Broj: Gž-3433/2012

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Helene Randić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, protiv tuženika GRADA C., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Delnicama poslovni broj P-290/08 od 16. veljače 2012. godine, u sjednici vijeća 9. prosinca 2015. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Prihvaća se žalba tuženika te se  p r e i n a č a v a  presuda Općinskog suda u Delnicama poslovni broj P-290/08 od 16. veljače 2012. godine  i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji je glasio:

„ I Utvrđuje se da je tužiteljica R H suvlasnik 3107/3708 dijela nekretnine oznake kčbr. 920/1 zgrada Općine C. i dvorište, upisane u zk.ul. 4941 k.o. C., pa je tuženik Grad C. dužan trpjeti da se ova nekretnina označena kao kčbr. 920/1 zgrada Općine C. i dvorište, upisana u zk.ul. 4941 k.o. C., u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, upiše u 3107/3708 dijela kao vlasništvo R H, sve u roku 15 dana.

              II Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 36.250,00 kn, sve u roku 15 dana.“

 

2. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 200,00 kn u roku od 15 dana, dok se odbija preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužiteljica suvlasnik 3107/3708 dijela nekretnine kčbr. 920/1 k.o. C.  te da je tuženik dužan trpjeti upis tog prava  u zemljišnim knjigama, kao i naknaditi parnični trošak tužiteljici, sve pobliže opisano izrekom presude.

              Rješenjem suda prvog stupnja sadržanom u istom otpravku obustavljen je postupak osiguranja određivanjem privremene mjere zabranom daljnjeg prometa, raspolaganja i opterećivanja predmetnom nekretninom.

 

Protiv ove presude žalbu podnosi tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, dalje  ZPP), predlažući da se presuda u preinači odbićem tužbenog zahtjeva, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U donošenju pobijane presude nije počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. u vezi čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva na 3107/3708 dijela predmetne nekretnine  te upis tog prava u zemljišnoj knjizi.

 

U provedenom postupku prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da predmetna nekretnina u naravi predstavlja poslovnu zgradu u ulici K. T.u C., s pripadajućim dvorištima, kao i da se u predmetnoj zgradi nalaze prostorije koje koriste Ministarstvo unutarnjih poslova RH i Uredi Županije Primorsko-goranske, te Općinski sud u Crikvenici, Općinsko državno odvjetništvo u Crikvenici, Prekršajni sud i DGU Ured za katastar C., dok je kao vlasnik i posjednik cijele predmetne nekretnine upisan tuženik.

 

Utvrđuje da tužiteljica zahtjev za stjecanje prava vlasništva  na točno određenim dijelovima i prostorijama unutar predmetne zgrade temelji na zakonu, odredbi čl. 108. Zakona o unutarnjim poslovima (NN 29/91- pročišćeni tekst), čl. 78. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o redovnim sudovima (NN 16/90), čl. 28. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnom tužilaštvu (NN 16/90), čl. 47. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani (NN 43/93), čl. 91. Zakona o državnom pravobraniteljstvu (NN 75/95), temeljem kojih je sadržajno identično propisano da se nekretnine i sredstva općina, odnosno prostorije i dijelovi zgrade koji su bili na korištenju i u posjedu određenih ustrojstvenih i organizacijskih jedinica i tijela pod ingerencijom RH, u vrijeme stupanja na snagu tih zakona prenose bez naknade na RH.

 

Stajalište je prvostupanjskog suda da prednik tuženika, Općine C.,  nije mogla steći pravo vlasništva na temelju odredbe čl. 87. st. 1. i st. 2. Zakona o lokalnoj samoupravi  i upravi (NN 90/92) s obzirom da sporni dijelovi i prostorije predmetne zgrade nisu bile na dan stupanja tog snagu Zakona (30. prosinca 1992.g.) vlasništvo tuženika niti  u posjedu njegovih tijela i organa, već upravo onih organizacijskih oblika i tijela koje su pripale pod nadležnost države, odnosno tužiteljice.

 

Provođenjem građevinskog vještačenja utvrđuje da su u vrijeme stupanja na snagu relevantnih zakona sve prostorije u predmetnoj zgradi koje su obuhvaćene nalazom vještaka, a koje danas koriste MUP RH, Općinski sud u Crikvenici, Općinsko državno odvjetništvo u Crikvenici i Prekršajni sud u Crikvenici, bile na korištenju i posjedu nekadašnjih sekretarijata unutrašnjih poslova, općinskog suda, državnog odvjetništva i javnog pravobranilaštva, kao i da činjenicu korištenja tako utvrđenih prostora od strane tih tijela i organa tuženik nije osporavao. Stoga, primjenom citiranih odredbi gore navedenih zakona zaključuje da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na tim dijelovima sporne nekretnine.

 

Sva gore navedena utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Nastavno, radi utvrđenja suvlasničkog omjera površine prostorija na koje je tužiteljica usmjerila tužbeni zahtjev u odnosu na cjelokupnu površinu zgrade i nekretnine, prvostupanjski sud provodi dodatno građevinsko vještačenje, temeljem kojeg, preračunato u suvlasnički omjer površine prostorija kojeg su u posjedu držale relevantna tijela, odnosno sada su u posjedu  MUP-a RH, Ureda za obranu, Općinskog suda u Crikvenici, Općinskog državnog odvjetništva u Crikvenici, Državnog inspektorata te Prekršajnog suda  u Crikvenici, u odnosu na površinu preostalih prostorija koje su nesporno u vlasništvu tuženika, utvrđuje omjer tih prostorija od 3107/3708 dijela u odnosu na cijelu nekretninu.  Uz stajalište da stranke mogu nastavno u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice provesti etažiranje zgrade te se uknjižiti na posebnim dijelovima kao vlasnici te na zajedničkim dijelovima i uređajima kao suvlasnici, prihvaća konačan tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava suvlasništva nekretnine. Odluku o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 154.a i čl. 155. ZPP-a.

 

Tuženik osnovano u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužiteljičinu zahtjevu, ali iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava suvlasništva na  3107/3708 dijela  predmetne kčbr. 920/1 k.o. C..

 

Odredba čl. 36. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96 -152/14, dalje ZV) propisuje da ako više osoba ima neku stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva te stvari, sve su one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji im pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi.

 

Prema odredbi čl. 370. st. 1., 3. i 4. ZV-a vlasništvo na posebnom dijelu zgrade (etažno vlasništvo), kao i pravo raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u društvenom vlasništvu, stečeno na temelju prijašnjih propisa, vlasništvo je posebnih dijelova nekretnine te vlasniku posebnoga dijela zgrade pripada odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine. Veličina odgovarajućega suvlasničkoga dijela utvrđuje se odgovarajućom primjenom pravila ovoga Zakona o veličini odgovarajućega suvlasničkoga dijela nekretnine koji ovlašćuje suvlasnika da ima u svome vlasništvu posebni dio zgrade. Stavkom 5. tog članka propisano je da osobe koje su po prijašnjim propisima imale valjani pravni temelj za stjecanje vlasništva stana odnosno drugoga posebnoga dijela nekretnine da su ovlaštene na tom temelju steći taj stan odnosno drugi posebni dio zgrade zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, čija će se veličina utvrditi prema odredbama stavka 4. tog članka.

 

Slijedom citiranih odredbi ZV-a, proizlazi da suvlasništvo postoji kada više osoba ima neku stvar u svom vlasništvu tako da svakoj pripada dio tog prava vlasništva računski određen prema cijelom pravu vlasništva na stvari. Dijelovi prava vlasništva koji pripadaju suvlasnicima su njihovi suvlasnički dijelovi. Prema tome ako je jedna osoba vlasnik točno određenog (realnog) dijela nekretnine, kako to tvrdi tužiteljica, tada je očito da ona ne može biti (su)vlasnik idealnog dijela, jer je tom suvlasniku na ime njegovog idealnog dijela pripao realni, točno određeni dio, čime je i došlo do faktični izvršene diobe pa suvlasništvo na cijeloj nekretnini više ne postoji. Tužiteljica tužbeni zahtjev takvog sadržaja nije postavila. 

 

Prema stajalištu ovoga suda s obzirom da se tužiteljica činjenično poziva na vlasništvo točno određenog realnog dijela predmetne nekretnine, tužiteljica je trebala  postaviti tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva realnog dijela nekretnine u skladu s nalazom vještaka, označenog u skicama,  koji, ako bi bio prihvaćen, predstavljao bi osnovu za  promjenu podataka prema prijavnom listu u zemljišnim knjigama.

 

Na taj način bi se, primjenom odredbe čl. 370. ZV-a koja propisuje stjecanje prava vlasništva na posebnom dijelu nekretnine po prijašnjim propisima, uz utvrđenje o stjecanju prava vlasništva tužiteljice na posebnom dijelu nekretnine te, uz ispunjenje ostalih pretpostavki iz čl. 67. ZV-a, eventualno  moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu na utvrđenje prava suvlasništva tek da je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje prava vlasništva na posebnom dijelu nekretnine,  jer se tek vlasništvo na  posebnom dijelu zgrade može povezati s odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine. To stoga jer se pravo suvlasništva nekretnine u takvoj pravnoj situaciji ne proteže na vlasništvo posebnih dijelova nekretnine drugih suvlasnika zgrade već se ono proteže na zemljište kroz pravno jedinstvo zemljišta i zgrade te na zajedničke dijelove zgrade.

 

Kako tužiteljica u konkretnoj pravnoj situaciji nije zahtijevala utvrđenje prava vlasništva na posebnom dijelu nekretnine te s njime povezano pravo suvlasništvo na predmetnoj nekretnini, tužbeni zahtjev koji se temelji na utvrđenju prava suvlasništva čitave nekretnine, nije osnovan iz navedenih razloga, a ne iz razloga na koji  se poziva žalitelj.

 

Zbog tih razloga, trebalo je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovan.

 

Tuženik je  uspio u parnici pa ima pravo na naknadu parničnog troška u smislu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, koji se odnosi na trošak uplaćene sudske pristojbe  na tužbu od 200,00 kn (list 47 spisa P-290/08).

 

Trošak izjavljivanja pravnog lijeka,  tuženiku nije dosuđen, jer nije zatražen, dok trošak zatražen u smislu odredbe čl. 10. t. 5. Zakona o sudovima nije specificiran, a sud može o naknadi troškova odlučiti, sukladno čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a tek na određen zahtjev stranke.

 

Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 373. t. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

              Rješenje suda prvog stupnja, kao nepobijano, ostaje neizmijenjeno.

 

U Rijeci, 9. prosinca 2015. godine.