Broj: Rev 1882/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. V. pok. D. iz G., OIB: …, zastupanog po A. T. M., odvjetniku u S., protiv tuženika 1. Š. B. iz S., OIB: …, zastupane po L. K., odvjetnici iz S., i 2. B. Z. iz B., OIB: …, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, uspostave prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-183/15 od 23. travnja 2015. kojom su preinačene presude Općinskog suda u Sinju broj P-2/11 od 10. svibnja 2013. i P-334/13 od 25. veljače 2014. i protiv rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gžp-183/15 od 23. travnja 2015. kojim su preinačena rješenja o troškovima postupka sadržana u presudama Općinskog suda u Sinju broj P-2/11 od 10. svibnja 2013. i P-334/13 od 25. veljače 2014., u sjednici održanoj 29. rujna 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gžp-183/15 od 23. travnja 2015. i predmet se vraća na ponovno suđenje drugom vijeću istog drugostupanjskog suda.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda broj P-2/11 od 10. svibnja 2013. suđeno je:

 

"I. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovora o kupoprodaji kojeg su tuženici sklopili 13. 10. 2010. godine, a ovjerio javni bilježnik B. J. u S. dana 14. 10. 2010. godine, pod posl. brojem OV-7355/10 u dijelu u kojem je kao predmet ugovora o kupoprodaji naveden poslovni prostor koji se nalazi u prizemlju zgrade, ukupne površine 52,16 m2, a što čini 104/464 suvlasnička dijela cijele zgrade, i da je ništetan dio aneksa ugovora o kupoprodaji kojeg su tuženici zaključili 18. 10. 2010. godine i ovjerio javni bilježnik B. J. u S., dana 18. 10. 2010. godine pod posl. brojem OV-7417/10, i to učl. 2. u kojem se navodi da je predmet kupoprodaje poslovni prostor koji se nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi kat. ozn. čest. zgr. 139 upisana u z.u. 815, a koja nekretnina je položena u k.o. S. i to jedan poslovni prostor u prizemlju zgrade koji se sastoji od poslovnog prostora i WC-a, ukupne korisne površine 52,16 m2, označen kao poslovni prostor 2, što čini 104/464 suvlasnička dijela cjeline zgrade.

 

              II. Nalaže se zemljišno-knjižnom odjelu ovog suda da izvrši brisanje upisa prava vlasništva provedenog u zemljišnim knjigama na ime tuženika pod 2/ na temelju ništetnih dijelova ugovora o kupoprodaji i aneksa ugovora o kupoprodaji utvrđenih u točki I ove presude i uspostavi prijašnje zemljišno-knjižno stanje.

 

              III. Nalaže se tuženicima da tužitelju u roku od 15 dana naknade solidarno troškove parničnog postupka u iznosu od 117.356,25 kn."

 

             

              Presudom drugostupanjskog suda broj Gžo-414/13 od 4. srpnja 2013. navedena prvostupanjska presuda je preinačena u dijelu pod toč. I. i II. izreke tako da su zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti kupoprodajnog ugovora navedenog u toč. I. prvostupanjske presude te zahtjev za brisanje upisa vlasništva i uspostavu prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja opisan u toč. II. izreke prvostupanjske presude odbijeni kao neosnovani, a rješenjem je ukinuta prvostupanjska presuda u odluci o troškovima postupka i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odlučujući o reviziji tužitelja protiv te drugostupanjske presude ovaj sud je presudom i rješenjem broj Rev-2252/14-3 od 9. prosinca 2014. u odnosu na dio drugostupanjske presude kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ugovora reviziju odbio kao neosnovanu, a u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za brisanje upisa prava vlasništva i uspostavu prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja, drugostupanjsku presudu je ukinuo i predmet je vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Presudom prvostupanjskog suda broj P-334/13-50 od 25. veljače 2014. odučeno je o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu istaknutom prema tuženici Š. B. tako da je taj zahtjev prihvaćen te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade štete 749.013,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 29. lipnja 2010. do isplate i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

              Presudom drugostupanjskog suda broj Gžp-530/14-1 od 13. lipnja 2014. navedena prvostupanjska presuda je također preinačena tako da je eventualni zahtjev odbijen kao neosnovan, a tužitelju je naloženo naknaditi tuženici Š. B. troškove postupka u iznosu od 198.485,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

 

Rješenjem ovog suda broj Rev-3023/14-4 od 9. prosinca 2014. i ta drugostupanjska presuda je ukinuta i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud  je u uvodu ovog rješenja navedenom presudom i rješenjem ponovo odlučio o žalbi tuženika protiv presude prvostupanjskog suda broj IV P-2/11 od 10. svibnja 2013. kao i žalbi protiv presude broj P-334/13 od 25. veljače 2014. tako da je preinačio te presude i odbio kao neosnovane zahtjev tužitelja za brisanje upisa vlasništva tuženika na spornoj nekretnini i za uspostavu prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja, te eventualan zahtjev za naknadu štete, a tužitelju je naloženo isplatiti tuženici Š. B. na ime troškove postupka 207.843,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

 

Protiv te drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da pobijana drugostupanjska presuda bude preinačena tako da se potvrdi presuda prvostupanjskog suda broj P-334/13 od 25. veljače 2014. u dijelu pod toč. I. izreke i presuda prvostupanjskog suda broj IV P-2/11 od 10. svibnja 2013. u dijelu pod toč. II. izreke te da se ukine rješenje o troškovima postupka i naloži tuženicima solidarno isplatiti tužitelju na ime troškova postupka 182.981,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

 

Tuženica Š. B. podnijela je odgovor na reviziju predlažući da revizija bude odbijena.

 

Revizija je osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je samo u granicama razloga zbog kojih je revizija izjavljena, sukladno odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP.

 

Predmet spora su tužbeni zahtjevi kojima se traži da se utvrdi ništetnim Ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen 13. 10. 2010. između tuženice Š. B. kao prodavateljice i tuženika B. Z. kao kupca, s Aneksom tom ugovoru od istoga dana, u dijelu kojim je tuženica prodala tuženiku poslovni prostor površine 52,16 m2 koji se nalazi u prizemlju poslovno stambene zgrade č.zgr. 139 upisane u zk.ul. 815 k.o. S. i da se naloži brisanje uknjižbe vlasništva tuženika B. Z. na toj nekretnini i uspostavi prijašnje zemljišno-knjižno stanje, te eventualno kumulirani zahtjev istaknut prema tuženici Š. B. kojim se traži da se naloži tuženici isplatiti tužitelju 749.013,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 19. lipnja 2010. do isplate.

 

Temeljno pitanje koje je od prejudiciranog značaja za rješenje ovog spora je pitanje vlasništva predmetnog poslovnog prostora u trenutku sklapanja Ugovora o kupoprodaji kojim je tuženica Š. B. prodala tu nekretninu tuženiku B. Z., odnosno je li vlasnik nekretnine tada bio tužitelj ili tuženica.

 

Rješavajući to pitanje prvostupanjski sud je s obzirom na činjenicu da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sinju broj P-361/04 od 28. srpnja 2006. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-4755/06 od 13. rujna 2008., donijetoj u parnici vođenoj između tužitelja i tuženice, utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora te je naloženo tuženici trpjeti da se ista nekretnina u zemljišnoj knjizi briše s njezina imena uz istodobni upis tužiteljevog vlasništva, zaključio da je stvarni vlasnik nekretnine bio tužitelj, a ne tuženica.

 

Suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda, a i shvaćanju ovog suda iznesenom u ranijem ukidnom rješenju broj Rev-2252/14-3 od 9. prosinca 2014., drugostupanjski sud je jednako kao u ukinutim presudama zaključio da tužitelj nije stekao vlasništvo predmetne nekretnine koju je kupio od trgovačkog društva E. 2002., jer da sporna nekretnina nije bila procijenjena u vrijednost društvenog kapitala poduzeća K. S. (prednika društva E. a što da proizlazi iz potvrde … fonda … od 7. kolovoza 2003. i rješenja Fonda, da je stoga ta nekretnina po samom zakonu postala vlasništvo Republike Hrvatske pa da je tužitelj ugovor o prodaji sklopio s nevlasnikom, te da se vlasništvo na nekretninama stječe tek uknjižbom.

 

U odnosu na shvaćanje ovoga suda koje je iznijeto u ukidnom rješenju Rev-2252/14-3 od 9. prosinca 2014. da je pitanje vlasništva predmetnog poslovnog prostora u odnosu na tužitelja i tuženicu Š. B. pravomoćno riješeno presudom Općinskog suda u Sinju broj P-961/04 od 28. srpnja 2006. i da se pravilnost i zakonitost te pravomoćne presude ne može ispitivati u ovoj parnici, koje shvaćanje drugostupanjski sud ne prihvaća, u obrazloženju pobijane presude se navodi da spomenuta pravomoćna presuda obvezuje samo stranke u tom sporu, ali da ne postoji identitet stranaka u predmetu u kojem je donesena navedena presuda i stranaka ovoga postupka, da se pravo vlasništva može steći samo na jedan od načina predviđen zakonom, da se na temelju odluke suda ili oduke upravne vlasti pravo vlasništva može steći samo u slučajevima točno određenim zakonom isključivo na način i pod pretpostavkama koje zakon za to određuje, pozivom na čl. 126. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te da "profesor dr. Nikola Gavela u svojoj knjizi Stvarno pravo, Informator 1978. godine na str. 348, upravo ukazuje na pogrešan pristup ovom pravnom osnovu ističući... Ponekad se misli da je svaka odluka npr. svaka pravomoćna presuda o pravu vlasništva, novi pravni temelj toga prava što je teško prihvatiti. Deklaratorna odluka samo izriče da pravo postoji ili ne postoji, ali ne utječe na to pravo. Predmnjeva se istinitim ono što je utvrđeno pravomoćnom presudom, pa pogrešna presuda o postojanju ili nepostojanju nečijeg prava vlasništva omogućuje onome u čiju korist je donesena da se na to pogrešno utvrđenje oslanja, pa da se ponaša kao da je vlasnik premda to zapravo nije. Srećom, presuda djeluje samo među parničnim strankama (inter partes), što dakle ublažuje teške posljedice pogrešne presude", te da identično pravno stajalište prof. dr. Nikole Gavele imaju "i iskazali su u svojim udžbenicima prof. dr. Mihajlo Vuković, prof. dr. Martin Vedriš, prof. dr. PetarKlarić, prof. dr. Čedo Rajačić i dr. Boris Vizner" i da "Mogućnost stjecanja prava vlasništva temeljem baš svake sudske odluke, a ne samo kada je to izrijekom predviđeno, pravna teorija ne prihvaća iz razumljivih razloga koje daje u svom udžbeniku prof. dr. Nikola Gavela".

 

Temeljna je značajka pravomoćnosti presude da se smatra istinitim ono što je utvrđeno pravomoćnom presudom i da opstojnost pravomoćne presude sprječava da se o istom pitanju u drugoj parnici drugačije odlučuje.

 

Na temelju spomenute pravomoćne presude kojom je utvrđeno tužiteljevo vlasništvo spornog poslovnog prostora tužitelj nije stekao to pravo jer nije riječ o konstitutivnoj presudi. Tom presudom utvrđeno je postojanje njegovog već stečenog prava vlasništva.

 

O pravilnosti tog utvrđenja ne može se raspravljati u ovoj parnici jer pravomoćnost navedene presude djeluje ne samo prema tužitelju i tuženici Š. B. kao strankama koje su sudjelovale u parnici u kojoj je ta presuda donesena, već djeluje i prema tuženiku iako on nije bio stranka u toj parnici.

 

Naime, presuda je donijeta, a i postala pravomoćna, prije nego je tuženica prodala tuženiku B. Z. sporni poslovni prostor, pa u situaciji kada ona više nije mogla osporavati pravilnost i zakonitost te presude, niti je mogla zahtijevati utvrđenje svog vlasničkog prava na toj nekretnini, mogućnost osporavanja pravilnosti iste presude ne može imati niti tuženik B. Z. kao njezin singularni sukcesor.

 

Navedeno pravno shvaćanje prema kojem pravomoćnost presude donijete na štetu prednika singularnog sukcesora prije sukcesije djeluje i prema singularnom sukcesoru zauzeto je i u revizijskoj odluci broj Rev-220/1992 od 22. travnja 1992. – Izbor odluka VSRH 1994/300.

 

Slijedom navedenog proizlazi da je u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora između tuženika vlasnik sporne nekretnine bio tužitelj, a ne tuženica, pa je 2. tuženik Bruno Zorić mogao steći vlasništvo iste nekretnine samo ako je bio u dobroj vjeri, u smislu odredbe čl. 122. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06, 146/08), dakle, ako u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora s tuženicom, a ni u trenutku kada je zahtijevao upis vlasništva spornog poslovnog prostora nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da ta nekretnina pripada tuženici.

 

U odnosu na odluku o zahtjevu za brisanje izvršenog upisa prava vlasništva predmetne nekretnine na ime tuženika B. Z. i uspostavu prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja, koji zahtjev je ocijenio neosnovanim, drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ponavlja i dopunjuje navode iz obrazloženja ranije presude ukinute rješenjem ovoga suda broj Rev-2252/14-3 od 9. prosinca 2014. te navodi: "Izvršenim upisom prava vlasništva na nekretnini koja je bila predmet prodaje između Š. B. i B. Z. nije povrijeđeno ni jedno od zemljišno-knjižnih prava tužitelja jer on ih nije ni imao, pa nema mjesta primjeni čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 55/13 i 60/13 – dalje: ZZK), a niti je isprava temeljem koje je izvršen upis ništetna koja činjenica je utvrđena pravomoćnom presudom ovoga suda, a koja odluka je potvrđena i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske kako tužitelj to tvrdi u petitu tužbe i na toj činjenici baš temelji zahtjev za brisanje izvršenog upisa u korist B. Z."

 

Zaključivanje drugostupanjskog suda da je navedeni tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što tužitelj u zemljišnoj knjizi nije bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine i što mu zbog toga knjižna prava nisu niti mogla biti povrijeđena je pogrešno i u suprotnosti je sa shvaćanjem ovoga suda zauzetom u spomenutom ukidnom rješenju da osim nositelja knjižnog prava povrijeđenog mu uknjižbom u korist treće osobe brisanje upisa, odnosno uspostavu prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja, može zahtijevati i osoba koja nije nositelj knjižnog prava, a to u slučaju upisa vlasništva kojeg je stjecatelj upisan na temelju pravnog posla sklopljenog s otuđivateljem koji je bio upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnine premda to nije bio, a o tom slučaju je riječ u ovom sporu, pa je te razloge, koje je drugostupanjski sud mogao razumjeti, suvišno ponovo iznositi.

 

Odluka o navedenom zahtjevu ovisi samo o tome je li tuženik B. Z. ishodio uknjižbu svog vlasništva na spornoj nekretnini postupajući u dobroj vjeri.

 

U odnosu na tu činjenicu prvostupanjski sud je na temelju iskaza svjedoka J. K. i tužitelja kao stranke, čije iskaze je ocijenio istinitim, kao i činjenica da je u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora sklopljenog između tuženice i tuženika B. Z. u kojem je konstatirano da su ugovorne strane izvršile uvid u zemljišne knjige i da ne postoji nikakva zapreka za sklapanje ugovora, u zemljišnoj knjizi postojala zabilježba spora u kojem je tužitelj pravomoćno utvrđen vlasnikom nekretnine, utvrdio da je tuženik B. Z. imao saznanje da predmetni poslovni prostor predstavlja vlasništvo tužitelja, a ne tuženice, dakle da nije bio u dobroj vjeri.

 

U vezi takovog činjeničnog utvrđenja drugostupanjski sud se u ranijim presudama nije izjasnio, zbog čega su te presude ukinute i predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje, dok je sada u pobijanoj presudi u odnosu na navedenu činjenicu samo naveo: "iz rezultata provedenog dokaznog postupka, a teret dokaza je na tužitelju da je tuženik pod 2. postupao suprotno u dobroj vjeri da mu je bilo poznato izvanknjižno stanje, takav zaključak se ne može izvesti. Od razumna čovjeka nije očekivati da bi ugovorio tržišnu cijenu nekretnine i uplatio, a da je pritom sumnjao u rizičnost posla, opasnost da može ostati bez ičega."

 

Navedeno obrazloženje je nerazumljivo jer se iz njega ne može razabrati koji su to rezultati dokaznog postupka iz kojih bi, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda proizlazilo da tuženik B. Z. nije znao da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora, odnosno da nekretnina nije pripadala tuženici, pa je ponovno počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a zbog koje je izjavljena revizija.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a pobijanu drugostupanjsku presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti  na ponovno suđenje drugom vijeću drugostupanjskog suda.

 

S obzirom na odredbu čl. 394a. ZPP-a kojom je određeno da je sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojem se temelji rješenje revizijskog suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska presuda, odnosno kojim je ukinuta drugostupanjska i prvostupanjska presuda, drugostupanjski sud je u ponovljenom postupku dužan postupiti u skladu sa pravnim shvaćanjima na kojima se temelje ranija ukidna rješenja ovoga suda, a na kojim shvaćanjima se temelji i ovo rješenje.

 

Zagreb, 29. rujna 2015.