Broj: Rev-x 319/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1) M. Š. iz Z., 3) A. Š. iz Z., i 3) N. S. iz Z., svi zastupani po punomoćniku J. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika Grada Zadra, zastupanog po gradonačelniku, a ovaj po punomoćnici R. V., dipl. iur., radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2270/13-2 od 10. listopada 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-28/10 od 31. svibnja 2013., u sjednici održanoj 30. rujna 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužitelja M. Š., A. Š. i N. S.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

 

              „Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, broj P-28/10 od 31. svibnja 2013. godine i odbija tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

 

              I. Dužan je tuženik Grad Zadar predati u posjed tužiteljima pod 1/ M. Š. 2/ A. Š. i 3/ N. S. dio čest. zem. 1158/27 za 409/671 dijela, površine 403 m2 k.o. D., slobodnu od stvari i osoba i dovedenu u prvobitno stanje, a na skici mjernika sudskog vještaka T. Ć. označen žutom i smeđom bojom, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

              Tuženik Grad Zadar se može osloboditi obveze iz tužbenog zahtjeva, ako tužiteljima na ime naknade štete isplati iznos od 583.700,00 kn s kamatom po stopi utvrđenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i tekućoj od presuđenja do isplate.

              II. Nalaže se tuženiku Gradu Zadru da tužiteljima pod 1/ M. Š., 2/ A. Š. i 3/ N. S. naknadi parnični trošak u iznosu od 83.858,00 kn, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnose tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o trošku.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Ovaj sud ispituje pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona poboja revizijom i zbog razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U ovom postupku predmet spora je predaja u posjed nekretnine pobliže opisane citiranoj izreci presude suda drugog stupnja koja u naravi predstavlja asfaltirani put koja se koristi za promet vozila.

 

Nije niti sporno da sporna nekretnina predstavlja nerazvrstanu cestu u smislu odredbe čl. 98. st. 1. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11, 22/13 i 54/13 - dalje: ZC) jer takvom cestom sukladno ovoj odredbi smatra cesta koja se služi za promet vozila i koju svatko ima pravo slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenim ZC-om.

 

Sukladno odredbi čl. 101. ZC-a nerazvrstana cesta, dakle i nekretnina koja je predmet spora, je javno dobro u općoj upotrebi i nalazi se u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi.

 

Prema čl. 35. st. 4. i 8. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 - dalje: ZVDSP) svatko ima pravo stvarima u vlasništvu jedinica lokalne samouprave koje su namijenjene za uporabu svih (javno dobro u općoj uporabi) služiti se na način koji je radi ostvarivanja te namjene odredilo tijelo ili ustanova kojoj su dane na upravljanje, odnosno tijelo nadležno za određivanje namjene koje njima neposredno upravlja.

 

Kako se radi o javnom dobru u općoj uporabi, tužitelj na toj nekretnini nije mogao steći pravo vlasništva pa mu u skladu sa naprijed navedenim, ne pripada pravo ni tražiti predaju u posjed ove nekretnine, što se traži tužbenim zahtjevom.

 

Slijedom navedenog ostali prigovori tužitelja izneseni u reviziji nisu odlučni za ocjenu pravilnosti odluke suda glede glavne stvari.

 

Iako tužitelji osporavaju odluku o trošku u reviziji se ne navodi u čemu bi odluka o troškovima postupka bila nepravilna pa taj revizijski prigovor nije od značaja.

 

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti i odlučiti kao u izreci sukladno odredbi čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 30. rujna 2015.