Broj: Rev 2095/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada P., kojeg zastupa punomoćnica G. L., dipl. iur., protiv  tuženika S. d.o.o. P., kojeg zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik u P., radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-3695/04-2 od 18. prosinca 2006., kojom su djelomično potvrđeni i djelomično ukinuti presuda i rješenje Općinskog suda u Puli poslovni broj P-2633/02 od 7. rujna 2004., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2015.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženika S. d.o.o. P. protiv presude Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-3695/04-2 od 18. prosinca 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli poslovni broj P-2633/02 od 7. rujna 2004. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev  na predaju poslovnih prostorija (točka I.) odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Revizija tuženika protiv rješenja drugostupanjskog suda sadržanog u pobijanoj presudi u dijelu kojim je potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda iz prvostupanjske presude kojim je odlučeno da će se protutužbeni zahtjev tuženika protiv tužitelja u iznosu 3,279.522,16 kn sa zateznim kamatama izdvojiti i da će se o istome odlučiti u samostalnoj parnici odbacuje se kao nedopuštena.

 

              II. Ukidaju se drugostupanjska i prvostupanjska presuda u dijelu kojim je "odbijen prigovor prijeboja potraživanja tuženika prema tužitelju na ime zakupnine u iznosu 603.935,42 kn".

 

Obrazloženje

             

              Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

 

              "I Usvaja se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja Grada P., protiv tuženika S. d.o.o. P.,  koji glasi:

 

«Nalaže se tuženiku da preda tužitelju u posjed slobodne od osoba i stvari poslovne prostorije koje se nalaze u objektu F. B. na području V. u P., izgrađenog na dijelu kč.br. 4901/15 k.o. P., ukupne površine 2204 m2 zatvorenog prostora i 800 m2 otvorenog prostora, sve to u roku od 15 dana.»

 

II Odbija se prigovor prijeboja potraživanja tuženika prema tužitelju na ime zakupnine u iznosu 603.935,42 kn, kao neosnovan.

 

III Odbija se zahtjev tuženika prema tužitelju za naknadu parničnog troška u iznosu 491.391,60 kuna, kao neosnovan.

 

U ovom predmetu neće se odlučivati o protutužbenom zahtjevu tuženika – protutužitelja prema  tužitelju – protutuženiku usmjerenim na naknadu uloženih sredstava i isplate iznosa u visini od 3,279.522,16 kn sa zateznim kamatama na taj iznos od dana podnošenja tužbe do isplate, već će se taj zahtjev izdvojiti, te će se o njemu odlučivati u samostalnoj parnici."

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (točke I. i II. izreke prvostupanjske presude), dakle kojima je prihvaćen zahtjev na predaju poslovnih prostorija i kojom je odbijen "prigovor prijeboja".

 

Rješenjem sadržanim u izreci potvrđeno je prvostupanjsko rješenje u dijelu u kojem je odlučeno o izdvajanju protutužbenog zahtjeva na način da će se o istome odlučivati u samostalnoj parnici (točka I.), dok je ukinuta odluka o troškovima postupka te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak (točka II.).

 

Ujedno je ostavljeno da se o troškovima žalbe tuženika odluči u konačnoj odluci.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja u dijelu kojim je odlučeno o razdvajanju reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj predlaže da se obje presude i rješenja u postupku koji je prethodio reviziji preinače, a podredno da se te odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija protiv rješenja nije dopuštena.

 

Revizija protiv presude nije osnovana glede zahtjeva na predaju, a osnovana je u dijelu kojim je odlučeno o "prigovoru prijeboja".

 

 

U odnosu na reviziju protiv drugostupanjskog rješenja

 

Pobijanim rješenjem drugostupanjskog suda potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je odlučeno da će se protutužbeni zahtjev tuženika protiv tužitelja (za isplatu 3,279.522,16 kn sa zateznim kamatama izdvojiti te da će se o njemu odlučivati u drugoj parnici.

 

Prema odredbi čl. 400. st. 1. mjerodavnog Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 - dalje: ZPP) stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Drugostupanjskim rješenjem kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o razdvajanju predmeta radi odvojenog raspravljanja postupak se ne završava, zbog čega protiv takvog rješenja revizija nije dopuštena.

 

Na osnovu rečenog, valjalo je reviziju protiv rješenja na temelju čl. 392. st. 1. u vezi čl. 400. st. 4. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.

 

 

U odnosu na reviziju protiv drugostupanjske presude

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev na predaju poslovnih prostorija nakon prestanka ugovora o zakupu poslovnih prostorija sklopljenim na određeno vrijeme (rok od 10 godina) između tužitelja kao zakupodavca i tuženika u svojstvu zakupca.

 

Prestanak ugovora o zakupu nije sporan, a sporna je predaja zbog prigovora postojanja prava zadržanja (retencije).

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda u dijelu koji se odnosi na predaju nema nedostataka i može se ispitati te sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega u tom dijelu nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

U pogledu prigovora o postojanju relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 8., čl. 213. st. 1. i čl. 12. ZPP na koje se također poziva podnositelj revizije, treba u prvom redu reći da se prema odredbi čl. 385. st. 2. ZPP revizija može podnijeti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP koje su učinjene u postupku pred drugostupanjskim, a ne i prvostupanjskim sudom.

 

Prihvaćanjem sudske ocjene dokaza izvedene od strane prvostupanjskog suda koji je u okolnostima predmetnog slučaja odbio izvođenje dokaza provedbe građevinskog vještačenja uz davanje potrebne argumentacije, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

 

Pozivanje na relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 213. i čl. 12. ZPP također nije osnovano jer odlučujući o prethodnom pitanju (postojanju dospjele tražbine) kao osnovi za isticanje prava zadržanja, sud može kao prethodnom pitanju sam riješiti (čl. 12. st. 1. ZPP) ili postupak prekinuti ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju.

 

Budući da je u ovom slučaju sud odlučio da sam rješava navedeno prethodno pitanje, na što je bio ovlašten, u postupku pred drugostupanjskim sudom  nije mogla biti ostvarena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 12. st. 1. odnosno čl. 213. ZPP.

 

Odlučujući o osnovanosti zahtjeva za predaju poslovnih prostorija treba istaći da  tuženik u reviziji ne osporava prestanak ugovora o zakupu navodeći "… ispravno prvostupanjski sud navodi kako je predmetni ugovor o zakupu poslovnog prostora istekao pa je već zbog toga tužitelj ovlašten tražiti predaju u posjed spornog objekta".

 

Zbog toga za raspravljanje o osnovanosti zahtjeva na predaju nije bilo potrebno pobliže ocjenjivati je li zakup prestao otkazom zbog toga što zakupnik nakon opomene zakupodavca poslovnim prostorijama nanosi znatniju štetu, što je činjenična osnova tužbenog zahtjeva ili je prestao istekom ugovora o zakupu sklopljenim na određeno vrijeme, odnosno zato što je predmetni ugovor raskinut po sili zakona.

 

Naime, na temelju čl. 35. st. 2. Zakona o zakupu poslovnog prostora ("Narodne novine" broj 91/96 i 124/97) ugovori koji nisu usklađeni prema odredbi st. 1. tog članka raskidaju se po sili zakona.

 

Odredbom st. 1. tog članka je naložena dužnost osobama javnog prava u koje ulazi i tužitelj, a koji su sklopili ugovore o zakupu poslovnog prostora po režimu bivšeg Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama ("Narodne novine" broj 52/71), bez prethodno provedenog javnog natječaja uskladiti ugovore s odredbama Zakona o zakupu poslovnog prostora u roku od godine dana od stupanja na  snagu tog Zakona, a riječ je o davanju u zakup putem javnog natječaja.

 

Ako takvo usklađivanje ne bude provedeno ugovori se raskidaju po sili zakona.

 

U pogledu pitanja prava zadržanja treba reći da suprotno revizijskim navodima koji se pozivaju na pravo na naknadu za nužne i korisne troškove koje je tuženik imao na stvari i s time u vezi na pravo zadržanja pozivom na čl. 164. st. 2. u vezi st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 – dalje: ZV), da u ovom predmetu nije riječ o vlasničkoj tužbi iz čl. 161. st. 1. i 2. i čl. 162. ZV, već je riječ o ispunjenju obveze nakon prestanka ugovora o zakupu poslovnih prostorija kada je zakupac dužan drugoj ugovornoj strani (zakupodavcu) predati ispražnjene poslovne prostorije.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni čl. 164. st. 2. i sl. ZV glede pitanja postojanja prava zadržanja poslovnih prostorija zbog isplate troškova ulaganja u prostor, a koji prigovor tuženik ponovno ističe pozivom upravo i samo na navedenu zakonsku odredbu jer je riječ o obveznopravnom odnosu stranaka nastalim ugovorom o zakupu poslovnih prostorija koji je u vrijeme sklapanja bio uređen Zakonom o poslovnim zgradama i prostorijama ("Narodne novine" broj 52/71).

 

Odredbe tog Zakona ne predviđaju mogućnost prava zadržanja poslovnih prostorija radi osiguranja namirenja uloženih sredstava, ali predviđaju mogućnost prebijanja uloženih sredstava s odgovarajućim dijelom zakupnine pod određenim zakonskim i ovdje ugovornim pretpostavkama.

 

Tuženik ni u reviziji ne navodi činjenice koje bi mu davale pravo retencije po nekoj drugoj pravnoj osnovi osim po čl. 164. st. 2. ZV, čak štoviše izričito se protivi primjeni odredaba čl. 286. – 289. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 -  dalje: ZOO).

 

Nakon razdvajanja predmeta, u tijeku je parnica tuženika protiv tužitelja za isplatu troškova ulaganja, koja tražbina je sporna iz više razloga (pitanje poštenja zakupca u vrijeme izvođenja radova vezano uz nepostojanje građevinske dozvole na koju se ugovorom obvezao, odluke o zabrani gradnje donesenoj od strane inspekcijskog tijela), o čemu će definitivni i konačni stav sud moći zauzeti tek odlučujući o tome kao o glavnom pitanju.

 

Zbog svega rečenog valjalo je u odnosu na dio nižestupanjskih presuda kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na predaju poslovnih prostorija na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

 

Konačno, u odnosu na dio nižestupanjskih presuda kojim je "… odbijen prigovor prijeboja potraživanja tuženika prema tužitelju na ime zakupnine u iznosu 603.935,42 kn", treba reći da nije bilo mjesta da se o tom prigovoru odlučuje izrekom nižestupanjskih presuda.

 

Naime, postoje dvije vrste prijeboja i to tzv. izvanprocesna kompenzacija koja nastaje kada dva pravna subjekta steknu jedan prema drugome istovrsne i dospjele tražbine, pri čemu je za nastanak prijeboja potrebna i izjava, a samo gašenje nastupa već od momenta kada su se tražbine realno susrele (ex tunc).

 

Druga vrsta kompenzacije je prijeboj do kojeg dolazi odlukom suda kada obje međusobne tražbine egzistiraju dok ne budu ugašene konstitutivnom odlukom suda.

 

Prema tome, u slučaju isticanja takvog zahtjeva radi kompenzacije u parnici, odnosno prigovora radi prebijanja, sud je dužan o njemu odlučiti izrekom na način da u prvom redu deklaratornim odlukama utvrdi njihovo međusobno postojanje, a zatim da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj.

 

Takva odluka stječe svojstvo pravomoćnosti (čl. 333. st. 3. ZPP) i unosi se u izreku presude (čl. 338. st. 3. ZPP).

 

Međutim, u predmetnoj parnici tuženik nije istakao niti je mogao istaći ovaj potonji prigovor radi prebijanja, već je samo istakao da prebija potraživanje između dijela svojeg ulaganja u nekretninu tužitelja s dijelom dospjele zakupnine, što nije sadržaj tužbenog zahtjeva (list 28).

 

Zbog toga, o takvom, a ovdje se radilo o građanskopravnom prigovoru, svakako se nije moglo odlučiti izrekom pa je u tom dijelu ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP.

 

Na temelju čl. 369. st. 5. ZPP valjalo je u tom dijelu ukinuti obje nižestupanjske presude (bez vraćanja na ponovno suđenje).

 

Zagreb, 28. listopada 2015.