušena konoba-podrum koja je bila u sklopu skladišta te radne organizacije. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice ističe da je prema odredbi 162. st. 2 ZV-a stvar koju se zahtjeva potrebno opisati po njenim osobinama, koje je razlikuju od drugih istovrsnih stvari, a tužiteljica da je konačno preciziranim tužbenim zahtjevom odredila zemljišnoknjižnu oznaku nekretnine koje traži u posjed (kč.br. 622/5) te da je istakla da traži dio te nekretnine prema vještačkom utvrđenju, što da znači da traži predaju u posjed kotlovnice, sanitarnog čvora, manje radionice i hodnika, a koje prostorije da su u posjedu tuženika i stoga takav tužbeni zahtjev ocjenjuje razumljivim i odredivim.

 

Nadalje prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica suvlasnica predmetne kč.br. 622/5 te kao suvlasnica temeljem odredbe čl. 46. st. 2. ZV-a ima glede cijele stvari pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, s tim da predaju cijele stvari u posjed može od trećega zahtijevati samo prema obvezno-pravnim pravilima o nedjeljivim obvezama, a koja pravila su sadržana u odredbi čl. 435. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u daljnjem tekstu ZOO/91), odnosno odredbi čl. 64. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08 i 125/11 - u daljnjem tekstu ZOO/05). Stoga, u situacijama kada je riječ o suvlasništvu da tužbeni zahtjev treba postaviti na način da se traži predaja u posjed svim suvlasnicima ili jednom od njih, ukoliko od ostalih suvlasnika ima ovlaštenje. Tužiteljica da nema ovlaštenje za postavljanje takvog tužbenog zahtjeva od ostalih suvlasnika D.V. i Č. T., s tim da utvrđuje da su iste umrle, i stoga da ne mogu biti strankom ovog postupka, niti da je od njih moguće tražiti navedeno ovlaštenje.

 

Prvostupanjski sud nadalje ističe da tužiteljica nije ovlaštena tražiti predaju u posjed cijelog dijela kč.br. 622/5 koji je u posjedu tuženika, već suposjed i to samo u 1/3 dijela, odnosno razmjerno svom suvlasničkom dijelu, a time da se ne dira u odnose među samim suvlasnicima, odnosno ne vrijeđaju suvlasnička prava ostalih suvlasnika te djelomično usvaja tužbeni zahtjev kao u točki 1. izreke, dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija (točka 2. izreke).

 

Rješenjem sadržanim u presudi prvostupanjski sud odbija prijedlog za zabilježbu spora u zemljišnim knjigama na kč.br. 622/3, 622/4 i 622/5 pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 82. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96 – 60/13 – u daljnjem tekstu ZZK), uz obrazloženje da kč.br. 622/3 nije predmetom ovog spora, a u odnosu na kč.br. 622/4 i 622/5 ishod predmetnog postupka da nema i ne može imati nikakvog utjecaja na zemljišnoknjižno pravo u odnosu na te nekretnine, obzirom da je tužiteljica uknjižena u zemljišnim knjigama kao suvlasnica kč.br. 622/5, dok je kč.br.622/4 u zemljišne knjige uknjižena na osobu koja nije stranka ovog postupka.

 

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

Neosnovan je žalbeni navod tuženika o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Neosnovano tužiteljica žalbenim navodima osporava nalaz i mišljenje vještaka geometarske struke. Naime, tužiteljica je bila prisutna na očevidu te je prijepor utvrđen temeljem njenog pokazivanja na terenu, a na koji nalaz tužiteljica nije imala primjedbi i isti je prihvatila u cijelosti. Ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva. Naime, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nije uknjižen kao vlasnik utuženih nekretnina te da je stoga osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na zahtjev na utvrđenje prava vlasništva prijepora.

 

Osnovano je odbijen i zahtjev za predaju u posjed kč.br.622/4, budući da tužiteljica nije dokazala da je vlasnica iste te time nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 162. st. 2. ZV-a, kako pravilno obrazlaže prvostupanjski sud.

 

Međutim, pravilno ukazuje tuženik na činjenicu da je tužiteljica tražila u posjed dio kč.br. 622/5 prema nalazu vještaka. Prvostupanjski sud pravilno obrazlaže situacije u kojima suvlasnik, a tužiteljica je suvlasnik kč.br. 622/5, traži predaju u posjed nekretnine, odnosno pravilno se poziva na odredbu čl. 435. st. 2. ZOO-a. Točno je da je tužiteljica suvlasnica u 1/3 dijela kč.br. 622/5, no prvostupanjski je sud, djelomično udovoljavajući zahtjevu tužiteljice, propustio pravilno primijeniti citiranu odredbu čl. 435. st. 2. ZOO-a, koja izričito propisuje da u takvim situacijama vjerovnik može zahtijevati od dužnika da obvezu ispuni svim vjerovnicima zajedno ili mora biti ovlašten od svih vjerovnika da primi ispunjenje. Tužiteljica takvo ovlaštenje nema, a ispunjenje obveze zahtijeva samo u odnosu na sebe.

 

S obzirom da je tužiteljica u cijelosti izgubila spor, valjalo je, temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 69/93, 91/04, 148/09 i 142/12- u daljnjem tekstu Tarifa), preinačiti odluku o parničnom trošku i obvezati tužiteljicu da tuženiku naknadi i daljnji parnični trošak.

 

Naime, pravilno je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi obračunao trošak tuženika u iznosu od 14.375,00 kn pa je tuženiku trebalo dosuditi i 4.486,76 kn, no propustio je dosuditi tuženiku trošak sastava podneska od 21.11.2008. godine (250,00 kn – Tbr-8.t.3. Tarife) i trošak sastava troškovnika (250,00 kn – Tbr.8.t.2. Tarife) te trošak zastupanja na ročištu za objavu presude (500,00 kn – Tbr.9.t.3. Tarife), na što osnovano ukazuje tuženik. Tužitelju je valjalo dosuditi i trošak sastava ove žalbe (1.250,00 kn – Tbr.10.t.1. Tarife), a sve uvećano za pripadajući PDV (517,50 kn) i trošak pristojbe na žalbu (800,00 kn), odnosno daljnjih 3.576,50 kn.

Pravilnom primjenom odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 82. ZZK-a prvostupanjski je sud odbio prijedlog tužiteljice za zabilježbu spora.

Slijedom svega navedenog, temeljem odredbi čl. 368. st. 1., 373. t. 3. te 380. t. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

U Rijeci, 23. rujna 2015. godine