Broj: Gžx–715/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Tihane Pivac kao predsjednice vijeća, Marka Pribisalića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari  tužitelja M. P. pok. A. iz K. N., kojeg zastupa punomoćnik T. G., odvjetnik u T., protiv tuženika A. P. pok. A. iz K. S., s boravištem u S. R. N. N., kojeg zastupa punomoćnik M. T. P., odvjetniku S., radi utvrđenja prava vlasništva i sastava ostavinske imovine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, stalne službe u Kaštel Lukšiću, poslovni broj P-190/09 od 25. srpnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, stalne službe u Kaštel Lukšiću, poslovni broj P-190/09 od 25. srpnja 2014. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja kako glasi:

 

„Utvrđuje se da je tužitelj isključivi vlasnik čest. zem. 1012/1 ZU 1839 KO K. N. kao i obiteljske kuće koja se nalazi na tom zemljištu pa te nekretnine ne predstavljaju ostavinsku imovinu sada pok. A. P. pok. M. iz K. N., umrlog …“ (Točka I. izreke presude).

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 25.755,00 kn. (Točka II. izreke).

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pobijajući odluku u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 , 57/11, 25/13 i 89/14 dalje ZPP) predlažući preinačiti pobijanu presudu, odnosno podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj se usprotivio žalbenim navodima predlažući žalbu odbiti.

 

Žalba tuženika je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva nekretnine označene kao č. zem.  1012/1 ZU 1839  KO K. N. i utvrđenje da nekretnina ne predstavlja ostavinsku imovinu sada pok. A. P. pok. M., pravnog prednika stranaka u postupku.

 

Člankom 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 22/00, 114/01 79/06, 141/06,146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 dalje ZVDSP) propisano je kako se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

U provedenom postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio slijedeće:

 

- kako  je u zemljišnoj knjizi za KO K. N. u ZU 1839, u popisnom listu, upisana nekretnina označena č. zem. 1012/1, oranica, površine 3255 m2, a pravo vlasništva te nekretnine u vlasničkom listu upisano je kao suvlasništvo ukupno 7 osoba, od kojih kao suvlasništvo A. P. pok. M. za 9621/12960 dijela,

 

- kako je, prema podatcima Područnog ureda za katastar S., Ispostava K. S., predmetna nekretnina upisana u posjedovnom listu broj 1060 za KO K. N., a kao posjednik nekretnine upisan je A. P. pok. M.,

 

- kako je A. P. pok. M. otac tužitelja i otac tuženika, umro ... godine,

 

- kako je 22. prosinca 1972. sklopljena „kupoprodajna pogodba“ između J. K., kao prodavatelja i A. P. pok. M., kao kupca, a kojim ugovorom je prodavatelj prodao kupcu predmetnu nekretninu zemljišnoknjižne oznake, čest. zem. 1012/1 KO K. N. ukupne površine 3 255 m2 za iznos cijene od tadašnjih 15.000,00  DIN,

 

- kako je A. P. pok. M., kao tužitelj, sudjelovao u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem IP-1200/73, a radi utvrđenja prava vlasništva č. zem. 1012/1 KO K. N. te da je 14. siječnja 1974. donijeta presuda zbog izostanka i na osnovu priznanja u odnosu na tuženike u tom postupku I. K., Ž. K., A. K., M. K.₁ i M. K.₂,

 

- kako je predmetnu nekretninu tužitelj kupio skupa sa svojim ocem i to na način što je otac „dao najveći dio sredstava“ za podmirenje cijene, da je tužitelj na nekretnini izgradio kuću s tim što je u razdoblju od 1974. do 1978. izgradio prizemlje, a u razdoblju od 1981. do 1983. izgradio kat te kuće i da se otac nije protivio gradnji,

 

- kako iz iskaza svjedoka M. Ž., F. S., I. B., A. Ž., M. P., M. V. i M. B. proizlazi zaključak da je tužitelj izgradio kuću na predmetnoj nekretnini te da su svjedoci tužitelju pomagali prilikom izvođenja pojedinih radova,

 

- kako iz iskaza C. P., tetke tužitelja i tuženika, proizlazi zaključak da je predmetnu nekretninu kupio otac stranaka i na toj nekretnini gradio kuću svojim novcem s tim što su mu pri tom pomagali sin A., dakle tuženik i sestra A., dok iz iskaza M. B., također tetke stranaka proizlazi zaključak da je tužitelj u početku živio u baraci izgrađenoj na predmetnoj nekretnini i da je nakon toga izgradio kuću,

 

- kako iz priložene dokumentacije, računa za robu i usluge, proizlazi zaključak da je tužitelj kupovao građevinski materijal za izgradnju kuće.

 

Temeljem tako utvrđenoga činjeničnog stanja prvostupanjski je sud smatrao da je tužitelj građenjem stekao pravo vlasništva obiteljske kuće izgrađene na č. zem. 1012 KO K. N., da je stekao pravo vlasništva i zemljišta na kojem je zgrada izgrađena sukladno paragrafu 418. ranije važećeg OGZ-a kao i da tuženik u postupku nije zatražio utvrđenje da bi otac stranaka možebitno bio suvlasnik kuće te je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen.

 

Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. ZPP-a, ovaj sud nalazi da je predmetna presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju  drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti jer se presuda ne može ispitati jer nisu jasno navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama.

 

Naime, prvostupanjski sud nije dao jasne i prihvatljive razloge o tomu što je točno i kada tužitelj izgradio, odnosno od čega se sastoji izgrađeni objekt i razloge o trenutku stjecanja prava vlasništva.

 

              Prije svega potrebno je navesti kako je tužitelj u postupku preciziranim tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje prava vlasništva cjelokupne predmetne nekretnine označene kao čest. zem. 1012/1 KO K. N., posebno navodeći i obiteljsku kuću izgrađenu na zemljištu, uz utvrđenje da nekretnina ne predstavlja ostavinsku imovinu oca stranaka sada pok. A. P. pok. M.. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom utvrdio da je tužitelj vlasnik za cijelo ove nekretnine (koja očito ima površinu 3 255 m2) smatrajući da tuženik u postupku nije zatražio utvrđenje da bi otac stranaka bio suvlasnik kuće na temelju suvlasništva zemljišta kao i da nije zatražio utvrđenje da bi eventualno samo dio zemljišta bio potreban za redovitu upotrebu zgrade.

 

Međutim, prema stajalištu ovog suda, u situaciji kada tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva određene nekretnine za cijelo, nema prepreke da sud utvrdi tužitelja suvlasnikom nekretnine u određenom dijelu, naravno ako takav zaključak proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka. Drugim riječima, pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda da bi tuženik u postupku trebao postaviti zahtjev radi utvrđenja suvlasništva svog oca na predmetnoj nekretnini jer sud odlučuje o postavljenom tužbenom zahtjevu i taj zahtjev može eventualno i djelomično prihvatiti.

 

              Nadalje, tuženik je u odgovoru na tužbu i u tijeku postupka osporio tužitelju pravo vlasništva zemljišta na kojem je kuća sagrađena, a iz podataka iz zemljišne knjige proizlazi da je otac stranaka upisan kao suvlasnik nekretnine pa je pogrješno i pravno stajalište prvostupanjskog suda da bi na tuženiku bio teret dokaza činjenica koje se odnose na utvrđenje građevinske čestice, odnosno utvrđenje dijela zemljišta koji je potreban za redovitu upotrebu izgrađene zgrade. Ovo posebno u situaciji kada tužitelj tvrdi da je stekao pravo vlasništva cjelokupne nekretnine građenjem. Dakle, u postupku je u pravilu svaka stranka dužna dokazati odlučne činjenice na koje se poziva, a koje su među strankama prijeporne pa je u konkretnom slučaju na tužitelju teret dokaza činjenica da bi stekao pravo vlasništva nekretnine ili da bi stekao pravo suvlasništva.

 

              Ovdje valja posebno navesti kako sukladno čl. 366. ZVDSP-a od dana 1. siječnja 1997. u Republici Hrvatskoj vrijedi načelo pravne jedinstvenosti nekretnine, što znači da pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje pa je, u slučaju stjecanja prava vlasništva i zgrade, stjecatelj tog prava vlasnik i zemljišta na kojemu je zgrada izgrađena. 

 

U konkretnom slučaju, i prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužitelj je mogao građenjem steći pravo (su)vlasništva nekretnine koja je predmet spora, a imajući u vidu utvrđenja o početku građenja, dolazi u obzir primjena odredbe paragrafa 418. ranije važećeg OGZ-a, a koja odredba bi se imala primijeniti kao pravno pravilo sukladno odredbama Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine(„Narodne novine“  broj 73/91). Međutim, zbog navedenih pogrješnih stavova, prvostupanjska presuda ne sadrži utvrđenja o tomu što je točno i kada tužitelj izgradio i o trenutku stjecanja prava vlasništva odnosno eventualno trenutku stjecanja suvlasničkog dijela nekrtenine.

 

Imajući u vidu dosadašnji tijek postupka za sada bi bilo moguće prihvatiti kao pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda kako je tužitelj na predmetnoj nekretnini, čest. zem. 1012/1 KO K. N., gradio obiteljsku kuću uz znanje i pristanak svog oca sada pokojnog A. P. pok. M., međutim iz obrazloženja prvostupanjske presude, kako je već i navedeno, nije moguće nedvojbeno utvrditi koji objekt, u kom dijelu i kada je izgrađen i je li tužitelj i kada stekao pravo vlasništva.

 

Konačno, iako nije od odlučnog utjecaja na donošenje ove drugostupanjske odluke zbog naprijed navedenih utvrđenja, potrebno je sudu prvog stupnja posebno skrenuti pozornost da je u smislu čl. 338. st. 4. ZPP-a, u obrazloženju odluke sud pored ostalog dužan navesti dokaze koje je izvodio i navesti zašto te kako je te dokaze ocijenio. Prvostupanjski sud je navodeći osobna imena svjedoka za svakoga od njih navodio i dijelove iskaza, međutim na takav način nije moguće izvršiti ispitivanje razloga i posebno ispitivanje ocijene vjerodostojnosti navedenih iskaza. U smislu članka 59. stavak 1. Sudskog poslovnika (Narodne novine broj 37/14, 49/14, 8/15 i 35/15, dalje SP) tekst sudskih odluka i ostalih pismena mora biti jasan i sažet. Sadržaj iskaza svjedoka nije potrebno u cijelosti citirati u obrazloženju odluke, ali iskaz svakog svjedoka mora biti moguće provjeriti i ocijeniti njegovu vjerodostojnost, a što je u konkretnom slučaju teško ocijeniti s obzirom na način na koji su iskazi svjedoka navedeni u obrazloženju odluke.

 

Nadalje, s pravom tuženik u žalbi  navodi kako u pobijanoj presudi nije naveden dan zaključenja glavne rasprave, a sukladno odredbi čl. 338. st. 2. ZPP-a te da nije jasno kada je odluka objavljena. Prvostupanjski sud je, prema podatcima u spisu, glavnu raspravu zaključio 1. srpnja 2013., a ročište za objavu odluke održano je 25. srpnja 2014.

 

S obzirom da je u ovom postupku glavna rasprava zaključena najmanje tri puta i potom je više puta rasprava ponovno otvarana te da iz spisa  predmeta nije vidljivo zbog čega nije održano ročište za objavu odluke koje je bilo određeno za 14. kolovoza 2013., kao i da nije vidljivo kada je zakazano spomenuto ročište za objavu, to je i prema stajalištu ovog suda na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. ZPP-a i čl. 335. st. 2. i st. 3. ZPP-a jer prvostupanjski sud nije primijenio navedene odredbe, a što je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. 

Iz svega navedenog je vidljivo kako je pobijana presuda opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, jer se presuda ne može ispitati budući da nisu navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama.

Stoga je temeljem odredbe članka 369. ZPP-a valjalo prihvatiti žalbu tuženika i ukinuti prvostupanjsku presudu.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazano, nadopuniti dokazni postupak, a potom pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, kao i onih koje će možebitno u daljnjem tijeku postupka izvesti, utvrditi sve odlučne činjenice te pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

S obzirom da za sada nije moguće utvrditi uspjeh stranaka u postupku, to je ukinuta i prvostupanjska odluka o trošku postupka.

 

Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku temeljem članka 166. stavak 3. ZPP-a.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

U Splitu,  30. rujna 2015.