Broj: Gž-4523/2011

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja 1. B. S. i 2. J. S., oboje iz D., …, zastupanih po punomoćniku M. V., odvjetniku iz C., protiv tuženika 1. S. T. iz Z., …, zastupanog po punomoćniku I. J., odvjetniku iz C., 2. Z. B. iz S., …, kao nasljednice pok. L. B., iz S., …, zastupane po punomoćniku M. I., odvjetniku iz Z., 3. R. P. iz Z., …, kao nasljednika pok. T. P., Z., …, 4. M. L. – B. iz Z., …, ujedno kao nasljednica H. B. iz N., …, 5. A. B. iz R., …, 6. B. K. – M. iz Z., …, kao nasljednice iza pok. M. M., Z., …, 7. M. Č. iz N., …, sada u N., …, 8. Ž. O. iz Z., …, 9. M. B. – O. iz Z., …, 10. P. B. iz Z., …  11. E. M. iz Z., …, kao pravne sljednice S. S., Z., …, zastupane po punomoćniku A. V., odvjetniku iz Z., 12. J. O. iz Z., …, V. P. G. iz P., …, 14. Ž. H. iz Z., … i 15. M. Č. iz N., …, sada u N. B., radi utvrđenja vlasništva i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Delnicama, posl. broj 4 P-307/09 od 11. veljače 2011. godine, u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2015. godine,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Delnicama, posl. broj 4 P-307/09  od 11. veljače 2011. godine.

Obrazloženje

              Presudom prvostupanjskog suda u točci I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva tužitelja na ranijoj k.č. br. 2764/2 od 21 čhv, K.O. Sv. J., sada dijela k.č. br. 2767/1 od 150 čhv K.O. Sv. J. uz obvezivanje tuženika da dozvole uknjižbu tužitelja uz poseban parcelacioni elaborat, kao i eventualno istaknuti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 80.000,00 kn. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljima da nadoknade jedanaesto tuženici parnične troškove u iznosu od 3.690,00 kn.

              Protiv navedene presude žalbu podnose tužitelji iz žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP). Predlažu ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

U žalbi ističu da je sud pogrešno utvrdio kako se tužitelji nalaze u posjedu prijeporne nekretnine jer da su naknadnom izmjerom utvrdili da se u posjedu nalaze tuženici, a da je sud odbio njihov prijedlog za provođenje očevid na licu mjesta uz mjerničkog vještaka i saslušanje tužitelja. Nadalje, ističu da tužbenim zahtjevom traže trpljenje tuženika radi ponovne uknjižbe tužitelja, s time da svoja vlasnička prava na predmetnoj nekretnini (ranijoj k.č. br. 2764/2) zasnivaju na kupoprodajnom ugovoru od 11. svibnja 2011. godine, pa kako da sud nije vezan pravnom osnovom tužbe, to da se njihov tužbeni zahtjev može prihvatiti kao brisovni zahtjev jer da u osnovi sadrži za to potrebne elemente. Pri tome, ističu da je tužiteljima knjižno pravo povrijeđeno nevaljanom i neistinitom uknjižbom tuženika izvršenom 1992. godine u koje vrijeme su se rokovi za podnošenje brisovne tužbe imali prosuđivati prema tada važećim vlasničkim propisima prema kojima podnošenje takve tužbe ne zastarijeva. U odnosu na eventualno istaknuti tužbeni zahtjev ističu da se radi o zahtjevu za naknadu oduzete imovine pa da u tom pogledu isti ima pravnu osnovu, makar u stjecanju bez osnove, s time da je konačno saznanje o gubitku zemljišnoknjižnog vlasništva za tužitelje nastupilo pravomoćnim završetkom postupka posl. br. Z-1729/03.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba nije osnovana.

              Tužitelji žalbom ne konkretiziraju počinjene bitne povrede parničnog postupka, a pazeći po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11. , 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

              Prvostupanjski sud temeljem provedenog dokaznog postupka utvrđuje da je pravomoćnom presudom posl.br. P-358/92 udovoljeno tužbenom zahtjevu ovdje prvotuženika i drugotuženice za utvrđenje prava vlasništva na k.č.br. 2764/2 K.O. Sv. J., koja presuda je povodom prijedloga ovdje tužitelja za ponavljanje postupka ukinuta te je pravomoćnom presudom posl. br. P-266/98 odbijen tužbeni zahtjev prvotuženika i drugotuženice za utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

              Nadalje, sud utvrđuje da su ovdje tužitelji temeljem presude posl. br. P-266/98 podnjeli prijedlog za uknjižbu prava vlasništva u njihovu korist na k.č. br. 27767/20 od 21 čhv, koji prijedlog je odbijen, s time da su rješenje zaprimili 13. prosinca 2004. godine, nakon čega su ponovno podnijeli prijedlog za upis prava vlasništva, koji je također odbijen pravomoćnim rješenje Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-2580/09.

              Također, sud utvrđuje da je k.č. br. 2764/2 K.O. Sv. Jelena bila upisana od 1980. godine kao vlasništvo tužitelja, da je 19. veljače 1993. godine ista čestica upisana s pravom korištenja  prvotuženika i drugotuženice temeljem presude posl. br. P-358/92, da je 21. travnja 1993. godine izvršeno cijepanje navedene čestice na k.č. br. 2764/2 od 20 čhv i 2764/3 od 1 čhv, te je izvršeno spajanje k.č. br. 2764/2 u k.č. br. 2767/1 kao vlasništvo prvotuženika i drugotuženice.

              S obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, zaključak je prvostupanjskog suda da su tužitelji bili upisani kao suvlasnici tj. nositelji knjižnog prava te da je donošenjem i provedbom presude posl. br. P-358/92 došlo do povrede njihova knjižnog prava, slijedom čega da imaju ovlaštenje zahtijevati brisanje takve uknjižbe i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

Nadalje, pri nespornoj činjenici da se tužitelji nalaze u posjedu predmetne nekretnine, prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelji stvarni vlasnici iste nekretnine i da su kao takvi ovlašteni tražiti utvrđenje prava vlasništva, ali da u tužbi ne navode  niti jednu osnovu iz čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99,  22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 148/06, 38/09, 153/09, dalje: ZV) za stjecanje prava vlasništva, već da osnovu tužbe predstavlja ništavost isprava temeljem kojih su tuženici upisani u zemljišne knjige na predmetnoj nekretnini, a sud da je u smislu odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a vezan postavljenim zahtjevom i činjeničnim navodima tužbe, slijedom čega da tužbeni zahtjev nije osnovan, s time da je stava kako su tužitelji radi zaštite svojih knjižnih prava imali na raspolaganju brisovnu tužbu iz odredbe čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, dalje: ZZK), dok da zaštitu tih prava ne mogu ostvarivati postavljenim tužbeni zahtjevom.

U odnosu na eventualno istaknuti tužbeni zahtjev za naknadu štete, prvostupanjski sud cijeneći činjenicu da se tužitelji nalaze u posjedu predmetne nekretnine iako ista nije u zemljišnim knjigama upisana kao njihovo vlasništvo, zaključuje da se radi o šteti u vidu umanjenja imovine, pa pri činjenici da je do zemljišnoknjižnog prijenosa predmetne nekretnine došlo isključivo postupanjem prvotuženika i drugotuženice zaključuje da treće do petnaesto tuženici nisu odgovorni za naknadu štete tužiteljima niti po načelu subjektivne niti objektivne odgovornosti.

Glede odgovornost prvotuženika i drugotuženice prvostupanjski sud nalazi prigovor zastare istaknut po drugotuženici osnovanim, iz razloga što da trenutak saznanja tužitelja za štetu i štetnika predstavlja trenutak saznanja o zemljišnoknjižnom prijenosu predmetne nekretnine odnosno pripajanju iste k.č. br. 2767/1 odnosno trenutak podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka 04. lipnja 1997. godine, s time da je stava da se učinak tog prigovora proteže i na prvotuženika s obzirom da se radi o jedinstvenim suparničarima, slijedom čega odbija zahtjev za naknadu štete kao neosnovan, podredno iz razloga što tužitelji nisu predložili dokaza radi utvrđenja vrste niti visine štete.

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pa priznaje jedanaestotuženici parnični trošak u visini troškova zastupanja po odvjetniku.

Suprotno žalbenim navodima, pravilan je stav prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju s obzirom na činjenični supstrat tužbe, tužitelji zaštitu svojih vlasničkih prava mogu ostvarivati samo brisovnom tužbom, koju međutim u ovom predmetu nisu podnijeli.

Prema odredbi čl. 129. st. 1. ZZK-a, nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtjevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno.

U konkretnom slučaju tužitelji istaknutim tužbenim zahtjevom traže utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini uz trpljenje tuženika da se u zemljišnim knjigama tužitelji upišu kao suvlasnici iste nekretnine, dakle ne traže brisanje nevaljane uknjižbe tuženika u zemljišnim knjigama i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, slijedom čega predmet spora predstavlja tužba na utvrđenje, a ne brisovna tužba iz odredbe čl. 129. st. 1. ZZK-a, pa kako je sud sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a vezan tužbenim zahtjevom to nije bilo osnove za udovoljenju istaknutom tužbenom zahtjevu temeljem odredbe čl. 129. st. 1. ZZK-a, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

Pri tome, suprotno žalbenim navodima, niti sadržaj tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelji traže trpljenje tuženika da se upišu kao suvlasnici predmetne nekretnine ne predstavlja brisovnu tužbu iz odredbe čl. 129. st. 1. ZZK-a jer sagledavajući tužbeni zahtjev u cjelini razvidno je da tim djelom zahtjeva traže upis njihova prava vlasništva u zemljišne knjige kao dio zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva, a ne zahtjeva za brisanje prava vlasništva tuženika utemeljenog na nevaljanom upisu.

              Podredno se ističe da sve kada bi se imalo smatrati da su tužitelji podnijeli brisovnu tužbu, imajući u vidu da je do nevaljanog knjižnog upisa došlo 1993. godine, a da je tužba podnesena 2006. godine, protekao je trogodišnji zakonski rok iz odredbe čl. 129. st. 2. u svezi sa čl. 224. ZZK-a za podnošenje tužbe protiv treće do petnaesto tuženika, a koje zakonske odredbe se protivno žalbenim navodima primjenjuju s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, a ne one koje su bile na snazi u vrijeme nevaljane uknjižbe, pa budući da bi iz provedenih dokaza proizlazilo da su treće do petnaesto tuženici postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga i u dobroj vjeri stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, to se brisovnoj tužbi u odnosu na njih kao posredne poštene stjecatelje ne bi moglo udovoljiti.

              Budući da se tužitelji u tužbi, a niti tijekom postupka ne pozivaju na niti jedan od pravnih osnova za stjecanje prava vlasništva iz odredbe čl. 114. st. 1. ZV-a na predmetnoj nekretnini, već se isključivo pozivaju na nevaljanu uknjižbu tuženika, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva  i trpljenje tuženika da se tužitelji upisu kao suvlasnici predmetne nekretnine, budući da su pravna sredstva protiv nevaljanog upisa prigovor i žalba u zemljišnoknjižnom postupku, odnosno brisovna tužba, a ne tužba radi utvrđenja prava vlasništva.

              Također, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio eventualno istaknuti zahtjev za naknadu štete i to iz razloga što tužitelji niti u tužbi, niti tijekom postupka nisu pružili nijednog dokaza na okolnost visine štete iako je sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a na njima bio teret dokaza.

              Preostali žalbeni navodi glede posjeda predmetne nekretnine i saznanja tužitelja za nastalu štetu irelevantni su za odlučivanje budući da je tužbeni zahtjev neosnovan iz naprijed navedenih razloga.

              Konačno, pravilno je prvostupanjsku sud dosudio jedanaestotuženici parnični trošak sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a budući da tužitelji nisu uspjeli u sporu, visinu kojeg troška je ispravno odmjerio u skladu s odredbom čl. 155. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09).

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u izreci.

U Rijeci, 21. listopada 2015. godine